<<< nazad

Doktrina o ‘novčiću’

‘Tko god ima u izobilju, neka dijeli u izobilju, tko god ima malo, neka to malo što ima podijeli sa onima koji imaju još manje od njega. Na ovaj način će čovjek za sebe postići veliko blago na nebu! Jer veće je blaženstvo davati nego primati.' Gospodin Isus Krist (Koji je) utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evanđelje – 7/85:6’ J.Lorber
 

Već su me nekoliko puta zapitali u svezi davanja milostinje (‘novčića’) prosjacima na cesti, naravno, pitanje se tu ponajviše odnosilo na ‘sumnjive’ slučajeve (= mlade i jedre ciganke recimo, koje niti su bolesne niti sakate, tj. itekako su sposobne raditi i zaraditi za svoj kruh), tj. na one slučajeve kada se u nama pojavi ‘klica sumnje’ koja nas tjera da dvojbimo oko toga da li je osoba na cesti uistinu siromašna ili pak na taj način, nepošten način, dolazi do naših često ‘teško’ zarađenih novaca.

Ja osobno sam se, kada bi susretao takve ljude na cesti (= govorim naravno o takvim ‘sumnjivim’ slučajevima = stare nemoćne bake, ili pak invalidi, ovdje zaista nisu sporni), znao misliti u svom duhu: ’Daj se makni ljenčino, što ne ideš nešto raditi, meni si se našao tu pretvarati!’  No, ruku na srce, poslije se nekako nisam znao osjećati dobro, što (mi) je bio dovoljan znak da u toj priči nešto ne radim kako treba (Postanak 4:6, 7)

A onda mi jednog dana, za jutarnje molitve, dođe Riječ Gospodinova koja me ‘oslobodi’ od ovog pre-teškog jarma: ‘Ako ste bili više puta upitani od strane nekog prosjaka (= ili više njih, što se lako može dogoditi ako se šećete gradom) za priličnu količinu milostinje, a vi imate dovoljno i sa lakoćom bi mogli dati i tisuću puta više nego što već jeste. Međutim, njegova određena drskost (= čak i ‘bahatost’ nije neuobičajena) u vama proizvede određenu gorčinu, te mu vi zbog toga pokažete vrata (= ili samo prođete pored njega ako je ova scena na cesti) ukazujući mu da vam se ne obraća tako često (= ili mu sa stavom ukažete ‘daj se makni od mene’), te da ne misli kako će uvijek dobijati milostinju.

Gledajte, to je za ovosvjetskog čovjeka sasvim razuman savjet, i prosjak zaslužuje mali prigovor/ukor. Ali tko god se sa siromahom suoči na takav način [= ‘Ako imate dovoljno novaca pri sebi, dobru volju, no razmišljajući dijelom o sebi a dijelom o vlastitoj djeci/porodici ili pak rođacima, te zbog još nekih stvari ne pomognete onome koji je u potrebi/koji treba vašu ljubav, nekad u velikoj mjeri a nekad čak ni najmanje, pošto čovjek nikad ne može točno/uvijek znati da li je taj čovjek možda bez-skrupulozni prevarant te kao takav ne zaslužuje ikakvu milostinju/pomoć, te bi sa svojom pomoću samo potpomogli njegovu ljenost, a u slučaju da se pojavi netko tko uistinu treba milostinju/našu pomoć, nama bi nedostajalo sredstava za njega. No kada se taj ‘zaslužniji’ pojavi kod nas će se pojaviti iste sumnje (!), pošto je uistinu nemoguće zasigurno znati da li je & ta osoba stvarno vrijedna te pomoći. Da prijatelju, dobra volja kod čovjeka koji čak i sa najboljim namjerama & dalje ima sumnje da li učiniti ili pak ne učiniti neko dobro djelo, u sebi & dalje nema pravoga života. Tako da u ovom slučaju ni njegova dobra volja/namjera a ni njegovo dobro djelo nemaju prevelike vrijednosti u očima Božjim. Gdje postoje sredstva tu volja & djela moraju biti jednaki, inače će jedno reducirati/smanjiti vrijednost drugog kao & samo priznavanje u očima Božjim. Što god da činite ili dajete to morate činiti ili davati sa zadovoljstvom, jer ljubazan darivatelj ili pomagač vrijedi duplo više pred Bogom & kao takav je duplo bliži svojem duhovnom savršenstvu. Srce je takvog darivatelja poput ploda koji zrije rano & sa lakoćom pošto u sebi sadržava izobilje topline. A baš ta toplina je suštinska za dozrijevanje, pošto toplina u sebi sadržava element života, što je ljubav. Stoga dobrovoljnost & ljubaznost darivatelja & pomagača u sebi reprezentira ono jako visoko preporučeno izobilje stvarne unutarnje, duhovne topline života uz pomoć koje duša zrije više nego duplo brže prema potpunoj recepciji Božanskog duha u svoju prirodu. To uistinu mora biti tako, pošto baš ta toplina predstavlja prijelaz/prožimanje od strane Božanskog duha u samu dušu koja kao rezultat toga sve više & više raste & poprima njegovu sličnost. S druge strane, oštroumni/onaj koji koristi svoj razum prije osjećaja/precizni darivatelj je onoliko daleko od istinskog, unutarnjeg duhovnog savršenstva života koliko je u sebi bezvoljan/iziritiran takvim situacijama te mu nedostaje ljubaznosti dok daruje ili pak pomaže. Takvo neljubazno & mrgudno ponašanje & dalje otkriva materijalne, ovosvjetske elemente koji su kao takvi puno više udaljeni od čistog nebeskog elementa nego ljubazan element u prijateljski nastrojenog darivatelja & pomagača.’ Gospodin Isus Krist (Koji je) utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evandjelje – 4/81:9-14’ J.Lorber], on još poprilično dugo vrijeme neće biti zreo za Moje kraljevstvo. Jer Ja puštam da Moje sunce sja i nad dobrim i nad zlim ljudskim bićima za dobrobit stvaranja.

