<<< nazad

POKAJANJE I OTPUŠTANJE/OPROST GRIJEHA.

159. Čovjek koji želi biti spašen bi trebao/mora priznati svoje grijehe i prakticirati pokajanje.

160. Priznati vlastite grijehe znači poznavati zla, vidjeti ih u samom sebi i priznati ih, sebe proglasiti krivim, i osuditi zbog njih. Kada je to učinjeno pred Bogom, to je (onda) prizna(va)nje grijeha.

161. Prakticiranje pokajanja se sastoji u ovome, da čovjek, nakon što je na ovaj način priznao svoje grijehe, i iz poniznog srca se molio da bi oni mogli biti oprošteni, on stane griješiti na taj način (ili ‘odustane/okani se tih istih grijeha’), i vodi novi život, u skladu sa pravilima dobročinstva/milosrđa i vjere.

162. Čovjek koji jedino na univerzalan način prizna da je grešnik, i koji sebe proglasi krivim za sva zla, a ipak sebe ne ispita/istraži, to jest, vidi svoja zla, izvrši ispovijed, ali ne ispovijed pokajanja; on, pošto ne poznaje svoja vlastita zla, nakon toga živi kao što je živio i prije.

163. Onaj koji vodi život dobročinstva/milosrđa i vjere, prakticira pokajanje dnevno; on reflektira na zla koja su u njemu (ili ‘sa njime’): on ih priznaje, čuva se od njih, i moli Gospodina za pomoć. Jer sam od sebe čovjek neprestano (pro)pada, ali je od strane Gospodina neprestano podizan, i vođen do dobra. Takvo je stanje onih koji su u dobru. Ali oni koji su u zlu neprestano (pro)padaju, i također su podizani od strane Gospodina; ali oni se samo odvlače da ne (pro)padnu u najgora zla, kojima, sami od sebe, teže svom svojom silom.

164. Čovjek koji sebe ispituje/istražuje u svrhu prakticiranja pokajanja, bi trebao istražiti svoje misli, i namjere svoje volje; i tamo on treba ispitati što bi napravio, kada bi bio (potpuno) slobodan (ili ‘kada bi mu to bilo dozvoljeno’); to jest, da nije u strahu od zakona, i gubitka ugleda, časti i zarade. Čovjekova zla su u njegovim mislima i namjerama; i zla koja on počinjava sa tijelom (ili ‘u tijelu’) su sva od tamo. One osobe koje ne istražuju zla njihovih misli i njihove volje ne mogu prakticirati pokajanje; jer nakon toga oni razmišljaju i žele baš kao su činili ranije; a željeti zla dapače znači činiti ih. To je ono što se podrazumijeva pod samo-ispitivanjem/istraživanjem.

165. Usmeno pokajanje, a ne od života nije pokajanje. Grijesi nisu oprošteni/otpušteni posredstvom usmenog pokajanja, već posredstvom pokajanja života/u životu. Gospodin doista neprestano oprašta/otpušta čovjeku grijehe, jer Gospodin je sama Milost; pa ipak grijesi prianjaju uz čovjeka, bez obzira koliko on mislio da su oprošteni/otpušteni; niti su oni otklonjeni od njega osim posredstvom života u skladu sa pravilima/odredbama istinske vjere. U onoj mjeri u kojoj čovjek živi u skladu sa njima, u toj mjeri su njegovi grijesi otklonjeni; a u onoj mjeri u kojoj su otklonjeni, u istoj toj mjeri su oprošteni/otpušteni.

166. Vjeruje se da su grijesi, kada su oprošteni/otpušteni, izbrisani/otrti, ili oprani, poput prljavštine sa vodom. Grijesi, međutim, nisu izbrisani/otrti, već otklonjeni; to jest, čovjek se zadržava da ih ne počinjava kada se od strane Gospodina drži u dobru; a kada se čovjek drži u dobru, njemu se čini kao da je bez grijeha, i tako kao da su oni bili izbrisani/otrti. U onoj mjeri u kojoj je čovjek obnovljen, u toj mjeri se on također može držati u dobru. Kako je čovjek obnovljen, to će biti ukazano u doktrinalnom poglavlju o Regeneraciji koje slijedi. Tkogod pretpostavlja da su grijesi oprošteni/otpušteni na bilo koji drugi način je uvelike u zabludi (= prevaren).

167. Znaci da su grijesi bili oprošteni, to jest, otklonjeni, su slijedeći: Oni čiji su grijesi bili oprošteni/otpušteni primjećuju užitak u/pri obožavanju Boga samog Boga radi; u posluživanju bližnjega samog bližnjega radi, i time u činjenju dobra samog dobra radi, i u govorenju istine same istine radi; oni nisu voljni prisvajati/potraživati zaslugu putem ičeg što pripada dobročinstvu/milosrđu i vjeri; oni odbacuju zla i smatraju ih odvratnima, kao na primjer, neprijateljstva, mržnje, osvete, preljube, i same misli o ovim zlima zajedno sa njihovim namjerama. Ali znaci da grijesi nisu bili oprošteni, to jest, otklonjeni, su kako slijedi: Oni čiji grijesi nisu oprošteni/otpušteni, ne obožavaju Boga samog Boga radi, niti bližnjemu služe samog bližnjeg radi; posljedično tome, oni ne čine dobro, niti govore istinu same istine radi, već zbog sebe samih i svijeta; oni žele prisvojiti zaslugu posredstvom svojih djela; ništa neugodno ne primjećuju u zlima, poput neprijateljstva, mržnje, osvete, i preljubâ; i oni razmišljaju o njima i u svezi njih sa neograničenom slobodom.

168. Pokajanje koje je prakticirano u stanju slobode koristi (čovjeku); ali ono koje je prakticirano u prisilnom stanju ne (donosi čovjeku nikakve) koristi. Prisilna stanja su stanja bolesti, stanja potištenosti uma uzrokovana nesrećom, stanje približavajuće/neizbježne smrti; i dalje, svako stanje straha koje čovjeka lišava upotrebe razuma. Kada zao čovjek, koji pod prisilnim stanjem, obeća pokajanje, i također čini dobro, povrati stanje slobode, on se vraća svojem prijašnjem zlom životu. Slučaj je drugačiji sa dobrim čovjekom.

169. Nakon što je čovjek sebe ispitao, i priznao svoje grijehe, i nakon što je prakticirao pokajanje, on bi trebao/mora nastaviti nepokolebljivo u dobru, čak do kraja svog života. Jer ako bi se nakon toga ponovno vratio svom prijašnjem zlom životu, i prigrlio ga, on onda počinjava oskvrnuće; pošto on onda sjedinjuje zlo sa dobrim; zbog čega njegovo potonje stanje postaje gorim nego prijašnje; u skladu sa ovim Gospodinovim riječima (Matej 12:43-45):

‘Kada nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima, tražeći spokoja, ali ne nalazi! Tada rekne: Vratit ću se u moju kuću odakle iziđoh: i došavši, nađe je praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih  od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju skorašnje stanje tog čovjeka postaje gore nego prijašnje.’

Što se misli pod oskvrnućem, se može vidjeti u onome što slijedi.

E.Swedenborg ‘Novi Jeruzalem i njegova nebeska doktrina – 159-169’

<<< nazad