<<< nazad

Unutrašnji & vanjski čovjek

154.      'Svaki čovjek ima unutrašnjeg čovjeka i vanjskog čovjeka, unutrašnjeg koji se zove duhovan čovjek, te vanjskog koji se zove prirodan čovjek. Da bi se čovjek duhovno obnovio/regenerirao oboje moraju biti duhovno obnovljeni/regenerirani. U slučaju čovjeka koji nije bio duhovno obnovljen/regeneriran, (iz)vanjski ili prirodni čovjek je gospodar a unutarnji ili duhovni čovjek je sluga. Ali u slučaju čovjeka koji je bio duhovno obnovljen/regeneriran unutarnji ili duhovni čovjek je gospodar a (iz)vanjski ili prirodni čovjek je sluga. Ova zamjena/izmjena uloga se ne može ostvariti/dogoditi na ni jedan drugi način nego kroz duhovno obnavljanje/regeneraciju od strane Gospodina.       E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 8742, 8743’

155.      O tome da svaki čovjek ima ono što je ‘unutra’ ili ‘ono-što-se-događa-u-duhu’, te ono što je ‘vani’ ili ‘ono-što-se-događa-uz-pomoć-tijela-u-prirodnom-svijetu’ nije se teško uvjeriti (no, čovjek današnjeg vremena, prepun ‘svojih’ briga, ne reflektira/ne pravi razliku između te dvije aktivnosti, tj. misli kako je sve to jedna te ista stvar, iako se u stvari ‘unutarnji’ i ‘vanjski’ dio čovjeka razlikuju kao što se razlikuju nebo & zemlja, zbog čega uostalom u Knjizi Postanka 1:1 čitamo kako je 'na početku' Bog stvorio 'nebo i zemlju', što će reći, kad ovaj tekst otključamo naj-svetijom naukom o korespondencijama i kad kao naš cilj imamo čovjekovu regeneraciju ili njegovo duhovno obnavljanje, da se 'čovjek', koji je subjekt unutarnjeg duhovnog smisla Božje Riječi, 'sastoji od duhovnog/neba i prirodnog čovjeka/zemlje') pošto, generalno gledano, svatko od nas nešto želi i posljedično tome misli, što su duhovne ili unutarnje aktivnosti, a također svatko od nas nešto govori ili pak čini, što su, morat će svi priznati, prirodne ili izvanjske aktivnosti. Situacija je još jasnija kod ‘licemjera’ ili pokvarenih ljudi, kod kojih se unutarnje i vanjske aktivnosti jako razlikuju, tj. takvi ljudi jedno osjećaju i misle a sasvim drugo govore i čine, iz čega se više nego jasno može vidjeti da svaki čovjek ima ono nešto što je unutra, što se događa u njegovom duhu (što se ne ‘vidi’), te ono nešto što je (iz)vani ili u svijetu, što tako reći čini njegovo tijelo (što i drugi ljudi ‘vide’). Ovo je generalni/prvi pogled na stvar, koji je svima lako razumljiv i koji je sasvim nužan za početak ove rasprave.

156.      Ali situacija u svezi unutarnjeg i vanjskog čovjeka ipak nije tako jednostavna i lako shvatljiva kako se to na ‘drugi’ pogled čini, tj. postoje tu još mnoge nijanse i zavrzlame bez čijeg poznavanja ili razriješenja ovaj nadasve važan subjekt neće biti zadovoljavajuće shvaćen. Prije svega trebamo uzeti u obzir jednu jako bitnu činjenicu a to je da MATERIJALNO TIJELO NIJE VANJSKI/PRIRODAN ČOVJEK, pošto je tijelo kao takvo samo ‘ogrtač’ ili pak ‘alat’ kroz kojeg i uz čiju pomoć ono što je duhovne prirode (= naša duša) djeluje u materijalnom/prirodnom svijetu. Da je to tako, dodaje E.Swedenborg (‘Nebeske Tajne - 978’), još se jasnije vidi u duhovnom svijetu gdje ljudi nemaju prirodno/materijalno tijelo no također imaju unutarnjeg čovjeka uz pomoć kojeg žele dobro i vjeruju u istine vjere te vanjskog čovjeka uz pomoć kojeg govore ili pak djeluju. Stoga, važno je za znati/imati na umu, kada mi ovdje budemo govorili o ‘(iz)vanjskom’ čovjeku mi nećemo govoriti o materijalnom tijelu, jer ono je, kako kaže E.Swedenborg (‘Istinska Kršćanska Religija - 401:9’), ‘ekstra-(iz)vanjsko’, već ćemo mi, kad u ovoj raspravi kažemo ‘(iz)vanjski’ čovjek, misliti na ‘(iz)vanjski’ ili ‘prirodni’ dio čovjekove duše ili ‘stvarnog’ čovjeka.

157.      ‘Čovjek je bio stvoren da istovremeno bude u duhovnom i u prirodnom svijetu, štoviše čovjek je stvoren da bude veza ili ‘ono-što-spaja’ ta dva svijeta (‘Da kroz njega nebo može biti spojeno/komunicirati sa zemljom!’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 4963’; jer duhovni čovjek putem ‘upliva’ u prirodnog komunicira sa prirodnim svijetom, dobijajući od/preko njega ‘saznanja/percepciju’ onoga što se događa u prirodnom svijetu), duhovni svijet kojeg nastanjuju anđeli (duhovi) te prirodni svijet kojeg nastanjuju ljudi. Pošto je čovjek bio tako napravljen/stvoren, on je bio obdaren sa unutarnjim i (iz)vanjskim (dijelom), unutarnjim (dijelom) uz pomoć kojeg može biti (ili 'koji mu omogućava da bude') u duhovnom svijetu (komunicirati sa anđelima/vragovima i duhovima; taj dio je ‘odraz’ ili ‘slika’ neba/pakla), te (iz)vanjskim (dijelom) (taj dio je pak ‘odraz’ ili ‘slika’ ovog svijeta) uz pomoć kojeg može biti (ili 'koji mu omogućava da bude') u prirodnom svijetu (komunicirati sa drugim ljudima). Čovjekov unutarnji čovjekov dio je ono što se zove duhovan čovjek, dok je njegov (iz)vanjski dio ono što se zove prirodan čovjek.’          Feat: E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija - 401:1’

158.      Naime, iako čovjeku na ‘drugi’ pogled izgleda (u svezi 'prvog' ili generalnog pogleda, vidi gore 155) da je ‘unutarnji’ čovjek onaj ili ono što on misli i osjeća, tj. ponajviše ono što ‘misli’ (jer ljudi današnjeg vremena skoro nikad ne reflektiraju na dobro u sebi ili kvalitetu onog što osjećaju), to u nikojem slučaju nije ‘unutarnji’ ili ‘duhovni’ čovjek sa kakvim vas mi ovdje upoznajemo i od čijeg upoznavanja/buđenja u dobroj mjeri ovisi daljnji proces duhovnog obnavljanja a posebice sljedeći korak ili etapa našeg ‘puta’, imenom ‘kušnje’. Duhovni ili unutarnji čovjek je onaj dio čovjekovog duha koji je (stvoren tako da bude) u kontaktu sa duhovnim svijetom i Gospodinom (koji ovisi o stvarima koje se vide na duhovnom svjetlu/istine vjere i koje su oživljene duhovnom toplinom/dobrote ljubavi prema Gospodinu i bližnjem), tj. onaj dio čovjeka koji želi dobrotu ljubavi prema bližnjem i misli o istinama Gospodinove vjere, pošto su to i ništa drugo duhovne i ‘unutarnje’ stvari (još drugačijim riječima, duhovnog čovjeka sačinjavaju ekskluzivno Božanske i duhovne stvari). Prirodni čovjek je pak onaj dio čovjekovog duha koji je u kontaktu (preko materijalnog tijela, točnije tjelesnih čula) sa stvarima iz prirodnog svijeta, koje su pak pod prirodnim suncem, preko kojih on sakuplja informacije (prirodna memorija) i iskustva, formira ideje i mišljenja (znači ekskluzivno impresije/činjenice preuzete iz vanjskog svijeta, memorija koja ih sadržava, te ideje i mišljenja bazirana na njima/vanjskom uplivu ili informacijama preuzetim putem tjelesnih čula; pod prirodnog čovjeka također spadaju svi prirodni osjećaji koje čovjek ima zajedničke sa životinjama, recimo da brani sebe i svoje, da se hrani/privređuje, da se množi ili da spava sa pripadnicima suprotnog spola; još drugim riječima, sve što ima veze sa ljubavlju prema sebi i svijetu svojina je prirodnog čovjeka). Također možemo reći da je unutarnji čovjek onaj dio čovjekovog duha uz pomoć kojeg čovjek može osjetiti i razumjeti stvari Božanske i duhovne prirode, što su osjećaji i percepcije dobara ljubavi prema Bogu i bližnjem te istine vjere koje do tih dobara vode kao i posljedični osjećaj za ono što je istinito i pravedno, dok je (iz)vanjski čovjek onaj dio čovjekovog duha uz pomoć kojeg čovjek može osjetiti i razumjeti stvari iz materijalnog svijeta pod koje spada i njegovo tijelo, i koji, ako je duhovno obnovljen ili regeneriran (ako zauzima poziciju koja mu pripada po Božanskom redu) izvršava ili sprovodi u djelo/u materijalnom svijetu ono što je duhovni čovjek osjetio ili pak spoznao.