Ista zraka sunca što daje slavu/veličanstvenost zlatom optočenim kraljevskim palačama, te pročišćava, dozrijeva u vinu najizvrsniji od svih sokova, također sjaji i nad baricama ili pak fekalnim odvodima, te se ne uznemirava kad žabe krekeću ili pak cvrčci cvrče. Takva rezerviranost u sebi sadrži nešto od škrtosti (frugality), a škrtost i preekonomična štedljivost (too economical thriftiness) nisu previše udaljene od pohlepe te zamračuju sokove života. I sve dok je slučaj trajno ovakav, duša neće postati čisto i potpuno duhovno vino života.

Tko god bogato daje (= tko je darežljiv), i u tome pronalazi uistinu veliku radost, takav čovjek je već sposoban, s obzirom na ovu određenu točku, ući u Moje Kraljevstvo, sve dok u njegovoj duši nema nekih drugih sličnih grešaka/mana. On se ne smije uvrijediti kada gleda u siromaha, čak i ako mu je nekoliko puta ranije dao milostinju.'     Gospodin Isus Krist (Koji je) utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evanđelje -  5/125:7-10' J.Lorber

Naš generalni stav volje bi stoga u takvim slučajevima trebao biti ovaj: DATI ONOME KOJI NAS PITA (Matej 5:42), po uzoru na = pogleda uprtog u našeg Oca Nebeskog, Koji nas poziva da budemo savršeni kao što je & ON savršen (Matej 5:48), i da budemo sveti, kao što je & ON svet (Levitski Zakonik 19:2), te milosrdni kao što je i On milosrdan (Luka 6:36), Koji daje da njegovo Sunce/ljubav sjaji nad dobrom & lošom zemljom, tj. nad dobrim & poštenim kao i nad zlim & nepoštenim ljudima (Matej 5:45; da bi se razumjelo na koji to način 'Njegovo sunce ljubavi i milosrdnosti sja nad zlim i nepoštenim ljudima', jer to TAKOĐER treba DOBRO RAZUMJETI, čini se najbolje uzeti za primjer svjetovnog suca pred kojim stoji jedan 'kriminalac' tj. 'prekršitelj zakona'; dakle, njegovo 'sunce ljubavi i milosrdnosti/dobro-činstva sja' nad tim kriminalcem ne kada ga on sasvim oslobodi ne obazirući se na njegove zločine, pogotovo ako je taj isti kriminalac već ranije bio 'uhvaćen' te upozoren ili kažnjavan, jer tako bi u stvari obezvrijedio i svoju službu i zakone koji služe da bi štitili i očuvali zajednicu = tako bi naštetio i njemu i zajednici u cjelini, već tako što ga 'pravedno' ili 'u skladu sa zakonima osudi i kazni'; njegova ljubav i dobročinstvo, koji nisu samo usmjereni prema njemu/tom kriminalcu već i prema zajednici u cjelini, koja je isto tako 'bližnji' kojeg treba voljeti, i to na višem stupnju od jednog pojedinca, se u tom slučaju ispoljavaju, prvo, u njegovoj ljubavi prema pravednosti i općem dobru te nadi da će pravedna kazna koju je odredio ispuniti svoju odgojno-popravnu svrhu , tj. da će prouzročiti promjenu u volji i karakteru tog kriminalca, i drugo, tako što će na taj način = pravednim kažnjavanjem ne samo zaštititi zajednicu od njega i njegovih kriminalnih djela već isto tako odaslati upozorenje ostalim građanima takve kriminalne prirode, čime on naravno služi uzvišenijem dobru = ispoljava ljubav prema bližnjem u cjelini, ili zajednici; 'tako on', reći će E.Swedenborg, 'djeluje poput oca koji svoju djecu, ako ih voli, korigira kada čine zlo/loše stvari!' Dobročinstvo - pogl. 7, odlomak 163 = Mudre izreke 3:11, 12; Hebrejima 12:5-11; Otkrovenje 3:19; mislim da bi ovome na-suprotan primjer bilo osuđivanje našeg pravednog Gospodina na smrt a puštanje na slobodu pljačkaša i ubojice Barabe!; Matej 27:15-26).

No, to isto tako ne znači da treba ‘bez-pametno’ (bez mudrosti = sa potpuno isključenim razumijevanjem) davati/dijeliti (= razbacivati se sa novcima koje smo od Gospodina dobili na posudbu da bi sa njima mudro raspolagali u Njegovu odsustvu), jer kako Gospodin na jednom drugom mjestu ukazuje: ‘Ako prosjaku date dva tri novčića, on će vas hvaliti, no ako mu date cijelo bogatstvo smatrat će vas luđakom!’ [Gospodin Isus Krist (Koji je) utjelovljeni Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac ‘Veliko Ivanovo Evanđelje’ J.Lorber], pogotovo u slučajevima kada smo se uvjerili, ili smo uvjereni (a postoje naravno i takvi slučajevi) da osoba koja stoji ispred nas zaista 'koristi našu dobrotu u zle/opake svrhe'.

