<<< nazad

ISTINSKO POKAJANJE SE SASTOJI U TOME DA ČOVJEK ISPITA NE SAMO DJELA U SVOM ŽIVOTU, VEĆ TAKOĐER I NAMJERE SVOJE VOLJE.

532.Razlog zašto istinsko pokajanje znači ne samo ipit(iv)ati što čovjek čini u svom životu, već također što čovjek u svojoj volji namjerava učiniti, je da su djela proizvod razumijevanja i volje. Jer čovjek govori iz svoje misli a djeluje iz volje, tako da je govor misao koja govori a djelovanje je volja koja djeluje. Slijedi, prema tome, da to dvoje, misao i volja, počinjavaju grijeh kada tijelo griješi. Čovjek se također može (po)kajati zbog grijeha koje je fizički počinio, ali ipak misliti i željeti zlo. To je kao posjeći trup stabla koje nije dobro, ali ostaviti njegov korijen u zemlji; iz ovog će ponovno izrasti isto stablo i sebe proširiti uokolo. Ali drugačije je ako je i korijen također izvađen; i to je ono što se događa u čovjeku kada on istovremeno istražuje namjere koje su prisutne u njegovoj volji, i uz pomoć (po)kajanja se oslobađa grijeha.

Čovjek ispituje namjere svoje volje dok ispituje svoje misli, jer namjere sebe očituju u mislima; kao, na primjer, kada njegova misao, volja i namjera naginju ka osveti, preljubu, krađi, lažnom svjedočenju i njihovim požudama; također bogohuljenju, huli protiv svete Riječi i crkve, i tako dalje. U tim okolnostima, ako on i dalje pridaje pažnju tim zlima, i istražuje da li bi ih počinio da pred njime nema nikakve prepreke, poput straha od zakona ili od gubitka ugleda; i ako bi on, nakon ovog istraživanja, odlučio ne željeti počiniti ta djela zato što su grijesi, onda on vrši djelo istinskog i unutarnjeg pokajanja. Onaj koji ovo opetovano prakticira otkriva kako užici zla kada se povrate više nisu ugodni, i naposlijetku ih protjeruje u pakao. To je ono što predstavljaju ove Gospodnje riječi:

‘Ako netko želi pronaći svoj život, izgubit će ga, a ako netko izgubi svoj život poradi Mene, pronaći će ga.’              Matej 10:39.

Onaj koji ovakvom vrstom pokajanja otklanja zla svoje volje je poput čovjeka koji u pravo vrijeme čupa iz svoga polja kukolj kojeg je posadio vrag, tako da sjemenje posađeno od strane Gospoda Boga i Spasitelja ostaje neometano u tlu, i izraste u ljetinu, Matej 13:24-30.

533. Postoje dvije vrste ljubavi koje su od davnina postale duboko ukorijenjene u ljudskoj rasi, ljubav koja želi vladati nad svima, i ljubav koja želi posjedovati dobra sviju. Prva od njih, ako su ograničenja otklonjena, nadahnjuje žudnju da se  bude Bog na nebesima; a druga, žudnja da se bude Bog svijeta. Sve druge ljubavi – a ima ih legija – su podređene ovim dvjema. Ali izuzetno je teško istražiti ove dvije ljubavi, pošto su smještene toliko duboko unutra i ostaju skrivene. One su poput zmija otrovnica koje vrebaju u pukotinama kamenja i čuvaju svoj otrov sve dok netko ne legne na taj kamen kada mu zadaju fatalni ugriz, i onda se ponono povuku u njihova skrovišta. One su također poput sirena opisanih od strane drevnih ljudi, koje su koristile njihovo pjevanje da bi primamile ljude i uništile ih. Te dvije vrste ljubavi sebe također ukrašavaju u veličanstvene odore, baš kao što to vrag čini uz pomoć svojih čarolija među svojim sljedbenicima i drugima koje želi prevariti.

[2]        Treba, međutim, biti jasno shvaćeno kako ove dvije vrste ljubavi mogu silnije vladati u poniznima nego u velikima, u siromasima nego bogatašima, u podanicima nego u kraljevima. Jer kraljevi su rođeni da bi vladali i posjedovali bogatstva, na koja oni naposlijetku gledaju baš kao što svaki drugi čovjek, guverner, administrator, kapetan broda ili čak siromašan farmer, gleda na svoje sluge i svoje vlasništvo. Sasvim je drugačija stvar u slučaju onih kraljeva koji imaju ambicije proširiti svoju vlast na područja drugih kraljeva.

[3]        Razlog zašto namjere volje moraju biti ispitane, je da je volja sjedište i primatelj ljubavi, kao što je bilo ukazano iznad. Iz volje se zadovoljstva koja zrače iz svake ljubavi šire u percepcije i misli razumijevanja. Ovi ne čine ništa sami od sebe, već su aktivirani voljom (djeluju iz volje), pružajući joj njihovu podršku, i pristanak, te potvrđuju štogod je suglasno njezinoj ljubavi. Volja je, prema tome, sâma kuća u kojoj čovjek živi, a razumijevanje je predvorje kroz koje on ulazi i izlazi. Zbog toga je, dakle, bilo rečeno da namjere volje trebaju biti ispitane; jer kada su one ispitane i otklonjene, čovjek je izdignut iz svoje prirodne volje, gdje su pritajena nasljedna i stvarna zla, u duhovnu volju, posredstvom koje Gospod ponovno formira i preporađa prirodnu volju, i na taj način čulne i voljne stvari tijela, i tako cijelog čovjeka. 

534. Oni koji sebe ne ispituju se mogu usporediti sa bolesnim ljudima čija je krv postala iskvarena zaštopljenjem najmanjih krvnih sudova. To vodi do atrofije, tromosti udova i teških kroničnih bolesti kao posljedicà žitkosti, ljepljivosti, žučnosti, kiselosti ćudi, i posljedično krvi. U drugu ruku, oni koji ispituju sebe također i po pitanju namjera volje, naliče onima koji su izlječeni od takvih bolesti i ponovno stječu vitalnost kakvu su imali u mladosti. Oni koji sebe pravilno ispituju su poput Ofirskih brodova napunjenih sa zlatom, srebrom i dragocjenim dobrima; ali prije samoispitivanja (su) poput brodova napunjenih sa smećem, koji se koriste da bi odnosili prljavštinu i blato sa ulica. Oni koji sebe ispituju iznutra postaju poput rudnika u kojima sva njihova okna sjaje sa kovinama koje sadržavaju plemenite metale; ali prije ispitivanja su oni poput smrdljivih močvara prepunih guja i otrovnih zmija ljutica sa svjetlucavim ljuskama, i odvratnih insekata sa sjajnim krilcima. Oni koji ne ispituju sebe su poput suhih kostiju u dolini; ali nakon ispitivanja su poput istih kostiju koje je Gospod Jehova obdario sa tetivama, učinio da na njima ponovno izraste meso;  i također ih obdario sa kožom, te im dao dah, i one su oživjele, Ezekijel 37:1-14.  

E.Swedenborg 'Istinska Kršćanska Religija – 532-534'

<<< nazad