<<< nazad

Istinsko (po)kajanje ne znači jedino ispit(iv)ati ono što čovjek čini u svom životu, već također što čovjek u svojoj volji namjerava učiniti

Razlog zašto istinsko pokajanje znači ne samo ipit(iv)ati što čovjek čini u svom životu, već također što čovjek u svojoj volji namjerava učiniti, je da su djela proizvod razumijevanja i volje. Misao je ono što čini da čovjek govori a volja ono što čini da djeluje, govor je dakle misao koja govori a djelovanje je volja koja djeluje. Pošto je to početak/izvor sveg govora i sve akcije, slijedi bez ikakve sumnje da su razumijevanje i volja oni koji griješe kada tijelo griješi. Čovjek se također može (po)kajati zbog grijeha koje je fizički počinio, ali ipak misliti i željeti zlo. To je kao posjeći trup stabla koje nije dobro, ali ostaviti njegov korijen u zemlji; iz ovog će ponovno izrasti isto stablo i sebe proširiti uokolo. Ali drugačije je ako je i korijen također izvađen; i to je ono što se događa u čovjeku kada on istovremeno istražuje namjere koje su prisutne u njegovoj volji, i uz pomoć (po)kajanja se oslobađa grijeha.

Čovjek može ispitati/istražiti što on u svojoj volji namjerava učiniti tako što će ispitati/istražiti svoje misli, jer namjere se u ovima manifestiraju; kao, na primjer, kada njegova misao, volja i namjera naginje ka osveti, preljubu, krađi, lažnom svjedočenju i prema tome požudi, a također i huli protiv Boga, svete Riječi i crkve, i tako dalje. U tim okolnostima, ako on koncentrira svoje misli na to i istražuje da li bi on te stvari učinio da ga strah od zakona ili od gubitka ugleda u tome ne sprečavaju, ako nakon istraživanja on razmišlja da on ne želi (počiniti) te akte pošto su grijesi, onda je on uistinu i iznutra pokajnik. On to čak još više čini kada u tim opakostima on uživa i istovremeno ih je slobodan počiniti, ali on ipak od njih odustaje i suzdržava se. Ako ovo čini opetovano, on otkriva kako su mu užici koje dobija od tih opakosti postali sa ponavljanjem neugodni, i završava tako da ih predaje paklu. To je ono što predstavljaju ove Gospodinove riječi:

‘Ako netko želi pronaći svoju dušu, izgubit će ju, a ako netko izgubi svoju dušu poradi Mene, pronaći će ju.’    Matej 10:39

Čovjek koji sebe oslobodi od zala u svojoj volji ovakvom vrstom pokajanja je poput čovjeka koji u pravo vrijeme čupa iz svoga polja kukolj kojeg je posadio vrag, tako da sjemenje posađeno od strane Gospodina Boga i Spasitelja pronađe tlo nezakrčeno i izraste u ljetinu (Matej 13:24-30).

533. Postoje dvije ljubavi koje su od davnina postale duboko ukorijenjene u ljudskoj rasi, ljubav/želja da se svi kontroliraju, i ljubav/želja da se posjeduju svačija dobra. Prva od njih, ako joj se otpuste uzde (= ako nije zauzdana), u stvari naglavačke juri u ambiciju da bude Bog na nebesima; druga, ako joj se otpuste uzde (= ako nije zauzdana), naglavačke juri u ambiciju da bude Bog svijeta. Sve druge zle/opake ljubavi – a ima ih legija – su podređene ovim dvjema. Ali izuzetno je teško istražiti ove dvije ljubavi, pošto one stanuju/su smještene toliko duboko unutra i sebe skrivaju. One su poput zmija otrovnica koje vrebaju u pukotinama kamenja i zadržavaju svoj otrov; I kad bilo tko legne na taj kamen one mu pružaju fatalnu ranu prije nego se ponono povuku. One su također poput Sirena opisanih od strane drevnih pisaca, koje su koristile njihovo pjevanje da bi primamile ljude i onda ih ubile. Te dvije ljubavi sebe također ukrašavaju u gospodske halje i odjeću, baš kao što to vrag čini uz pomoć svojih čarolija među svojim sljedbenicima i drugima koje želi prevariti.

[2] Treba, međutim, biti jasno shvaćeno kako te dvije ljubavi mogu biti više dominantne u slučaju poniznih nego u slučaju uzvišenih ljudi, više u slučaju siromaha nego bogataša, više u slučaju podanika nego u slučaju kralja. Jer kraljevi su rođeni da vladaju i posjeduju blaga, na koja oni naposlijetku gledaju baš kao što svaki drugi čovjek, guverner, administrator, kapetan broda ili čak siromašan farmer, gleda na svoje sluge i svoje vlasništvo. Slučaj je jako različit kada kraljevi imaju ambicije proširiti svoju upravu na područja drugih kraljeva.

[3] Razlog zašto ono što volja namjerava mora biti istraženo/ispitano je poradi toga što je volja sjedište ljubavi, jer volja je primatelj ljubavi, kao što je bilo ukazano ranije. Iz ljubavi se zadovoljstva koja zrače iz svake ljubavi šire u percepcije i misli razumijevanja, jer oni nisu sposobni učiniti ništa sami od sebe, već su aktivirani voljom. Jer oni uzimaju voljni dio, slažu se sa njime podržavajući sve što čini sa svojom ljubavlju. Prema tome, volja je kuća u kojoj čovjek živi, a razumijevanje je predvorje kroz koje on ulazi i izlazi. Zbog toga je bilo rečeno da namjere volje trebaju biti istražene. Kada su one bile istražene i prognane, čovjek je izdignut od svoje prirodne volje, koja je zaposjednuta s zlom, onim nasljednim i vlastitim (= kojeg je sam čovjek počinio), i dovedena u posjed duhovne volje; i uz pomoć ovog Gospodin reformira i regenerira prirodnu volju, i uz pomoć nje čulni i voljni dio tijela, i time cijelu osobu.

534. Oni koji sebe ne ispituju/istražuju su, da se poslužimo usporedbom, poput bolesnih ljudi čija je krv iskvarena zaštopljenjem najmanjih krvnih sudova. To vodi do odumiranja/atrofije, tromosti/sporosti udova i teških kroničnih bolesti kao posljedica žitkosti, ljepljivosti, zajedljivosti, kiselosti ćudi, i na taj način krvi. U drugu ruku, oni čije samo-ispitivanje također uključuje i namjere volje naliče onima koji su izlječeni od takvih bolesti i ponovno stječu vitalnost kakvu su imali kao mladi. Oni koji sebe pravilno ispituju su poput brodova iz Ofira napunjenih sa zlatom, srebrom i dragocjenim dobrima; ali prije samo-ispitivanja (su) poput brodova napunjenih sa smećem, koji se koriste da bi odnosili prljavštinu i blato sa ulica. Oni koji sebe ispituju iznutra postaju poput rudnika u kojima sva njihova okna sjaje sa kovinama koje sadržavaju plemenite metale; ali prije toga su oni poput smrdljivih močvara prepunih zmija i otrovnih zmija ljutica sa svjetlucavim ljuskama, i odvratnih insekata sa sjajnim krilima. Oni koji ne ispituju sebe su poput suhih kostiju u dolini; ali nakon samo-ispitivanja su poput istih kostiju koje je Gospodin Jehova obdario sa tetivama, učinio da na njima meso ponovno raste pokriveno sa kožom, dao im dah tako da mogu živjeti (Ezekijel 37:1-14)

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 532-534’

<<< nazad