Drugim riječima, a sada govorim o generalnom smjeru naše volje vođene razumijevanjem, tj. mudrošću, mi u svemu što činimo moramo promovirati, tj. svim svojim silama se truditi potsticati dobro, nikako zlo, i prema tome, kada smo čvrsto uvjereni, ili smo se vremenom u/pri druženju sa nekom osobom ZAISTA uvjerili, kako će naša milostinja potsticati neki grijeh ili porok, u tom slučaju (Apostol Pavle također upozorava kako je 'činiti nešto protiv uvjerenja, GRIJEH!' Rimljanima 14:23), opet po primjeru našeg Oca Nebeskog, mi takvom 'razmaženom' i 'iskvarenom' djetetu, a to od nas zahtjeva ljubav prema dobru i istini, tj. Gospodinu Koji je samo DOBRO i sama ISTINA, IPAK moramo 'uskratiti' njegov prohtjev (= dakle, napravio bi razliku između slučajeva kada 'sumnjamo', tj. kada nismo 'sigurni' da li je zaista riječ o siromahu i stvarnoj potrebi, ili pak o prevarantu i ljenosti, i onih slučajeva kada smo ČVRSTO UVJERENI da nas osoba laže i da našu milostinju koristi u krive svrhe):

(tekst koji slijedi je izvađen iz učenja 'Riječ dvije u svezi DOBRO-činstva' koji je pak bio napisan kao odgovor na pitanje jedne moje prijateljice koja me zapitala za savjet nakon što je od jedne bakice kojoj godinama pomažemo i novčano i u svakom drugom pogledu, bila OPET zapitana za određenu količinu novaca u svrhu plaćanja tf računa koje ona, iako ima dovoljno veliku penziju, jednostavno OPET nije platila; kažem 'opet' jer joj je i prošlo polugodište isto tako bilo plaćeno s naše strane, tj. od strane baš te prijateljice)

‘Prirodno, čovjek ne može udovoljiti svim željama svoga bližnjega, već mora odbiti neke ako bi njihovo ispunjenje bilo više na štetu nego na korist.

Pogledajte Mene! (Matej 5:48) Ja volim svih vas ljubavlju koju vi niti možete razumjeti niti uzvratiti, ali Ja ipak ne kažem ‘Da’ vašim brojnim zahtjevima, - češće ‘Ne’. Zašto? Jer vi često zahtjevate stvari (ili ‘žudite za stvarima’) koje bi vam bile na štetu. Čak i ako vam ovo odbijanje donosi patnju i borbe, nesreću ili gubitak voljenih, ono je i dalje rezultat ljubavi, ljubavi vašeg nebeskog Oca, Koji je sve stvorio za vas, patio puno poradi vas, i na nezahvalnost, porugu i poricanje/odbacivanje nastavlja uzvraćati sa blagoslovima.

Ovo vam ukazuje kako ljubav mora biti shvaćena ako će voditi do dobra umjesto do zla. Ovako ljubav prema bližnjem treba biti shvaćena. Kao što ljudski otac ne ispunjava svojoj nezreloj djeci sve što oni žude u njihovom nedostatku pravilne prosudbe, već uvijek ima na pameti uzvišenu svrhu obrazovanja, isto tako bi vi trebali činiti dobro vašem bližnjem jedino ako ste uvjereni da, koliko ste vi sposobni prosuditi (as far as you can judge = u skladu sa vašom sposobnošću prosudbe), to ne bi promoviralo određeni porok ili hrabrilo ljenost u vašem bližnjem umjesto marljivosti.

Ovo je vrsta ljubavi sa kojom Ja vladam svijetom iz Moje mudrosti. Na taj način vi, također, trebate ograničiti i kontrolirati sa vašom intelektualnom silom vaš poriv za pomaganjem, tako da vaše najplemenitije namjere ne bi imale suprotan efekt.’

Gospodin Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac 'Gospodinove Propovijedi – 38' G.Mayerhofer

 

I. draga, dobro ti jutro želim!!

Bakice naše što se tiče… ništa se naravno ne mijenja glede samih naših ‘nastojanja’, to jest, i dalje gledam(o) kako joj UISTINU pomoći… ili olakšati život (‘Željeti DOBRO bližnjemu, to je DOBRO-činstvo’, ili ‘to pripada DOBRO-činstvu… no sâmo DOBRO-činstvo najprije uzima u obzir čovjekovu dušu = čovjekovo spasenje’.  E.Swedenborg ‘Dobročinstvo – pogl. 2, ulomci 17 & 60!)… no sasvim bez-pametno = samo emotivno pomaganje ničemu ne vodi (‘Pravo DOBRO-činstvo je razborito i mudro. Drugo DOBRO-činstvo je lažno/prividno, pošto je jedino od volje ili od dobra jedino = emotivno, a ne istovremeno i od razumijevanja, ili od istine.’  E.Swedenborg ‘Dobročinstvo – pogl. 2, odlomak 54’)… a ona cijelo vrijeme baš ‘igra’ na tu kartu = na ‘dobre’ ljudske emocije… smišljeno ili sa ‘zlom’ i iz nje proizlazećom ‘ne-iskrenom’ namjerom (= jer ‘ne-istina’ uvijek proizlazi iz zla!!!; '... a tako je neiskrena... i znamo da nas mulja', pisalo je u njezinom pismu-pitanju upućenom meni)

***

Čovjek nije ‘ČOVJEK’ na osnovu njegovog oblika = forme, reći će Emanuel Swedenborg, već na osnovu dobra i istine koji su sa njime i, prema tome, mi ‘čovjeka’ ne volimo njegovog ‘ob-lika’ radi nego poradi onog i u skladu sa onime što ČOVJEKA čini ČOVJEKOM, a to je njegova ljubav i njegova mudrost, tj. njegova volja i razumijevanje ili, još bolje, u skladu sa njegovim dobrom i istinom = kvalitetom/prirodom istih u njemu (feat: E.Swedenborg ‘Dobročinstvo, pogl. 2’)!