159.      ‘Ljudsko biće je tako bilo stvoreno da u njemu duhovne i prirodne stvari, tj. njegov duhovan i prirodan čovjek, budu skladne ili da čine jedno/da budu kao jedno, ali u tom slučaju duhovni čovjek (kao viši) mora imati kontrolu nad prirodnim čovjekom, tj. nad stvarima u prirodnom čovjekovom dijelu, a prirodan čovjek (kao niži) mora biti poslušan/poslužitelj, odnos je to kao između sluge i njegova gospodara. Štoviše, vanjski čovjek je sredstvo, ne više do organ, uz pomoć kojeg unutrašnji čovjek djeluje. Kako je situacija takva a nije nikako drugačija, onda vanjski ili prirodni čovjek mora biti u potpunosti podređen unutarnjem ili duhovnom čovjeku. Kada se to dogodi onda nebo djeluje (u svijetu) uz pomoć vanjskog čovjeka čineći ujedno da on bude potčinjen nebeskim stvarima.’      Feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 3167, 5786:1’

160.      Čovjek je u početku bio stvoren na Božju sliku i naličje (Postanak 1:26, 27), tj. njegova duhovna struktura je bila odraz i slika Božanskog reda koji kaže da Gospodin, Stvoritelj i Naš Nebeski Otac, vlada nad nebesima te kroz njih i sa svijetom (niži služi višeg pa tako sve do Najvišeg Kojemu sve služi), tj. u takvom čovjeku su (iz)vanjske stvari ili (iz)vanjski čovjek (‘niže’ stvari ili stvari od tijela) bile sluge višim stvarima ili stvarima od duha/bile su u ulozi poslužitelja unutarnjim stvarima ili duhovnom čovjeku (u najpraktičnijem mogućem obliku možemo reći da stvari od svijeta/materijalne stvari, među koje spada i ljudsko tijelo, nisu bile cilj ili svrha nastojanja već sredstvo za postizavanje cilja), koji je kao takav bio okrenut ili ti ga vođen od strane Gospodina (odnos je to sasvim korespodentan onome kojeg u odnosu na Gospodara domaćinstva imaju sluge i domaće životinje; na taj način je taj odnos i opisan u Riječi Božjoj; baš zbog toga se Gospodin Isus Krist, kao ‘vanjski’ čovjek Jehove ili Oca Stvoritelja, u Riječi naziva ‘Sluga’; njihov odnos je prema tome istoznačan odnosu kakvog imaju unutrašnji i vanjski čovjek u savršenom ili duhovno preporođenom ljudskom postojanju; vidi Izaija 41:8, 9; 49:3, 6; Ezekiel 37:21, 24, 25). Takav je Božanski red, takva je vječna priroda stvari i u njoj i po njoj je stvoren čovjek.

161.      No, čovjek je u procesu vremena, zbog pojačanog samoljublja i opčinjenosti sa stvarima od ovog svijeta, ‘pro-pao’ ili ti ga ‘izvrnuo’ taj Red u sebi (vidi ‘Riječ Božja’ subjekt ‘Zmija sa drveta poznavanja dobra i zla’) nakon čega je njegov prirodni čovjek, ili tijelo (ono što je u kontaktu sa prirodnim svijetom) počelo vladati nad njegovim duhovnim čovjekom (stvari od svijeta i tijela su postale cilj a ne sredstvo do cilja), čime se Božanski red, a samim time i upliv Božanskog života i komunikacija sa nebom u takvom čovjeku uništila. Tom ‘akcijom’ se prirodni čovjek tako reći ‘razdvojio’ od duhovnog čovjeka/neba/Gospodina, i to do te mjere, da se današnji ‘jedva-čovjek’ (jer takav 'izvrnuti' čovjek je po svom ponašanju u velikoj većini slučajeva gori od životinje; vidi Izaija 1:3) ne samo rađa u ne-znanju o tome da postoji unutarnji i (iz)vanjski čovjek, gdje bi ovaj potonji trebao biti sluga ili poslužitelj duhovnog, nego nema ni spoznaju i percepciju da postoji Bog (= misli da živi i umire kao i životinja, tj. takav čovjek misli da tijelo živi samo od sebe; vidi također ‘Riječ Božja’ dio ‘Gubitak percepcije o Božanstvu’) i duhovni svijet u kojem će nastaviti život nakon smrti ili odbacivanja prirodnog ogrtača zvanog ‘tijelo’. Jedina komunikacija koju takav čovjek ima sa Bogom i duhovnim svijetom je perceptibilna u njegovoj sposobnosti razmišljanja i govora, što su aktivnosti Božanskog Duha koje čovjeku, ma koliko god on pro-pao, nikako ne mogu biti zakinute jer bi mu se samim zakinućem automatski zakinuo i život.

162.      Prirodna dispozicija takvog od Boga odvojenog čovjeka je takve kvalitete da on gleda samo u sebe i stvari od ovog svijeta, tj. voli više sebe nego Gospodina i ovaj svijet više nego bližnjeg. Takvo stanje je posljedica toga što on od rane mladosti prvo, posjeduje kvalitetu svojih u današnje vrijeme skoro bez iznimke od Boga odvojenih roditelja (nasljedno zlo ili ‘iskvareno meso’), i drugo, on sve svoje utiske ili impresije, uz pomoć kojih formira vlastito razumijevanje u skladu sa kvalitetom svoje, ovdje iskvarene volje, dobija preko čula od strane prirodnog svijeta. Kako njime takvim i u takvoj fazi vladaju JEDINO ljubav prema sebi i svijetu zajedno sa svim posljedičnim zlim strastima i požudama (koje su pak posljedica nasljednog zla kao i njegovih vlastitih akcija; feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 4612’) razumijevanje ili pak ‘mentalna predstava o sebi i svijetu/Bogu/ljudima oko sebe’ ne može biti nego modificirana ili pak napravljena u skladu sa željama i požudama takve iskvarene ili zle volje. Samim time, nije teško zaključiti, njime vlada tijelo i ovaj svijet, tj. on služi paklu (= Sotoni) a ne nebu i Gospodinu kako bi to po Božanskom redu trebalo biti. Štoviše, ne samo da on ne poznaje ili pak ne uočava ništa duhovno već je i neprijateljski raspoložen prema tome, pošto sve duhovno ili Božansko u sebi nosi kvalitetu koja mu oduzima vlastite užitke, jer su užici ljubavi prema sebi i svijetu u potpunosti suprotni užicima ljubavi prema Bogu i bližnjem. Iz svega ovog nije teško zaključiti zašto se čovjek na ovom svijetu mora obnoviti/ponovno roditi da bi ‘vidio’ ili ušao u Kraljevstvo Božje (Ivan 3:3, 5) te, što nas ovdje posebno zanima, zašto će svaki čovjek biti 'uništen' ili završiti u paklu ako se ne pokaje ili ti ga promijeni svoj dotadašnji život (Luka 13:3, 5).

