<<< nazad

Što na usta izlazi... to onečišćuje čovjeka!

'Tada dozove mnoštvo i reče: "Slušajte i razumijte!  Ne  onečišćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi  - to čovjeka onečišćuje." Petar prihvati i reče mu:  "Protumači nam tu prispodobu!"  A on reče: "I vi još uvijek  ne razumijete?  Ne shvaćate li: sve što ulazi na usta, ide u trbuh te se izbacuje u zahod.  Naprotiv, što iz usta izlazi, iz srca izvire i to onečišćuje čovjeka.  Ta iz srca izviru  opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke. To onečišćuje čovjeka; a jesti neopranih ruku ne  onečišćuje čovjeka.'

Matej 15:10, 15-20; Marko 7:14-19

 

TUMAČENJA:

VOLJA JE URAČUNATA, ALI MISAO NIJE URAČUNATA NIKOME.

658. Svaki učenjak zna kako postoje dvije sposobnosti ili funkcije uma, volja i razumijevanje; ali samo nekolicina zna kako ih pravilno razlikovati, istražiti njihove karakteristike odvojeno i onda ove postaviti u ispravan odnos. Oni koji to ne mogu napraviti mogu za sebe formirati jedino najmračniju ideju u svezi uma; prema tome, ukoliko karakteristike volje i razumijevanja nisu najprije odvojeno opisane, istina tvrdnje, da se volja uračunava ali ne misao, neće biti shvaćena. Karakteristike svakog od njih su ukratko ove:

1.    Sama ljubav, i ono što se odnosi prema ljubavi, prebiva u volji, dok znanje, inteligencija, i mudrost prebivaju u razumijevanju; i volja ove nadahnjuje sa ljubavlju, te pribavlja njihovu naklonost i pristanak; otud je svaki čovjek onakav kakvi su njegova ljubav i rezultirajuća inteligencija.

2.    Iz ovog slijedi kako su svo dobro i također svo zlo od volje; jer štogod proizlazi iz ljubavi se naziva dobrim, makar bilo zlo, pošto užitak, koji sačinjava život ljubavi, uzrokuje da tako bude nazvano. Volja, posredstvom ovog užitka, ulazi u razumijevanje, i zadobija njegov pristanak.

3.    Volja je, prema tome, bitak (esse) ili suština čovjekovog života, ali razumijevanje je postojanje (existere) ili postojanje otud. I pošto suština nije ništa ukoliko nije u nekoj formi, tako je volja ništa ukoliko nije u razumijevanju. Prema tome, volja uzima formu u razumijevanju, i tako dolazi na svjetlo.

4.    Ljubav u volji je krajnji cilj, a razumijevanje traži i pronalazi uzroke posredstvom kojih ona može proslijediti do ostvarivanja. Pošto je krajnji cilj svrha, i ona je to što namjerava, svrha također pripada volji, i posredstvom namjere ulazi u razumijevanje, i podstiče ga razmotriti i stvoriti sredstva i odlučiti onome što bi moglo proizvesti rezultate.

5.    Cijeli čovjekov proprium je u volji, i zao je od prvog rođenja, ali postaje dobar od drugog rođenja. Prvo rođenje je od roditelja, drugo od Gospoda.

Iz ovih nekoliko razmatranja se može vidjeti kako volja i razumijevanje imaju različite i zasebne karakteristike. Oni su stvaranjem sjedinjeni, poput bitka (esse) i postojanja (existere); posljedično tome, čovjek je čovjek prije svega po vrlini njegove volje, a sekundarno po vrlini njegovog razumijevanja. Otud je da se volja pripisuje čovjeku, a ne misao; i prema tome zlo i dobro su pripisani, pošto ovi, kao što je upravo bilo rečeno, počivaju u volji, i otud u misli razumijevanja.

659. Ni jedno zlo koje je predmet misli nije pripisano čovjeku, pošto je on tako stvoren da bude sposoban razumjeti i posljedično tome misliti ili dobro ili zlo, dobro od Gospoda, a zlo od pakla. Jer on je na sredini između njih i ima sposobnost odabiranja ili jednog ili drugog iz slobodne volje u duhovnim stvarima, što je tema koja je već bila obrađena u njezinom vlastitom poglavlju. Pošto on ima ovu silu odabira iz slobode, on može htjeti ili ne htjeti. Što hoće je primljeno od strane njegove volje i prisvojeno, ali što on ne hoće nije primljeno i time nije prisvojeno. Sva zla kojima je čovjek sklon od rođenja su upisana na volju njegovog prirodnog čovjeka, i ova, u onoj mjeri u kojoj on crpi iz njih, pritječu u njegove misli. Slično tome dobra i istine odgore od Gospoda također utječu u njegove misli, i tamo su uravnotežene poput utega na tezuljama vage. Ako čovjek onda prisvoji zlo, ono je primljeno od strane stare volje, i nadodano njegovu skladištu; ali ako prisvoji dobro i istinu, Gospod onda formira novu volju i novo razumijevanje iznad stare. Tamo Gospod uzastopno usađuje nova dobra posredstvom istina, a posredstvom ovih on podređuje zla koja se nalaze ispod, otklanja ih i sve stvari vraća u red. Iz ovog je očigledno da misao ima pročišćavajući i odstranjujući učinak na nasljedna zla. Ako bi, prema tome, zla koja su predmeti jedino misli, bila uračunata čovjeku, ponovno formiranje i preporod ne bi bili mogući.  

660. Pošto je dobro od volje a istina je od razumijevanja, i mnoge stvari u svijetu korespondiraju sa dobrom, poput ploda i primjene, dok je samo uračunavanje u skladu sa procjenom i vrijednošću, slijedi da se sve stvorene stvari mogu promatrati iz perspektive uračunavanja; jer kao što je bilo ukazano ranije na različitim mjestima, sve stvari u svemiru se odnose prema dobru i istini, i u suprotnom smislu, prema zlu i neistini. Tako je Crkva cijenjena zbog njezinog dobročinstva i vjere, a ne zbog rituala koji je postao združen sa njom. Crkveni ministrant se poštuje zbog njegove dobre volje i ljubavi, i istovremeno zbog njegovog razumijevanja u duhovnim stvarima, a ne zbog njegove ljubaznosti i crkvene odjeće.

[2]         Obožavanje i hram u kojem se ono vrši se mogu promatrati na sličan način. Samo obožavanje je izvršeno u volji, i sprovodi se u razumijevanju kao u njezinom pravom hramu; a hram se naziva svetim, ne naračun njega samog, nego zbog Božanstva koje se tamo naučava. Vlast se također ljubi tamo gdje dobro vlada zajedno sa istinom, ali ne tamo gdje istina vlada bez dobra. Nitko ne sudi kralja po njegovoj pratnji, njegovim konjima i kočijama, nego po kraljevskom dostojanstvu za kojeg se zna kako ga posjeduje; a kraljevsko dostojanstvo se sastoji u ljubavlju ispunjenom i razboritom vladanju. U trijumfalnoj procesiji svatko gleda u osvajača, i od njega u pompu, a ne od pompe u osvajača; time od suštinskog u formalno, a ne obrnuto. Dakle, volja je suštinska, a misao je formalna, i nitko ne može formalnom uračunati išta osim onog što dobija od suštinskog; otud je suštinsko a ne formalno predmet uračunavanja.

E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 658-660’

***

<<< nazad