Stoga, kada ‘izađemo’ iz prirodne ideje o DOBRO-činstvu, tj. kad apstrahiramo ‘kvalitetu’ iz ‘određene osobe’, onda dobijemo, tj. ispred nas imamo određenu ‘kvalitetu dobra i istine’ koju moramo voljeti, tj. koju moramo i želimo unaprijediti!

‘Onaj koji ne pravi razlike u svezi bližnjega u skladu sa kvalitetom dobra i istine sa njime može biti obmanut tisuću puta; njegovo dobročinstvo postaje smeteno i na kraju (se pretvara u) nešto što NIJE DOBRO-činstvo. Čovjek-vrag može uzviknuti, ‘Ja sam tvoj bližnji: čini mi dobro!’ i ako mu (u)činiš dobro, on može ubiti tebe ili druge. Ti postavljaš u njegove ruke nož ili mač. To priprosti ljudi čine. Oni kažu, ‘Svaki čovjek je jednako moj bližnji’, također, ‘Nije moja stvar istraživati njegovu kvalitetu, o tome se Bog brine; ja moram jednostavno pomoći svome bližnjemu.’ Pa ipak, to nije voljeti bližnjeg. Onaj koji voli bližnjeg pravim DOBRO-činstvom pronalazi kakav je on čovjek, i čini mu dobro razlučujući, u skladu sa kvalitetom njegovog dobra.’  E.Swedenborg ‘Dobročinstvo – pogl. 2, odlomci 51, 52’

Još drugim riječima, ‘činiti dobro’ nije udovoljavati ‘čovjeku’ ili ‘osobi’ (= E.Swedenborg u svom 'Nebu i Paklu - 16' govori/prenosi kako su anđeli nebeski u velikom čudu kada doznaju za ovakvo ljudsko ponašanje, tj. kada vide da ljudi misle kako je 'voljeti nekog' istoznačno sa 'udovoljavanjem tom čovjeku bez obzira na kvalitetu njegove volje tj. dobra ljubavi!') već prije svega ‘voljeti dobro i istinu dobra i istine radi i tako promovirati tj. unaprijeđivati iste, jer time i na taj način volimo IZNAD SVEGA (Marko 12:29, 30) Gospodina Boga Koji je samo Dobro i sama Istina’!

Stoga, ne-razborito ispunjavati želje čovjeku čija ne-iskrenost proizlazi iz poročnih/grešnih i time opakih namjera nije voljeti Gospodina Boga i promovirati dobro i istinu, već tome na-suprotno, to jest, hrabriti i snažiti zlo i neistinu = porok/grijeh, a to onda nije DOBRO-činstvo, bar ne u istinskom smislu te riječi!

***

Ti I. draga znaš da baka nama više nije neki ‘ne-znanac’ na cesti koji nam prilazi po prvi-najviše-drugi-puta pa nismo ‘sigurni’ kakvo je njegovo srce i stoga kakve su njegove namjere = koja je njegova istinska unutarnja potreba, u takvom slučaju je naravno uvijek bolje dati nego ne-dati…

… mi našu baku već JAKO dobro po-znamo i isto tako itekako dobro znamo kako nas laže i mulja (= sjeti se isto tako da naša A. više ne dolazi kod nje u posjetu jer se sama više puta uvjerila u njezine laži!)… što će reći, u duši joj ima podosta zlog… znaš i sama da jedino o novcu priča i da joj se sve vrti oko toga… a što sa novcem radi, pa igra loto!! 

Ona I. draga ima što za jesti, to si vidjela i sama, tj. uvjerila si se = mi joj napunimo frižider onda ona to ne jede nego opet nekome drugome podijeli; uostalom dolazi joj svakog dana ona druga bakica što živi preko puta pa joj donosi hranu… isto tako, ima dovoljno veliku penziju i stvarno nikakve režije da bi bila toliko u minusu… što će reći, da ona te novce troši na krivi način… u zlu svrhu!

I dalje 'bez-pametno' = samo 'emotivno' potpomagati takva ne-dobra djela ne bi, po meni, bilo promovirati dobro… već zlo = porok/grijeh…

… naravno da će svaki ‘čovjek-vrag’ odglumiti ‘čovjeka-anđela’ da bi zavarao ljude i došao do svoga cilja… no baš zato nam je dano i baš zato nam i služi ‘razumijevanje’ ili ‘prosudba’, tako da našu dobru želju i volju ne ‘uprljamo’ po putu te, promovirajući zlo i neistinu, od nečeg dobrog na kraju napravimo nešto zlo (= vidi ponovno uvodni citat-odlomak iz Mayerhoferove propovijedi o ‘Dobrom Samarićaninu’)!