163.      ‘Svatko tko se oslanja jedino na svoja tjelesna čula (prirodni ljudi ili ljudi kojima vlada ljubav prema sebi i svijetu) nema znanje o onome što je ‘unutarnje’, a prema tome ni kakva je u odnosu na to pozicija onog što je (iz)vanjsko (prirodnog čovjeka). On zna za svoje misli i (čuje svoj) govor, i za svoju volju i (vidi svoju) djelovanje, i iz toga zaključuje da su misao i volja njegove unutrašnjosti. Ali on nije svjestan činjenice da misao bazirana samo na čulnom iskustvu, te akcija bazirana samo na prirodnom impulsu, pripada (iz)vanjskom čovjeku, tako da su njegova misao i volja aktivnosti jedino njegovog (iz)vanjskog čovjeka. On ovog posebice nije svjestan (njihova ne-svjesnost o ovome) kad su njegove misli lažne/neistinite misli a njegove žudnje zle žudnje. A kako je u slučaju svakog poput njega komunikacija sa unutrašnjostima zatvorena (jer komunikacija je moguća samo pri nesmetanom ‘uplivu’ Božanskog života koji je ovdje spriječen ‘izvrtanjem’ reda; to je jedan od razloga zašto prirodni ljudi ne razumiju ništa duhovno/uzvišeno, pošto je sva percepcija ili svo razumijevanje, ekskluzivno posljedica ‘duhovnog osvjetljenja’, koje je pak posljedica Božanskog upliva; a kako kod ni jedne osobe koja je u iskrenoj ljubavi prema bližnjem i Gospodinu taj upliv nije ‘ometan’, otud se jako jednostavno može vidjeti da ljudi koji ne razumiju jednostavne duhovne stvari u sebi nemaju nikakve ‘iskrene’ dobrote, bez obzira kako se oni moralno ili pak uljudno ponašali u svijetu) on stoga nema nikakve ideje o tome što je to unutarnja misao ili pak unutarnja volja. Ako mu netko kaže da je unutarnja misao bazirana na istinama i da je unutarnja volja bazirana na činjenju dobra (jer sve istine vjere vode do dobra), on to ne počinje shvaćati. Još manje mu je razumljivo kad mu se kaže kako je unutarnji čovjek različit i odvojen od (iz)vanjskog (čovjeka) – tako/toliko različit da unutarnji čovjek može, tako reći iz ‘više’ pozicije, vidjeti što se događa u (iz)vanjskom čovjeku, - i da unutarnji čovjek ima mogućnost/sposobnost i silu disciplinirati (iz)vanjskog (čovjeka), i mogućnost/sposobnost ne željeti ili misliti ono što (iz)vanjski (čovjek) vidi kao posljedicu toga što ima krive predstave/ideje, i za čime žudi posljedično tome što ima zle strasti.’           E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 5127’

164.      Da bi se prirodni čovjek ponovno podredio duhovnom čovjeku, tj. da bi Božanski red ponovo oživio u čovjeku, Gospodin je za čovjeka omogućio uvjete duhovnog pre-poroda ili regeneracije, regeneracije koja za cilj ima baš ovo ‘okretanje/pounutarnjivanje’ ili ‘vraćanje u prvotno stanje’ integriteta. Jedan od osnovnih ‘uvjeta’, bez kojeg se ni jedan čovjek ove kvalitete/na ovom svijetu ne bi mogao obnoviti, jeste mogućnost čovjekova razumijevanja da se uzdigne do nebeskog svjetla, te se od tamo obavijesti o svojoj kvaliteti volje (instrukcija iz Riječi) koju će onda dobro-voljno (= bez prisile) promijeniti u ono što mu istina nalaže da treba voljeti [u ovo se svatko jako lako može uvjeriti, riječima E.Swedenborga: ‘Čovjek unutar sebe vidi da li je ono što misli i namjerava, i posljedično tome što govori i čini, dobro ili loše, i prema tome da li je istinito ili lažno. Ovo nikako nije moguće da čovjek ne sagledava sa/iz ‘višeg/unutarnijeg’ nivoa. Sagledavanje sa unutarnijeg/višeg nivoa se događa kada su stvari unutar prirodnog čovjeka sagledane od strane duhovnog čovjeka. To je kao vid oka; oko ne može vidjeti stvari koje su unutra/unutar njega, jedino one koje su izvan njega. Ovo je dakle način na koji osoba vidi dobro ili loše koje ima u sebi. Ipak ‘(u)vid’ jedne osobe je u ovome drugačiji/bolji od druge, dok neki uopće nemaju takav (u)vid. Oni sa takvim ‘pogledom’ su oni koji su od Gospodina primili život vjere i ljubavi prema bližnjem; jer taj život je unutarnji život ili život unutarnjeg čovjeka. Pošto istina počiva u tim ljudima po vrlini njihove vjere, a dobro po vrlini njihove ljubavi prema bližnjem, oni mogu vidjeti zlo i neistinu koje su prisutne u njima, jer zlo može biti uočeno od strane/se može vidjeti od dobra a neistina od strane istine, ali nikako obrnuto. Razlog tome je što su dobro i istina na nebu i pod nebeskim svjetlom, dok su zlo i neistina u paklu i u paklenom mraku. Iz ovoga je očigledno da oni koji su u zlu i kao rezultat/posljedica toga u neistini ne mogu vidjeti dobro i istinu; oni čak ne mogu vidjeti ni zlo i neistinu koji su prisutni kod njih/u njima. Niti posljedično tome mogu sagledavati stvari sa jednog višeg ili unutarnijeg nivoa. No treba znati/spoznati da je sagledavanje sa više-unutarnijeg nivoa, sagledavanje od  Gospodina; jer situacija sa gledanjem/vidom je ista kao i sa svime ostalim što dolazi u postojanje (= Doktrina o uplivu Božanskog života). Ništa ne donosi samo sebe u postojanje, već ono dolazi u postojanje od nečeg što je bilo prije, od nečeg što je uzvišenije i tako konačno od Prvog ili Najuzvišenijeg. Prvi i Najuzviseniji je Gospodin. Svatko tko razumije ovo će lako razumjeti da sav život prisutan u čovjeku dolazi od Gospodina; a pošto ljubav prema bližnjem i vjera sačinjavaju najstvarniji život koji osoba može imati, zaključujemo da sva vjera i ljubav prema bližnjem u čovjeku jesu/dolaze od Gospodina. Osoba obdarena većom silom razmišljanja i percepcije od drugih može iz svega ovoga razumjeti da Gospodin vidi svaku pa i najmanju stvar, čak i naj-najsitniju stvar prisutnu u čovjeku (iz ovog se također lako vidi kako ‘prirodan čovjek ništa ne može sakriti ispred duhovnog čovjeka’). Zlo i neistina (u čovjeku), međutim, ne dolaze u postojanje od Najvišeg ili od onog što je iznad njih već od onog što je ispod; posljedično tome oni ne izviru iz Gospodina već iz svijeta, pošto je Gospodina iznad a svijet ispod. Stoga je unutarnji čovjek kod ljudi koji su upleteni u zlo i kao rezultat/posljedica toga u neistinu zatvoren iznad a otvoren ispod, pa je to razlog zašto oni sve stvari vide ‘izvrnuto’ (upside down) – svijet kao sve, a nebo kao ništa. Tu je ujedno razlog zašto ih anđeli vide izvrnute, noge gore glava dolje, tako izgledaju svi oni koji su u paklu.’ E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 9128:2, 3’].

165.      Takvom jednom čovjeku, onom koji je sebe/svog unutarnjeg čovjeka ‘uzdignuo’ do nebeskog svjetla na kojem je/iz kojeg je spoznao što je istinito i dobro, će se zasigurno pojaviti želja da to što je spoznao/razumio i sprovede u praksu, no tu će, naravno sa razlogom, nastati ‘mali’ problem, pošto će on tek tada uistinu spoznati kako u sebi ima ‘dva’ čovjeka od kojih se jedan, imenom niži ili prirodni, itekako jako suprotstavlja onome što je viši čovjek prvo razumio pa onda zaželio sprovesti u praksu. Razlog tome je priroda vanjskog čovjeka koji je (do dobi u kojoj je čovjek spoznao da postoje duhovna istina & dobro, znači kasnoj mladosti ili pak zreloj dobi) formiran ili sačinjen od iluzija čula (znači sasvim suprotno onome što ‘nebesko svjetlo’ naučava) za koje on/prirodan čovjek ipak u potpunosti vjeruje da su istine. Dalje, naučava E.Swedenborg (‘Nebeske Tajne - 3321’), postoje nebrojene stvari koje prirodni čovjek uopće ne može shvatiti jer, kako je već bilo ukazano, prirodni čovjek živi pod prirodnim svjetlom, koje je u usporedbi sa duhovnim svjetlom potpuni mrak, a sve stvari koje prirodni čovjek ne razumije on jednostavno misli ili da nisu takve ili pak da one ne postoje. Ovo je što se tiče vizije ili razumijevanja.