***

To što će joj isključiti telefon i nije neki veliki problem… linja se isto tako brzo opet priključi… čim se zaostali računi plate…

… ja osobno joj na ovaj način neću pomoći u plaćanju tog ili tih računa, i to iz gore opisanih razloga, no ja sam zato da se ode opet i iznova kod nje, te sa njom OTVORENO-NAJ-OTVORENIJE popriča o svemu, te joj se opet i iznova predloži rješenje koje sam u ranijem pismu predložio…

… ako ona to neće… na volju joj bilo… sebe nemaš što kriviti u tom slučaju jer si htjela napraviti dobro = imala najbolju namjeru… a sve loše što ispadne od toga biti će posljedica njezine vlastite opakosti …

Ja ću kada dođem u Zagreb, a trebao bi doći do kraja Travnja, isto tako otići kod nje i sve joj lijepo otvoreno reći i objasniti (= u međuvremenu sam joj i pismo napisao u kojem sam joj isto ovo objasnio te lijepo predložio kako riješiti taj problem uz njezinu dobru volju i uz našu pomoć) … ako se složi predstaviti sve režije i da ti odeš sa njom, ili pak ja, platiti te režije od njezine penzije i to tako recimo sljedeća 3 mjeseca, dok se stvar ne normalizira, onda sam naravno voljan ne samo pomoći u plaćanju nego i sam platiti sve te zaostale račune…

… no ako neće, ‘njezinim putem neću hoditi’…

Eto, draga I., nadam se da sam ti sa ovime pomogao... ti ostavi vremena pa razmisli o svemu u duhu onih gore Gospodinovih + Swedenborgovih riječi... pa naravno napravi prema svom srcu i prema svom razumijevanju...

                                                            Neka blagoslov Isusa Krista
                                                                                    bude na svemu što činiš

 

L.Novosel (Izvađeno iz učenja ‘Psalam 112' i 'Riječ dvije u svezi DOBRO-činstva')

***

 

DODATAK U SVRHU BOLJEG RAZUMIJEVANJA OVOG I OVAKVIH PROBLEMA:

84. LJUBAV PREMA BLIŽNJEM, ILI, DOBRO-ČINSTVO

Najprije će biti is/u-kazano na što se misli pod ‘bližnjim’ (ili ‘započet ću sa definicijom BLIŽNJEG’), jer njega treba voljeti, i on je taj prema kome se dobro-činstvo treba vršiti. Bez da se zna što se misli pod ‘bližnjim’ (ili ‘što predstavlja bližnji’), dobro-činstvo se može vršiti/prakticirati bez razlučivanja i na isti način prema zlim i dobrim (ljudima), pri čemu dobro-činstvo postaje ne-dobro-činstvo (ili ‘prestaje biti dobro-činstvo’); budući da zli ljudi, posredstvom koristi koju su primili, čine zlo bližnjemu, ali dobri ljudi čine dobro.

85. Opća je pretpostavka (ili ‘generalno se vjeruje’) u današnje vrijeme, da je svaki čovjek bližnji u istom stupnju (= na isti način), i da dobro treba činiti svakome tko potražuje pomoć. Ali Kršćanska mudrost/razboritost zahtjeva da se kvaliteta čovjekovog života dobro ispita, i sa time u skladu (= dakle u skladu sa procjenom našeg razumijevanja) prakticira dobro-činstvo. Čovjek pripadnik unutarnje/duhovne Crkve (= duhovni vjernik) to čini praveći razliku, i stoga inteligentno. Ali čovjek pripadnik izvanjske/prirodne Crkve (= prirodni vjernik), pošto ne može tako dobro razlikovati stvari, djeluje ne praveći razliku (= ne-razlučujući među bližnjima!).

86. Razlike u bližnjemu, sa kojima pripadnik Crkve treba biti vrlo dobro upoznat (ili ‘koje svatko tko pripada Crkvi mora zasigurno znati’), jesu u skladu sa dobrom koje je (ili ‘ovise o dobru koje je prisutno’) sa svakime. A pošto svo dobro proizlazi iz Gospodina, Gospodin Osobno je u najvišem smislu i u najpotpunijem stupnju Bližnji, izvor dobra. Iz ovog slijedi kako je svatko bližnji u onoj mjeri u kojoj je sa njime Gospodin; a pošto svatko prima Gospodina, to jest, dobro koje proizlazi iz Njega, različito, prema tome ne postoje dvoje ljudi koji su ‘bližnji’ na isti način; Jer svi koji su na nebesima, i svi na Zemlji koji su dobri, se razlikuju po pitanju dobra (koje je u njima = kvalitete dobra = u njihovoj dobroti). Nikad kod dvije osobe ne postoji dobro koje je potpuno isto; dobro mora biti različito tako da bi svaka vrsta dobra mogla zasebno postojati (= ostati u postojanju). Ali sve te varijacije, i stoga sve različitosti u ‘bližnjemu’, koje su u skladu sa primanjem (ili ‘koje ovise o primitku’) Gospodina, to jest, u skladu sa primanjem dobra od Njega, nikad ne mogu biti poznate ni jednom čovjeku, zaista, čak niti jednom anđelu, osim općenito, drugim riječima, po vrstama i pod-vrstama; niti Gospodin zahtjeva išta više od čovjeka pripadnika Crkve, osim da živi u skladu sa onime sa čime je upoznat.