[2] Ali što se tiče volje ili osjećaja, tu je sukob još jači. Razlog tome je kvaliteta volje prirodnog čovjeka koja je izgrađena ili sačinjena od zlih želja i pokvarenih požuda ljubavi prema sebi i stvarima od ovog svijeta (koje su glavni razlog razdvajanja između unutrašnjeg čovjeka/neba te prirodnog čovjeka/svijeta; štoviše, čovjek kojim prevladavaju te ljubavi ne samo da razdvaja svog prirodnog čovjeka od duhovnog i od neba, već i uništava svog vanjskog čovjeka koji bi u svojoj pravilnoj ulozi, kako već rekosmo, trebao biti sluga ili pak organ uz pomoć kojeg duhovni čovjek izvršava svoje funkcije u prirodnom svijetu), te dosljedno tome sve što ih podržava on zove istinama i obrnuto, sve što im se suprotstavlja, ili ti ga sve što mu prijeti oduzeti te užitke on zove neistinitim i smatra odbojnim. Naravno, sve što takav čovjek drži da je dobro i istinito je u suprotnosti sa onim što je duhovni čovjek ili viši čovjekov dio spoznao na nebeskom svjetlu i osjetio na nebeskoj toplini.

[3] Plus toga, dodaje E.Swedenborg, u prirodnom čovjeku su pristuna sva kriva učenja 'nakupljena' još od djetinjstva, bilo od strane roditelja bilo od strane propovjednika, od kojih čovjek izuzetno teško odustaje, jer se on, po vrlini svojih ljubavi, njih drži kao nečeg vlastitog (on ih po vrlini ljubavi prema sebi brani kao da su nešto njegovo). Zatim, prirodan čovjek ‘jasno’ vidi stvari/svjestan je postojanja stvari od ovog svijeta, može ih dotaknuti i osjetiti dok su stvari koje naučava duhovna istina ‘ne-vidljive’ i ne-opipljive (van njegova ‘iskustva’), pa on od tamo zaključuje kako je materijalni svijet ‘jedino’ što postoji, i kako sve ono što ne može vidjeti ili pak osjetiti u stvari ne postoji. Sve to je uzrokom činjenice da duhovni čovjek prvi/lakše prihvaća istine i dobra duhovne prirode, te se samim time prvi obnavlja (praktično rečeno, čovjek će lakše spoznati što je istinito i dobro, priznati to kao objekt svojeg nastojanja, nego što će moći uspješno podrediti ili prisiliti svog vanjskog čovjeka da se i povinuje toj odluci), dok prirodni čovjek to čini na kraju i to nakon velikih sukoba i borbe, sukoba koji će biti glavna tema jednog od sljedećih subjekata aktuelne knjige, poimenice ‘Kušnje’.

166.      Iz svega toga se vidi da je ono što (iz)vanjski čovjek čini i misli (= govorimo naravno o ne-regeneriranom čovjeku) u potpunoj suprotnosti sa onim što čini i misli duhovni čovjek (duhovni čovjek je ekskluzivno onaj dio čovjekova duha koji spoznaje istinu i dobro, vjeruje u njih te ih želi sprovesti u praksu) te da vanjski čovjek mora biti obnovljen ako se želi sjediniti ili što je prikladnije podrediti duhovnom čovjeku. S druge strane unutarnji čovjek ne može živjeti duhovan život ukoliko i vanjski čovjek nije podređen ili obnovljen jer bez svog prirodnog dijela duhovni dio nema tako reći temelja ili baze, nema ono u čemu se može manifestirati/kroz što može izvoditi svoje akcije u prirodnom svijetu, a kada duhovno nema svoje temelje onda ono biva uništeno (= naime, sve što postoji mora postojati u ‘tri’ kako nas naučava Doktrina o stupnjevima). E.Swedenborg dodaje: ‘Situacija je ovdje posve slična odnosu kojeg imaju unutarnji i vanjski vid/pogled. Ako je izvanjski vid/pogled bio oštećen/oslabljen on više ne može služiti unutarnjem vidu; jer ako su objekti iskrivljeni vanjskim vidom, unutarnji vid uz pomoć njega može dobiti/postići jedino iskrivljenu viziju; Ili je poput situacije kakvu vidimo među ostalim dijelovima tijela koji su kontrolirani sa voljom, poput ruku, dlanova, prstiju, stopala. Ako su ovi deformirani, onda volja uz pomoć njih može sprovoditi samo nespretne aktivnosti. Potpuno je isto sa službom koju prirodni čovjek sprovodi u odnosu na duhovnog čovjeka. Ako su činjenične istine u izvanjskom čovjeku bile iskrivljene ili izbrisane, unutarnji čovjek ne može vidjeti istinu, i stoga ne može misliti o njoj i percipirati ju osim na iskrivljen ili neistinit/lažan način. Iz svega ovog se vidi zašto prirodni čovjek mora biti obnovljen ako cijela osoba želi biti obnovljena.’   E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 9061’

167.      Iz istog razloga je Gospodin, dok je prao noge svojim učenicima/a u stvari predstavljajući u slici ovu stvarnost, rekao: ‘Tko je okupan (tko je očistio/pročistio svog duhovnog čovjeka u istinama vjere) treba mu oprati samo noge (prirodnog čovjeka/još se samo prirodan čovjek mora obnoviti/regenerirati/podrediti duhovnome). On je onda potpuno čist (onda je čovjek skroz obnovljen).’                  Ivan 13:1-17

168.      To podređivanje ili pak ‘okretanje’ uloga u čovjeku je jedna od glavnih zadaća duhovnog obnavljanja ili regeneracije (zvane u toj fazi reformacija) koja aktivno započinje kada čovjek iz svog unutarnjeg ili višeg uma, nakon što se obavijestio od istinama i dobrima u koje je uzvjerovao, krene ‘podređivati’ svoj niži ili izvanjski um/čovjeka (za kojeg je nakon samo-ispitivanja doznao da u njemu nema ničeg dobrog i istinitog; isto je reći, ‘ako čovjek odbacuje zlo od sebe jer je grijeh u očima Božjim’), a sve to sa ciljem da se ponovno uspostavi Božanski red podređivanja (koji kaže da viši/duhovni/unutarnji čovjek mora vladati nad nižim/prirodnim/izvanjskim čovjekom), ili još praktičnije, sve dok prirodni ili vanjski čovjek ne počne uživati u izvršavanju onog što mu je duhovni čovjek pod pokroviteljstvom Gospodina odredio (sve dok stvari od tijela & svijeta ne postanu sredstvo do postizavanja cilja a ne sam cilj).

[2] Bez da se uspostavi ta Bogom određena kooperacija između prirodnog, koji sluša i izvršava, te duhovnog u čovjeku, koji je podređen Bogu, čovjek ne nalazi mira ni spokoja (kako je duhovni čovjek pod utjecajem duhovnog svijeta ili anđela, dok je prirodni čovjek pod utjecajem zlih duhova ili vragova, između kojih je, po vrlini netrpeljivosti između dobra i zla, stalan sukob, čovjek u sebi ne može iskusiti mir sve dok se njegovo tijelo ne podredi duhu; do tada je on tako reći učesnik u ‘ratu’), on u sebi osjeća sukob, sukob između svog nižeg duhovnog ili vanjskog duhovnog dijela, zvanog prirodan čovjek, i svog višeg duhovnog dijela ili ti ga duhovnog čovjeka, sukob koji će biti glavna tema jednog od nadolazećih subjekata, sukob koji se od milja nazvao ‘Kušnje’ (taj sukob/rat može završiti dvojako, pobjedom dobra ili pak pobjedom zla; ako anđeli pobijede u čovjeku onda se zli duhovi povlače i čovjek ulazi u mir, blaženstvo i ekstazu; no ako prevladaju zli duhovi, onda se anđeli povlače, čovjek također više ne osjeća sukob u sebi, jer sukob je uvijek i ekskluzivno između dobra/istina i zla/laži, no taj čovjek se osjeća jako loše a obično i ne zna zašto, on mrzi cijeli svijet, osvetoljubiv je, pokvaren, čini preljube, krade/potkrada, te se može primjetiti kako uništava samog sebe raznoraznim opijatima ujedno ne pridajući tome prevelike važnosti.  Feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 2183’).

[3] Taj cijeli period u kojem čovjek osjeća sukob i neugodu/patnju, koje su posljedica aktivnosti zlih duhova koji stalno 'ulaze' kroz ljubavi prema sebi i svijetu, ili ti ga u kojem se on bori da duhovni čovjek ponovno zavlada ili ti ga podredi prirodnog čovjeka koji se tome opire, je u Riječi predstavljen sa 6 dana ‘rada’, dok je 7-i dan, ili period u kojem je duhovni čovjek postao ono što istina naučava, period u kojem on čini dobro jer ga voli a ne zato što ga istina tome naučava ili pak prisiljava činiti, onaj period u kojem čovjekov prirodni dio izvršava ono što je duhovni čovjek osjetio i spoznao, period ‘počinka’ ili ‘mira’. Tek tada i nikako prije je on u Gospodinu i Gospodin u njemu, te ulazi u mir, spokoj i blaženstvo (‘To je ujedno razlog zašto svaki čovjek, bilo na zemlji ili na nebu, koji se duhovno obnavlja, prolazi kroz dvije potpuno različite faze, u jednoj prevladavaju prirodne stvari/prirodan čovjek a u drugoj pak duhovne stvari/duhovan čovjek; drugim riječima, prva faza je ona u kojoj je prirodan čovjek gospodar a duhovan čovjek sluga, dok je druga faza ona u kojoj je duhovan čovjek gospodar a prirodan čovjek sluga.’  Feat: E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne - 9278’).

169.      Gledajući u ove dvije različite faze čovjekove obnove ili, ako hoćete, zbog kvalitete ova dva stanja, jednog u kojem čovjekom vlada svijet/kada je on pod utjecajem svijeta/kada čovjek žudi za stvarima od svijeta i tijela kada je okupiran od strane zlih duhova/pakla, te drugog kada je on pod utjecajem Gospodina koji ga štiti kroz nebesa putem anđela, kada on gleda u duhovan svijet, Gospodin kaže: ‘U Meni imate mir, a u svijetu imate patnju!’  Ivan 16:33

170.      Iz svega ovoga se može zaključiti kako postoji određena razlika između unutrašnjosti dobrog i zlog čovjeka, tj. kako postoji određena razlika u kvaliteti čovjeka uvjetovana onim što njegov unutarnji i vanjski čovjek (koji djeluje u skladu ili pak neskladu sa unutarnjim) čine. U slučaju zlog čovjeka ili čovjeka kojim vlada tijelo/svijet/pakao situacija je ovakva; On smatra da se sve dobro sastoji u postizanju bogatstva, ugleda, prevlasti nad drugima (biti bolji od/iznad drugih), te mrzi i prezire svakog tko mu se nađe na putu/tko mu se suprotstavlja. Kod takvog čovjeka njegov unutarniji dio (kažem ‘unutarniji’ a pri tome mislim na unutarnji dio vanjskog čovjeka ne na ‘duhovnog’ čovjeka, jer ‘duhovni’ čovjek je ekskluzivno Gospodinov ili ti ga pod utjecajem Gospodina i duhovnog svijeta a on je kao takav kod prirodnog čovjeka ‘uspavan/nepostojeći’) ne samo da ne postoji nego je sluga vanjskog pošto takav čovjek pronalazi razloge i objašnjenja, nekad u svojoj lukavosti i pokvarenosti čak i bolje od dobrog čovjeka (Luka 16:8), da potvrdi svoje stavove i težnje. Takav čovjek još za života na ovoj zemlji živi okružen sa vragovima i zlim duhovima te je sa svojim duhom u paklu.

171.      S druge strane, kod dobrog čovjeka, nad kojim vlada Gospodin ili nebo, situacija je ovakva: On smatra da se svo dobro sastoji u služenju Gospodina te posluživanju bližnjeg, njemu bogatstvo ako ga i ima služi kao sredstvo za postizavanje nekog duhovnog općeg dobra, a nikako za cilj. On istovremeno smatra kako je bolje biti ponizan i služiti nego biti uzdignut i da njemu služe, kako je bolje davati nego primati i kako je bolje da drugi njemu nanose nepravdu nego on drugima. Kod takvog čovjeka je vanjski čovjek ili prirodni čovjek sluga i poslužitelj unutrašnjeg ili duhovnog čovjeka. On je još za života na ovoj zemlji u društvu sa anđelima nebeskim te je kao takav sa svojim duhom u raju.

Uzdignuće

172.      ‘Čovjek od svog rođenja ne voli ništa drugo do samog sebe i svijet, jer ništa drugo nije vidljivo njegovim očima (ili 'se pojavljuje ispred njegovih očiju'), pa prema tome on ništa drugo i ne razmatra u svome srcu. Ta(kva) ljubav je tjelesno-prirodna i možemo je nazvati materijalnom. Štoviše, ova ljubav je također postala nečista zahvaljujući tome što se nebeska ljubav odvojila od nje još u roditeljima. Ta ljubav se može očistiti samo na jedan način i to ako čovjek ima mogućnost/sposobnost uzdignuti svoje razumijevanje do nebeskog svjetla, te od tamo nauči/vidi kako treba živjeti (nauči što je pravedno i pošteno, što je dobro i istinito), sa ciljem da bi se njegova ljubav uzdignula u mudrost zajedno sa njegovim razumijevanjem. Kroz razumijevanje ljubav, tj. čovjek, vidi kakva sve zla onečišćuju i kvare njegovu ljubav, a vidi također i da će njihovim izbjegavanjem, zato što su to grijesi u očima Božjim, te dosljednim odbacivanjem istih od sebe, on voljeti i činiti dobro jer su to dvije suprotnosti, a on također onda vidi i načine uz čiju pomoć će on moći izbjegnuti ta zla, zato što su grijesi, te ih odbaciti od sebe. Ljubav, tj. čovjek, vidi sve ovo korištenjem svoje mogućnosti/sposobnosti da uzdigne razumijevanje u nebesko svjetlo, izvor sve mudrosti (= i od njega postigne/dobije mudrost). Onda u mjeri u kojoj ljubav postavi nebo na prvo mjesto a svijet na drugo, i u mjeri u kojoj istovremeno postavi Gospodina na prvo a sebe na drugo mjesto, u toj istoj mjeri je ljubav očišćena od svoje nečistoće i pročišćena; tj. ljubav je onda u istoj mjeri uzdignuta u nebesku toplinu i sjedinjena sa nebeskim svjetlom u kojem razumijevanje obitava, gdje se oni vjenčavaju/gdje se ostvaruje vjenčanje između dobra i istine, tj. ljubavi i mudrosti, zvano od milja ‘nebesko vjenčanje’.’            Feat: E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 419’

173.      Sve ovo smo do sada više puta spominjali i tumačili stoga bi na ovom mjestu prije svega htio izdvojiti/locirati neke od kritičnih točaka na kojima se, iskustva pokazuju, pojedinac koji je krenuo putem duhovnog obnavljanja (a nas ovdje prije svega zanimaju takvi pojedinci) sreće sa ne-malim problemima.

174.      Ako smo usvojili taktiku ‘zamišljanja’ duhovnih stvarnosti uz pomoć generalnih korespondencija (Sunce, zemlja, toplina, svjetlo, stabla), kakva je bila predstavljena u subjektu ‘Doktrina o uplivu Božanskog života-Influx i Doktrina o stupnjevima - 30 -100’, te ako imamo usvojeno kako je duhovni korespondent za toplinu ljubav a za svjetlo pak mudrost, tj. kako su funkcije kojima i u koje čovjek prima/iskušava ove dvije vitalne životne manifestacije, volja i razumijevanje, lako ćemo shvatiti, ako se prisjetimo što su nas učili na satovima ‘prirode i društva’, kako je čovjek/priroda/stablo u mogućnosti iskušavati svjetlo/razumijevanje ‘sa’, no također i ‘bez’ topline/ljubavi. Oni periodi/stanja u kojem čovjek iskušava svjetlo (kad razumije što je zlo) bez topline (no ipak čini/živi tome u suprotnosti) ili pak oskudicu iste se u prirodi zovu zima i jesen, dok se oni periodi u kojima čovjek iskušava svjetlo zajedno sa toplinom (kada čini ono što je spoznao na svjetlu istine), koji se tada tako reći vjenčavaju, se u prirodi zovu proljeće i ljeto.