87. Pošto je dobro u svakom pojedincu različito, iz toga slijedi da kvaliteta tog dobra određuje stupanj, i razmjer u kojem je bilo (ili ‘na kojem stupnju i kako je ne)tko bližnji. Ova činjenica je očigledna iz Gospodinove poredbe o čovjeku koji je pao u ruke pljačkašima, a svećenik, a također i Levit, su prošli pored njega dok je polumrtav ležao. Ali kojeg je Samarićanin, nakon što je previo njegove rane, i izlio ulje i vino na njih, podigao na svoju vlastitu životinju i odveo ga do konačišta, davši naredbe da se o njemu treba pobrinuti. Ovaj čovjek je nazvan bližnji(m) pošto je prakticirao dobro milosrđa (Luka 10:29-37). Iz ovog se može (do)znati da je bližnji onaj koji je u dobru (ili ‘ovo ukazuje da se pod ‘bližnjim’ misli na one koji su u stanju dobra’); ulje i vino također, koje je Samarićanin izlio na rane, predstavljaju dobro i njegovu istinu.

88. Iz ovog što je bilo rečeno je sada jasno kako je ‘bližnji’, u univerzalnom smislu, dobro, pošto je čovjek ‘bližnji’ u skladu sa kvalitetom/prirodom dobra koje je sa njime (ili ‘kojeg ima’) od Gospodina. A budući da je dobro ‘bližnji’, isto tako je i ljubav ‘bližnji’, jer svo dobro pripada ljubavi; zbog čega je, također, svaki čovjek ‘bližnji’ u skladu sa kvalitetom/prirodom ljubavi koju ima od Gospodina.

89. Dokaz da ljubav uzrokuje/određuje tko je ‘bližnji’, i da je svatko bližnji u skladu sa kvalitetom njegove ljubavi, se može vidjeti u slučaju onih koji su u ljubavi prema sebi. Oni za ‘bližnjeg’ priznaju one koji ih najviše vole, to jest, u razmjeru u kojem su oni njihovi. Ove oni grle/prihvaćaju; ove oni ljube; njima čine dobro; i ove oni nazivaju braćom: ili radije, pošto su zli, oni ih nazivaju bližnjima iznad svih drugih; ostale oni priznaju kao bližnje u onoj mjeri u kojoj su od njih voljeni; i time u skladu sa kvalitetom i opsegom njihove ljubavi. Ideja takvih ljudi o bližnjemu izvire iz njih samih, pošto je ljubav ona koja uzrokuje i odlučuje (tko im je bližnji). Oni, međutim, koji ne ljube sebe više od drugih, kao što je slučaj sa svima (ili ‘što je stanje svih’) koji su u Gospodinovom kraljevstvu, će formirati njihovu ideju o bližnjemu od Njega Kojeg trebaju voljeti iznad svih stvari, to jest, od Gospodina. Oni će također cijeniti/smatrati svakoga kao bližnjeg u skladu sa kvalitetom/prirodom njegove ljubavi prema Gospodinu, i koju prima od Gospodina. Iz ovog postaje sasvim jasno odakle čovjek pripadnik Crkve treba izvući porijeklo bližnjeg (ili ‘formirati svoju ideju o bližnjemu’); i da je svatko ‘bližnji’, u skladu sa dobrom koje ima od Gospodina, ili samom dobrotom (ili ‘i posljedično tome, da je samo dobro bližnji’).

90. Da je takav slučaj, Gospodin također naučava u Mateju (25:34-40); jer On je rekao onima koji su bili u dobru da ‘su Mu dali jesti, da su Mu dali piti, da su Ga primili u kuću, obukli Ga, posjetili Ga, i došli k Njemu kad je bio u zatvoru;’ i nakon toga, da ‘onoliko koliko su učinili za jednog od Njegove najmanje braće, da su toliko i Njemu učinili.’ U ovih šest vrsti dobra, shvaćenih u duhovnom smislu, su uključene sve različite vrste ‘bližnjeg’. Iz ovog je, također, očigledno da, kada se voli dobro onda se voli Gospodin Osobno; jer Gospodin je Onaj odakle je dobro, Koji je u dobru, i Koji je samo dobro.

91. Ali ‘bližnji’ nije samo pojedinačna osoba, već također i ljudi u množini. Izraz uključuje manje i veće zajednice, vlastitu domovinu, crkvu, Gospodinovo kraljevstvo i iznad svega Gospodina Osobno. Svi ovi su ‘bližnji’ kojem treba činiti dobro iz ljubavi. Postoje također uzlazni stupnjevi ‘bližnjeg’. Zajednica sastavljena od mnogo ljudi je ‘bližnji’ na višem stupnju nego pojedinačna osoba. Vlastita zemlja/država je na jednom još višem stupnju, crkva na jednom još višem. Na još višem stupnju je Gospodinovo kraljevstvo; a Gospodin je u najvećem stupnju. Ovi uzlazni stupnjevi su poput prečki na ljestvama, na vrhu kojih stoji Gospodin.

92. Zajednica je više ‘bližnji’ nego pojedinačna osoba, pošto je sastavljena od mnogo ljudi. Dobročinstvo treba biti prakticirano prema njoj na isti način kao prema pojedincu, to jest, u skladu sa dobrom koje se u njoj nalazi. Stoga treba biti prakticirano različito prema zajednici poštenih ljudi i prema zajednici ljudi koji nisu pošteni. Zajednica se voli tako što se (čovjek) brine za njezino dobro iz ljubavi prema dobru.