175.      Već nadugačko i naširoko spominjana mogućnost ‘uzdignuća’ čovjekovog razumijevanja do nebeskog svjetla u najpraktičnijem mogućem obliku nije ništa drugo nego Gospodinom dana sposobnost razumijevanja da se tako reći ‘odvoji’ od svog (od rođenja) ‘iskvarenog’ i ‘izopačenog’ partnera, tj. ljubavi/volje, te se na taj način obavijesti, naravno na jedan duhovan način, o onome što je istinito i dobro, pravedno i pošteno (možemo još reći kako se razumijevanje pri ‘uzdignuću’ upoznaje sa onim stvarima koje se odnose na Boga i nebeski svijet, stvarima koje su prirodnom čovjeku ‘strane’ od rođenja), omogućavajući tako promjenu ili pročišćavanje svoje volje od raznoraznih zala i požuda, što se stvarno i događa kada čovjek/ljubav počne izbjegavati zlo (zato što je to grijeh u očima Božjim) te ga odbacivati od sebe u skladu sa onim što ga naučava u nebu okupano razumijevanje. Taj ‘život u skladu sa onim sto je spoznato na svjetlu istine’ je pak ‘uzdignuće’ u ljubavi o kojem E.Swedenborg naučava:

‘Jer ako se ljubav ne uzdigne zajedno sa razumijevanjem, ona ostaje nečista; a sve dok je nečista (u ljubavi prema sebi i svijetu) ona voli što je nečisto, poput osvete, mržnje, prevare, hule, preljuba, jer to su onda njeni osjećaji koji se zovu požude; istovremeno takva ljubav odbacuje sve što ima veze sa ljubavi prema bližnjem, pravednošću, poštenjem/iskrenošću, istinom i čednošću.'      E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 421’

176.      U današnje vrijeme (to se samo tako kaže pošto je ovaj problem na ovoj Zemlji prisutan od davnina) smo svjedoci veoma nezgodne situacije u kojoj se vjernik (drži u uvjerenju da je čist od bilo kakvog grijeha, tj. on ne obraća pažnju na svoje zlo/svoju iskvarenu volju/ne ispituje svoje misli i osjećaje) sa svojim do nebeskog svjetla uzdignutim razumijevanjem (kažem ‘vjernik’ jer mi ovdje govorimo o duhovnom obnavljanju, a ono je moguće samo u slučaju vjernika pošto se duhovni preporod odvija jedino uz pomoć istina vjere te života u skladu sa njima, drugačije ne) ‘zaplete’ u onome što je vidio/razumio/načuo te ne samo da duhovno ne napreduje već se njegovo stanje i pogoršava/duhovno nazaduje (sve je više odan tijelu i materiji). Ovdje bi htio prije svega ukazati/upozoriti na razloge takvog jednog fenomena.

177.      Prva stvar koju prirodan čovjek ne zna (koja je izvan pričine njegovih čula) je da razumijevanje uzdignuto na takav jedan način NIJE SASVIM ODVOJENO od čovjekove ljubavi ili volje, pošto čovjekovo razumijevanje ili mudrost od nigdje drugdje ne može dobiti poticaj (za to uzdignuće) ili pak život do iz njegove ljubavi/volje, poticaj koji se na ovom specifičnom mjestu zove ‘osjećaj za znanjem’ ili (u nešto boljem slučaju) ‘osjecaj za razumijevanjem/prema istini’. No taj osjećaj, generalno gledano, može biti dvojako usmjeren baš kao i ljubav, tj. prirodno ili prema sebi i svijetu te duhovno ili prema Bogu i bližnjem, i baš tu (a gdje bi drugdje) onda nastaje problem. Ljubav koja prirodnog čovjeka današnjeg vremena tjera da čita Riječ Božju, tj. osjećaj koji je kod takvih ljudi (govorimo o ljudima koji se ‘druže’ sa Svetim Pismima a nikako da se popnu ‘na zelenu granu’) prisutan unutar jedne takve aktivnosti je uglavnom želja za nadmoći (uzdignuće nad drugima) te tome posljedična želja da se bude hvaljen od strane drugih ljudi (rijeđe je to usmjereno nekoj materijalnoj dobiti, pošto takvu dobit može uglavnom ‘izvući’ samo više i visoko svećenstvo koje nas ovdje ne zanima; nešto češće je to pak usmjereno ka ‘duhovnoj dobiti’ ili ‘plaći’). Svaka od ovih aktivnosti je očigledno posljedica iskvarene volje ili još točnije svaki od ovih osjećaja izvire iz zloćudnih ljubavi prema sebi i stvarima od ovoga svijeta koje onda prisiljavaju stvari od razumijevanja (one stvari koje je razumijevanje vidjelo na nebeskom svjetlu = čitajući Riječ) da postanu sluge ili poslužitelji takvih iskvarenih strasti, čime se istina ili mudrost onečišćava, izvrće i falsificira (ovo je ujedno duhovno tumačenje šeste zapovijedi Božje koja kaže ‘Ne učini preljuba’). Ovo je jedna sasvim uobičajena situacija čije efekte ćete lako prepoznati recimo po odbojnosti/netrpeljivosti koju pripadnici jedne doktrine unutar Kršćanstva osjećaju prema pripadnicima drugih doktrina. Oni, iskustva pokazuju, jedni druge izbjegavaju kao da je riječ o gubavcima. Ista stvar je prevladavajuća u odnosu kojeg ‘prosječni’ Kršćanin ima spram Islama.

178.      Da bi se ta nimalo ‘korisna’ za čovjekovu dušu situacija (jer ovdje se radi o Huli protiv Duha Svetoga ili ‘miješanju’ svetog, što su istine vjere, sa nečistim, što su pokvarena ljudska srca ispunjena ljubavlju prema sebi i svijetu, ili ti ga mržnji prema Bogu i bližnjem, što je pak akcija koja se najoštrije i najozbiljnije kažnjava) izbjegla, čovjek prije svega mora spoznati da uz njegovo razumijevanje također i njegova ljubav/volja mora biti uzdignuta do neba, točnije do nebeske topline gdje se mora sjediniti ili ti ga ‘vjenčati’ sa mudrošću, tj. onim što je razumijevanje spoznalo uzdignućem do nebeskog svjetla (Svatko se lako uvjeri kako je čovjek u stanju, nakon što je od nekog drugog čuo ili pak sam pročitao/naučio iz Riječi Božje o istinama vjere i dobrima ljubavi, o njima govoriti ili čak propovijedati iste pred drugima, ali ako on istovremeno nije sa svojom ljubavlju uzdignut do nebeskog svjetla o kojem priča, onda ta akcija nije više do razmišljanje ili pak govor iz informacije pohranjene u memoriji, znači iz prirodnog čovjeka, unutar čega su prisutni neki od negativnih osjećaja ljubavi prema sebi i svijetu, što tog čovjeka ne samo da spriječava u daljnjem razvoju ili duhovnom napretku već mu znatno pogoršava stanje, jer je on sa svojim umom na nebu a sa svojom voljom u paklu, te on u sebi, kako već rekosmo, miješa dobro i zlo, čisto i nečisto, huli protiv Duha Svetoga i radi trajna ostećenja svome duhu. Takvi ljudi će primjetiti na sebi da ni nakon dužeg vremena ne napreduju, da iako upoznati sa tajnama mudrosti, sa istinama vjere i Gospodinovim učenjem, oni ipak ne pronalaze spokoja i ne osjećaju Gospodinom obećana blaženstva. Razlog tome je što prirodan čovjek ima pričinu kako je on ‘ono’ što govori i misli, dok je istina i priroda stvari kako je čovjek jedino ono što voli, namjerava i čini; iz svega ovoga ćete lako zaključiti tko su oni o kojima Gospodin govori da su ‘vuci/zloće’ u jagnjećoj koži/što lijepo i istinito govore’, tj. što znači Gospodinova izjava da se 'čovjeka prepoznaje po njegovim djelima/plodovima ili ti ga da bližnjeg ne treba suditi po onome što govori već po onome kako živi'). Riječima ‘sluge’ Novog Jeruzalema: ‘Volja ili ljubav može također biti uzdignuta ako voli one stvari koje pripadaju nebeskom svjetlu (‘Ljubav bez razumijevanja je kao slijepa, dok je osjećaj bez misli kao u mraku, jer razumijevanje je svjetlo uz pomoć kojeg ljubav vidi. Djelo ljubavi bez razumijevanja je kao akcija čovjeka u noći, kada on niti zna niti vidi što čini.’ E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 406’), ili stvari koje pripadaju mudrosti. Međutim, ljubav ili volja ne može biti uzdignuta kroz ništa što ima veze/što za kraj ima čovjeka, bilo to materijalne prirode, kao recimo dobit, ili pak tjelesne, kao recimo ugled ili želja da se bude bolji od drugih ljudi. Drugim riječima, čovjekova ljubav se uzdiže kada on za kraj svojih nastojanja nema sebe ili stvari od ovog svijeta, već Gospodina i bližnjeg. A kako je ta ljubav čovjeku dana samo na jedan način, kada čovjek izbjegava zlo jer je grijeh (u očima Božjim) te ga odbacuje od sebe, stoga se čovjekova ljubav može uzdignuti samo na taj i na nijedan drugi način.’     

E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 414’

179.      Ljubav u čovjeku nije ‘uzdignuta’ na ni jedan drugi način do ‘životom’ u skladu sa istinama vjere/onim što je razumijevanje spoznalo na nebeskom svjetlu (koje je u suštini mudrost/istina). No, važno je znati, iako ljubav kao takva može doći u dodir sa istinama vjere jedino uz pomoć razumijevanja, ipak razumijevanje nije ono što čovjeka čini duhovnim ili pak Božanskim, već njegova volja/ljubav i to u proporciji sa uzdignućem ili pak u proporciji sa životom u skladu sa tim istinama (kakva ljubav takvo razumijevanje; ‘Dosljedno tome, ako ljubav, što je od volje, nije istovremeno uzdignuta, mudrost, što je od razumijevanja, bez obzira koliko god da je bila uzdignuta, propada nazad u isto stanje ili u istu ljubav.’ E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 258’). Isto je reći ‘u proporciji sa životom u skladu sa istinama’ ili reći ‘u onoj mjeri koliko voli/ima osjećaja za ono što naučava istina vjere (A istine vjere naučavaju ekskluzivno dvije stvari, 1. Kako je Gospodin Bog jedan i kako Ga treba voljeti cijelim bićem, dušom, srcem, snagom, tj. kako iz Njega, u Njemu i prema Njemu mora težiti svako naše djelo, te druga, 2. Kako bližnjeg treba voljeti bar kao/više nego samog sebe, tj. ne činiti drugima ništa što ne bi da oni nama čine, a nikome nije milo kada mu se laže, kada ga se okrada, kada mu prijatelji spavaju sa ženom, kada ga se mrzi i kada se smišlja kako mu nekom prevarom oduzeti imovinu; vidi Mark 12:29-31; Matej 7:12; Izlazak 20:13-17) jer, složit ćemo se sa E. Swedenborgom, jedna je stvar razumjeti nešto a sasvim druga to i željeti/namjeravati, jedna je stvar nešto govoriti a sasvim druga to i učiniti. Kada ljubav ili volja stavi u praksu ili sprovede u djelo/život ono što je razumijevanje spoznalo kao istinto onda se kaže kako je ljubav ili volja/život uzdignut do nebeske topline gdje se vjenčava sa mudrošću. Takvo vjenčanje se zove ‘nebesko vjenčanje’, čovjeka u kojem se ono odvija su u Riječi nazvali ‘Rajskim vrtom’, a stanje koje on onda iskušava se zove ‘Vječno proljeće’.

180.      ‘U taj dan spoznat ćete da sam Ja u svom Ocu, vi u Meni i Ja u vama. Tko pozna Moje zapovijedi i vrši ih taj Me ljubi. A tko Mene ljubi, njega će ljubiti Moj Otac, i Ja ću ga ljubiti i objaviti mu samog Sebe. Ako Me tko ljubi, držat će Moju riječ i Moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko Mene ne ljubi ne drži Mojih riječi, (a) riječ koju slušate nije Moja nego od Oca koji Me posla. Ostanite u Meni i Ja ću ostati u vama. Ako ostanete u Meni i ako Moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete, i bit će vam. Ostanite u Mojoj ljubavi! Ostat ćete u Mojoj ljubavi ako budete vršili Moje zapovijedi, kao što sam i Ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u Njegovoj ljubavi. Ovo je zapovijed Moja: Ljubite jedan drugoga kao što sam Ja ljubio vas (= a Isus Krist, Koji je Emanuel, tj. utjelovljeni Jehova Otac, je nas volio više od Sebe Samog pošto je za nas, za naše iskupljenje i spasenje dao svoj život na križu!).’     Ivan 14:20, 21, 23, 24; 15:4, 7, 10, 12

181.      Dosadašnja rasprava, a pri tome mislim na podsubjekte ‘Unutrašnji i vanjski čovjek’ te ‘Uzdignuće’, je uzimala u obzir samo prirodnog i duhovnog/racionalnog čovjeka, kojeg smo u ‘boljoj’ varijanti, onoj kada on ne ‘zloupotrebljava’ svoju mogućnost upoznavanja sa onim što je dobro i istinito, pravedno i pošteno, zvali ‘unutarnji’ čovjek. No, čovjek pa tako i njegov um (njegova volja i razumijevanje), kako nas to naučava Doktrina o Stupnjevima, ima u stvari tri jasno odjeljena nivoa/stupnja svog uma/duha i to, prirodni ili vanjski/najniži, duhovni ili unutarnji/srednji te Božanski ili najunutarniji/najviši dio (= Božanski duh u čovjeku). Ta tri dijela čovjekovog uma (= duše) a samim time i volje i razumijevanja korespondiraju, prirodni sa tijelom/materijalnim svijetom, duhovni sa duhovnim svijetom/rajevima i paklovima, dok Božanski dio korespondira sa Božanstvom. Ta tri nivoa nam neće biti teško zamisliti samo ako se prisjetimo već objavljenog i ukazanog na primjeru atmosfera (vidi ‘Doktrina o Božanskom uplivu i Doktrina o Stupnjevima -  96-100’).

182.      ‘Postoje tri vrste prirodnog čovjeka ili tri stupnja prirodnog čovjekovog uma. Prva vrsta se sastoji od onih koji ne znaju ništa o Božanstvu i njegovim odredbama/zapovijedima. Oni ne mogu drugačije nego ostati prirodni pošto se sami od sebe ne mogu naučiti o Božanskom. Svaki čovjek je podučavan o Božanstvu/Njegovim odredbama od drugih koji to znaju iz svoje religije, a ne direktnim otkrovenjem. Druga vrsta se sastoji od onih koji znaju/su čuli za Božanske odredbe no ne mare za njih/ne razmišljaju o životu u skladu sa njima. Oni također ostaju prirodni jer se brinu/zaokupljaju jedino sa stvarima od svijeta i onim što im udovoljava tijelu. Oni nakon smrti postaju robovi duhovnim ljudima u skladu sa radom kojeg mogu izvršavati. Jer prirodan čovjek je sluga i rob a duhovan gospodar i vladar. Treća vrsta se sastoji od onih koji preziru/mrze i negiraju Božanstvo i Njegove odredbe koji ne samo da ostaju prirodni već u skladu sa kvalitetom svoje mržnje i negiranja postaju čisto tjelesni/čulni. Čulni ljudi su najniži od prirodnih ljudi, oni nisu u stanju misliti iznad onog (pričina i neistina) što im predstavljaju čula (u Riječi ‘zmije’ i ‘zmije ljutice’) te nakon smrti završavaju u najgorem paklu.’       