93. Vlastita zemlja/država je više ‘bližnji’ nego zajednica, pošto je određena vrsta roditelja. Tamo je čovjek rođen; njegova zemlja/država ga hrani i štiti od povrede. Dobro treba činiti vlastitoj zemlji/državi u skladu sa njezinim potrebama, koje se prije svega odnose na nabavku hrane, te svjetovni i duhovni život njezinih stanovnika. Svatko tko voli svoju zemlju/državu, i čini joj dobro iz dobre volje, u drugom životu voli Gospodinovo kraljevstvo, jer tamo je Gospodinovo kraljevstvo njegova zemlja/država. Svatko tko voli Gospodinovo kraljevstvo voli Gospodina, pošto je Gospodin sve-u-svemu Njegovog kraljevstva.

94. Crkva je više ‘bližnji’ od vlastite zemlje/države, jer svatko tko se brine za crkvu brine se za duše i vječni život ljudi svoje zemlje/države. Tako svatko tko se brine za crkvu iz ljubavi voli ‘bližnjeg’ na uzvišenijem stupnju, pošto je nebo i sreća vječnog života ono što traži i želi za druge.

95. Gospodinovo kraljevstvo je ‘bližnji’ na još uzvišenijem stupnju, jer Gospodinovo kraljevstvo se sastoji od svih koji su u stanju dobra, i onih na Zemlji i onih koji su na nebesima. Tako je Gospodinovo kraljevstvo dobro u svim njegovim aspektima zajedno (ili ‘kompleks dobra u svim njegovim aspektima’). Kada se ono voli, na taj način se vole i pojedinci koji su u stanju dobra.

96. Ovo su stupnjevi ‘bližnjeg’, i ljubav se uspinje (do viših nivoa), kod onih koji su u stanju ljubavi prema bližnjem, u skladu sa ovim stupnjevima (ili ‘posredstvom ovih stupnjeva’). Ali ovi stupnjevi su stupnjevi uzastopnog/sukcesivnog reda, u kojem ono što je prvo ili više/superiornije treba biti pretpostavljeno onome što je zadnje/iduće ili niže/inferiornije. A pošto je Gospodin ‘bližnji’ na najvišem stupnju, i Njega treba uzeti u obzir u svakom stupnju kao cilj naših nastojanja (end in the view; ili ‘i na Njega treba gledati kao na cilj kojem svaki stupanj teži’), posljedično tome Njega treba voljeti iznad svih ljudi i iznad svih stvari. Iz ovog se sada može ustvrditi kako ljubav prema Gospodinu sebe povezuje/sjedinjuje sa ljubavlju prema bližnjem.

97. Obično se kaže (ili ‘uobičajena je izreka’) da je svatko sebi/svoj bližnji; čime se misli, da se svatko najprije treba pobrinuti o sebi samome. Doktrina o dobročinstvu, međutim, naučava kako to treba biti shvaćeno. Svatko se treba pobrinuti o sebi tako da može imati nužne životne potrepštine, naime, hranu, odjeću, mjesto stanovanja, i nekoliko drugih stvari koje su iz nužnosti potraživane od strane civilnog života u kojem se nalazi. Ove on treba osigurati, ne samo za sebe, već i za one koji mu pripadaju; i uistinu ne samo za sadašnje vrijeme, već također za budućnost. Jer ukoliko čovjek sebi ne osigura nužne stvari za život, on ne može biti u stanju prakticirati dobročinstvo, pošto (nje)mu samome sve nedostaje.

98. Na koji način bi, međutim, svatko trebao biti sebi/svoj bližnji, može se vidjeti iz sljedeće usporedbe. Svatko bi trebao osigurati hranu i odjeću za svoje tijelo; ovo mora doći prvo (ili ‘ovo mora biti prvi cilj/objekt’), pa ipak u svrhu toga (ili ‘ali to treba biti učinjeno sa ciljem’) da zdrav um može biti u zdravom tijelu. Svatko bi trebao također osigurati hranu za svoj um; to jest, on bi ga trebao opskrbiti sa takvim stvarima koje pripadaju inteligenciji i mudrosti, tako da on na taj način (ili ‘sa ciljem da’) može biti u dobroj formi/spreman i od koristi njegovim bližnjim-sugrađanima, ljudskoj zajednici, njegovoj zemlji/državi, Crkvi, i time Gospodinu. Onaj koji tako čini se brine o svojoj dobrobiti za vječnost (ili ‘u vječnosti’). Iz ovog je jasno da je prva stvar tamo gdje joj je kraj/cilj, zbog kojeg stvar treba biti napravljena (ili ‘poradi kojeg mi trebamo djelovati’); jer sve stvari se odnose prema kraju/cilju (ili ‘u to gledaju’). Slučaj je također poput čovjeka koji kada gradi kuću najprije postavlja temelj: ali temelj mora biti za kuću, a kuća u svrhu stanovanja (ili ‘ali temelj je za kuću, a kuća za stanovanje’). Onaj koji gleda na sebe kao svog bližnjeg (ili ‘koji vjeruje kako je on sebi/svoj bližnji’) na prvom mjestu, je poput onog koji temelj, a ne kuću ili stanovanje, smatra za svoj kraj/cilj; dok je pak stanovanje prvi i konačni kraj/cilj: a kuća zajedno sa temeljem, je jedino sredstvo (koje vodi) prema kraju/cilju.