Feat: E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 249’

183.      Najniži ili prirodni dio čovjekova uma je onaj dio u kojem se čovjek rađa, tj. u kojeg ulazi pri rođenju. Taj nivo uma čovjek dijeli sa životinjskim carstvom, tj. taj nivo imaju i životinje, dok su duhovni ili pak Božanski djelovi uma oni koji nas odvajaju od životinja (oni koje životinja nema) i spajaju sa višim bićima, duhovima i anđelima, Djecom Boga Svemogućega i na kraju sa sâmim Gospodinom Bogom. Ono što životinje nikako nemaju (a što svaki čovjek ima) jeste racionalnost u razumijevanju (sposobnost da se razumije što je istinito i dobro) te sloboda da se to dobro i istina sprovode u djelo (sloboda volje). Ove dvije funkcije, strane životinjama, su Gospodinovo ‘stanište’ ili ‘obitavalište’ u nama. Ako se čovjek uzdigne u svojem razumijevanju/mudrosti i volji/ljubavi, tj. ako on ‘otvori’ više nivoe uma gdje obitava Gospodin (ako postane duhovan i naposlijetku/postepeno Božanski, zašto je i pozvan), onda čovjek živi u Gospodinu i Gospodin u njemu, no ako čovjek ne uzdigne svoju ljubav ili ti ga svoj život po ovim stupnjevima (ako on ne izbjegava zlo jer je to grijeh u očima Božjim te ga dosljedno tome ne odbacuje od sebe), a po vrlini zakona koji kaže da se mi ‘il penjemo il spuštamo’ tj. ‘il sabiremo il prosipamo’ (jer nikad ništa ne miruje), on propada u svojoj ljubavi  (iz nužnosti propada iz prve u drugu a iz druge u treću najnižu vrstu prirodnog čovjeka) te ne samo da živi svoj život kao životinja već život njegove volje i razumijevanja (jer to je i ništa drugo čovjek) postaje znatno gori i od životinjske (= demonski) za koju i neuki znaju da nikad ne trpa u usta ono što joj šteti zdravlju, da ne ubija iz osvete, da ne mrzi, da ne spava sa pripadnicima istog spola itd. itd.

184.      Današnji čovjek nikako nije upoznat sa tim nivoima uma a samim time nije ni upoznat sa mogućnošću da prelazi sa jednog na drugi, te dosljedno tome on ne pravi razlike ni u kvaliteti osjećaja i vizije koju iskušavaju postojanja što žive na različitim nivoima ili stupnjevima uma. Posljedica toga je da današnji čovjek misli/ima pričinu kako se duhovni napredak i razvoj/usavršavanje odvija u kontinuitetu, no to je pričina prirodnog uma iz koje nastaje ne mali problem kojeg ćemo mi ovdje morati najozbiljnije razmotriti. Ovdje ćemo ujedno otkriti još jedan razlog zašto neki ljudi nikako ne ‘napreduju’ u svom duhovnom životu iako dosta vremena provode nad Svetim Pismima i većinu svoga života razmišljaju o tome (lakšeg zamišljanja radi ponovno dodajem; situacija u čovjekovom umu u potpunosti korespondira sa lako uočljivom situacijom/položajem te međuodnosem između prirodnih atmosfera; ti stupnjevi čovjekova duha/uma, baš kao i atmosfere, su jedan iznad drugog te su čvrsto ili diskretno odvojeni; svaki od tih diskretno odvojenih stupnjeva unutar sebe ima stupnjeve u kontinuitetu, recimo ‘čišća’ ili ‘prljavija/zagađenija’ atmosfera, jer, kako rekosmo, u svakoj stvari, najvećoj ili najmanjoj, postoje ove dvije vrste stupnjeva; vidi ‘Doktrina o uplivu Božanskog života i Doktrina o Stupnjevima - 81’).

185.      ‘Kada se čovjek rodi on najprije ulazi u prirodni nivo svoga uma koji se usavršava/raste u njemu u kontinuitetu (unutar samog sebe ili od manje savršenog prema više savršenom unutar jednog stupnja; prva vrsta prirodnih ljudi) u skladu sa akumuliranjem njegovog znanja i razvojem razumijevanja kojeg postiže uz pomoć tog znanja, sve dok ne postigne/dosegne najvišu točku razumijevanja, zvanu racionalnost. No drugi stupanj ili nivo uma, duhovan nivo, nije otvoren (čovjek se ne ‘uzdiže’ iz prirodnog nivoa na duhovan nivo) uz pomoć razumijevanja a još manje znanja, on je otvoren/čovjek se uzdiže na taj nivo iskušavanja osjećaja/volje i stvarnosti/razumijevanja tek uz pomoć ljubavi prema bližnjem, tj. životom u skladu sa naučenim istinama koje on upošljava da bi činio dobro svome bližnjem. Čovjek na tom nivou također napreduje u kontinuitetu, ili od nižeg prema višem stupnju duhovnosti, ili ljubavi prema bližnjem, no to nije način na koji se otvara treći i najviši stupanj čovjekova uma, onaj koji se zove Božanski, on se pak otvara/čovjek u njega ulazi akcijom Božanske ljubavi ili ljubavi prema Gospodinu, a ljubav prema Gospodinu nije ništa drugo do potpuno i ponizno posvetiti svoj život Riječi i njezinim zapovijedima/odredbama koje, skupno gledano, sve govore o tome kako grijeh treba odbacivati/izbjegavati zato što je pakleni i vražji/zlo u očima Božjim, te činiti dobro zato što je to Božanski i nebeski. To je način na koji se ti stupnjevi čovjekova uma otvaraju ili drugim riječima, to je način na koji se čovjek uzdiže na nivoima iskušavanja osjećaja i svjesnosti.'   Feat: E.Swedenborg ‘Božanska ljubav i mudrost - 237’

186.      Kako čovjekov um ima tri različita i uz to diskretno odvojena stupnja/nivoa/kvalitete iskušavanja Božanskih osjećaja i vizije, koji se otvaraju/u koja čovjek ulazi postepeno, i to u skladu sa svojim životom, tj. u skladu sa uzdignućem njegove ljubavi i mudrosti, neće nam biti teško zaključiti, a bogme se ni uvjeriti, kako postoji mogućnost da se čovjek za života ne samo ne ‘uzdigne’ do višh nivoa svoga uma/postojanja, koji su duhovne i Božnske prirode, već da sve više i više propada u tijelo i materiju, tj. da vremenom postaje sve više i više tjelesan i čulan. U takvom jednom čovjeku su prirodni i duhovni čovjek odvojeni, prirodni čovjek vlada dok je duhovni čovjek sluga.

187.      Svaki prirodan čovjek se stoga može (tako reći) kretati prema gore ili pak prema dole. Prvi, oni koji se kreću prema gore, su ljudi koji u sebi imaju određenu ljubav prema bližnjem te posljedičnu nevinost, i njih Božanska Providnost priprema za trenutak u kojem će taj osjećaj bit sjedinjen sa Božanskom istinom ili učenjem kojeg će donijeti neki od propovjednika ili pak duhovnih učitelja. Kod takvih ljudi duhovno nije otvoreno ali je u mogućnosti biti otvoreno. Kažemo nije otvoreno jer se ono otvara ekskluzivno uz pomoć istina vjere te ljubavi uzdignute i vjenčane sa njima, nikako sa prirodnim ili čovjekovim dobrom. Ove ljude lako prepoznate, oni su kako to narod kaže ‘jednostavni’, ‘dobri’ i ‘naivni’.

188.      Drugi, oni koji se kreću prema dolje, su oni ljudi koji su u zlu, čija je volja iskvarena do te mjere da preziru sve što ima veze sa istinom i dobrom. Oni su neprijatelji Boga a samim time i života. Kod njih se duhovno za ovog života ne može otvoriti/ono je zatvoreno pošto se duhovno otvara ekskluzivno uz pomoć istina vjere i ljubavi prema njima čega se ljudi ove kvalitete užasavaju. Situacija je ovdje, ukazuje E.Swedenborg (‘Božanska ljubav i mudrost - 254, 260-263’) posve slična onoj u kojoj se čovječji živac stisne/stegne pri dodiru sa bilo čime heterogenim, baš kao što cijeli mišić, svaki organ i cijelo ljudsko tijelo, uzdrhti ili se pak skupi pri doticaju sa bilo čime što je hladno ili pak čvrsto. Na potpuno isti način duhovni živci, ili pak forme u čovjeku, uzdrhte, stisnu se i tako reći odvoje pri dodiru sa zloćom i proizlazećim neistinama pošto su one po prirodi heterogene/nisu iste vrste/različite su kvalitete.

Lorens N. 'Čovjek unutrašnji i vanjski – 154-188'

<<< nazad