99. Kraj/cilj objašnjava kako bi svatko trebao biti sebi/svoj bližnji, i kako bi se on trebao brinuti za sebe na prvom mjestu. Ako je bilo čiji kraj/cilj postati bogatiji od drugih, jedino bogatstva radi, zadovoljstva, ili uživanja nadmoćnosti nad drugima, i tome sličnog, njegov kraj/cilj je opak/zao; i takav čovjek ne voli svoga bližnjeg, već sebe samog. Ali ako je ičiji kraj/cilj akumulirati bogatstvo kako bi bio u stanju biti od koristi svojim bližnjim-sugrađanima, ljudskoj zajednici, svojoj zemlji/državi, i Crkvi; također, ako je njegov cilj dobiti/dokopati se javnih službi/poslova u istu svrhu, on voli svoga bližnjeg. Sam kraj/cilj zbog kojeg čovjek djeluje, čini čovjeka; jer cilj (= u tom kraju) je njegova ljubav, pošto svatko ima za svoj prvi i posljednji kraj/cilj što voli iznad svih stvari.

Do sada smo govorili o bližnjem; sada ćemo govoriti o ljubavi prema njemu, to jest, DOBROČINSTVU.

100. Mnogi vjeruju kako se ljubav prema bližnjem sastoji u davanju siromasima, u pomaganju ubogima, i u tome da se svima čini dobro; ali dobročinstvo se sastoji u mudrom/inteligentnom djelovanju, i to sa ciljem da iz tog proizađe neko dobro. Onaj koji pomaže siromašnog i ubogog zlikovca kroz njega čini zlo bližnjem, jer kroz pomoć koju pruža, on ga utvrđuje u zlu (ili ‘potvrđuje njegovo zlo’), i opskrbljuje ga sa sredstvima da drugima može činiti zlo. Drugačije je sa onim koji svoju podršku daje dobrima.

101. Ali dobročinstvo se(be) proteže puno šire od siromašnih i ubogih; jer dobročinstvo se sastoji u ispravnom/pravednom djelovanju u svakom radu, i vršenju naših obaveza/dužnosti u svakoj službi. Ako sudac sprovodi pravdu pravde radi, on prakticira dobročinstvo; ako kažnjava krivca i oslobađa nevinog, on prakticira dobročinstvo, jer time on uzima u obzir dobrobit svojih bližnjih sugrađana i svoje zemlje/države. Svećenik koji naučava istinu, i vodi prema dobru, istine i dobra radi (= iz ljubavi prema istini i dobru), prakticira dobročinstvo. Ali onaj koji takve stvari čini zbog sebe i svijeta, on ne prakticira dobročinstvo, jer on ne voli bližnjeg, već sebe.

102. Slučaj je isti u svim drugim primjerima, bilo da je čovjek u nekoj službi ili nije; kao sa djecom prema roditeljima, i sa roditeljima prema djeci; sa slugama prema gospodarima, i sa gospodarima prema slugama; sa podanicima prema kralju, i sa kraljem prema podanicima: tkogod od ovih vrši svoju obavezu/dužnost iz načela obaveze/dužnosti, i što je pravedno iz načela pravde, prakticira dobročinstvo.

103. Razlog zašto takve stvari pripadaju ljubavi prema bližnjem, ili dobročinstvu, je zato što je, kao što je gore bilo rečeno, svaki čovjek bližnji, ali na različit način. Manja i veća zajednica je više bližnji (od pojedinca); naša zemlja/država je još više bližnji; Gospodinovo kraljevstvo još više; i Gospodin iznad svega; a u univerzalnom smislu, dobro, koje proizlazi iz Gospodina, je(ste) bližnji; posljedično tome također iskrenost i Pravda. Prema tome onaj koji čini bilo kakvo dobro dobra radi, i onaj koji djeluje iskreno i pravedno poradi iskrenosti i pravde, voli bližnjeg i prakticira dobročinstvo; jer on to čini iz ljubavi prema onome što je dobro, iskreno, i pravedno, i posljedično iz ljubavi prema onima u kojima su dobro, iskrenost i pravednost.

104. Dobročinstvo je prema tome unutarnja naklonost (ili ‘unutarnji osjećaj’), iz koje(g) čovjek želi i čini dobro, i to bez naknade/plaće za svoj rad; užitak njegovog života se sastoji u tom činjenju dobra (ili ‘u tome da čini to dobro’). Kod onih koji čine dobro iz unutarnje naklonosti/osjećaja, dobročinstvo je prisutno u svakoj stvari koju misle i govore, i koju će oni namjeravati učiniti i sprovesti u djelo; može se reći da je čovjek i jedan anđeo, njegovih unutrašnjosti što se tiče, dobročinstvo, kada je dobro njegov bližnji. Tako široko se(be) dobročinstvo prostire.

105. Oni koji za svoj kraj/cilj imaju ljubav prema sebi i svijetu, ni u kojem slučaju ne mogu biti u dobročinstvu; oni čak ni ne znaju što je dobročinstvo; i oni uopće ne mogu shvatiti da je namjeravati i činiti dobro bližnjem bez naknade kao cilj, nebo u čovjeku, i da je u tom osjećaju tako velika sreća poput one u anđela nebeskih, koja je neizreciva; jer oni vjeruju, ako su lišeni užitka koji proizlazi iz slave časti i bogatstva, da im više ništa radosti ne može biti dano; a u stvari tek tada započinju nebeske radosti, koje beskrajno nadilaze ove druge.

E.Swedenborg 'Novi Jeruzalem i njegova Nebeska Doktrina - 84-105'

 

 

 

<<< nazad