<<< nazad

Gospod proklinje smokvu

Ujutro se vraćao u grad i ogladnje. Ugleda smokvu kraj puta i priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: Ne bilo više ploda s tebe dovijeka! I smokva umah usahnu. Vidjevši to, učenici se začude: Kako umah smokva usahnu!’  Matej 21:18-20

‘Sutradan su izlazili iz Betanije, a On ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: Nitko nikada više ne jeo s tebe!  Čuli su to Njegovi učenici.’   Marko 11:12-14

***

TUMAČENJA:

Uputi se prvi, prolazeći kroz maslinike koji vode do Polja, gotovo na pola puta između Betanije i Jeruzalema, ka drugom mostiću kojim se prelazi Cedron, blizu Ovčjih Vratiju. Seljačke kuće su razasute po obroncima. Gotovo sasvim dolje pored vode brzice jedna razgranata smokva nadvila se nad potokom. Isus se uputi prema njoj, te potraži među širokim i debelim lišćem ne bi li našao koju zrelu smokvu. Ali smokva je sva lišće, mnogo, beskorisno lišće, a nema ni jednog jedinog ploda na granama: 'Ti si kao mnoga srca u Izraelu. Nemaš slatkoće za Sina Čovječjega, niti samilosti. Ne bilo više nikad ploda na tebi i nitko ga s tebe ne jeo ubuduće', kaže Isus.

Apostoli Ga gledaju. Isusov gnjev zbog neplodne smokve, možda divlje, njih zapanjuje. Ali ne govore ništa...

... (sljedećeg jutra) Petar, koji osmatra naprijed, dolje niz obronak, uvijek u sumnji da će spaziti nekog zlonamjernog, ugleda između svježeg zelenila pri dnu obronka gomilu uvelog i visećeg lišća što se njiše nad vodom Cedrona. Lišće savijeno i usahlo, ovdje-ondje kao rđom uprljano, slično je lišću stabljike što ga je vatra opalila. Svaki čas povjetarac otkine poneko i sahranjuje ga u vodi potoka.

'Pa to je jučerašnja smokva! Smokva što si je Ti prokleo!' viče Petar pokazujući rukom da bi označio osušeno stablo, okrenuvši glavu natrag da bi to rekao Učitelju.

Dotrčaše svi, osim Isusa, Koji ide naprijed svojim običnim korakom. Apostoli pripovijedaju učenicima što je prethodilo toj činjenici što je sada vide i svi zajedno komentiraju gledajući zaprepašteni Isusa. Vidjeli su na tisuće čudesa nad ljudima i elementima. Ali ovo ih je osupnulo kao što s mnogim drugima nije bio slučaj.

Isus, Koji ih je dostigao, smiješi se posmatrajući ova začuđena i uplašena lica, i kaže: 'Pa što? Zar se toliko čudite što se je na Moju riječ osušila smokva? Zar Me možda niste vidjeli kako uskrisujem mrtve, ozdravljam gubave, vraćam vid slijepima, umnožavam kruh, stišavam oluje, gasim vatru? I vas začuđuje što sam osušio jednu smokvu?'

'Nije zbog smokve. Nego što je jučer bila bujna i zelena kad Si je prokleo, a sada je sasušena. Gledaj! Krhka kao suha ilovača. Njene grane nemaju više srčike. Vidi. Pretvaraju se u prah,' i Bartolomej mrvi među prstima u prah grane što ih je s lakoćom odlomio.

'Nemaju više srži. Rekao Si. I to je smrt kada nema više srži, bilo u biljci, bilo u narodu, bilo u religiji, nego je tu samo tvrda kora i nekorisno lišće: okrutnost i licemjerna vanjština. Srž, bijela, unutarnja, puna soka, odgovara svetosti, duhovnosti. Tvrda kora, i beskorisno lišće (odgovara) čovječanstvu bez duhovnog i pravog života. Jao onim religijama koje postanu ljudske, jer duh njihovih svećenika i vjernika nije više životan. Jao onim narodima čiji su vođe sama nečovječnost i zvečeća dreka bez plodonosnih ideja! Jao ljudima u kojima nema života duha!'

'Pa ipak, kada bi Ti ovo rekao velikima Izraela, makar Tvoje govorenje bilo ispravno, ne bi bio pametan. Nemoj se zavaravati što su Ti sve do sada dopustili da govoriš. Ti sam kažeš, da to nije zato što bi se srcem obratili, nego iz računa. Znaj onda i Ti izračunati vrijednost i posljedice svojih riječi. Jer postoji i mudrost svijeta, pored mudrosti duha. I treba je znati upotrijebiti u svoju korist. Jer, na kraju, za sada smo u svijetu, ne već u Kraljevstvu Božjem' kaže Iškariot bez oštrine, ali s učiteljskim tonom.

Gospod Isus Krist (Koji je utjelovljeni) Jehova Stvoritelj, Jedini Bog i naš Vječni Otac,
diktirano Mariji Valtorta i zapisano u njezinoj knjizi 'Spjev o Bogo-Čovjeku – 9/13'

***

Matej 21:19: I kada je ugledao smokvu na putu, priđe k njoj, ali ne nađe na njoj ništa osim lišća pa joj kaže: Ne bilo više ploda s tebe dovijeka! I smokva umah usahnu.’

Nitko tko ima ikakve vjere u Isusovo Božanstvo, ili bilo kakvo shvaćanje/ideju (o) duhovnosti Njegove Riječi, ne može a da ne pretpostavi/pomisli kako ovaj incident ima (u sebi) neko drugo osim literalnog značenja.

U drugom evanđelju gdje je ovaj incident zabilježen, Isus je predstavljen kako očekuje pronaći plod(ove) na smokvi, koju proklinje zbog njezine ne-plodnosti, kao u ozlojađenosti koja proizlazi iz razočarenja. Zar cjelokupan karakter i sveznanje Gospodnje ne odbacuje (set aside) u potpunosti jednu takvu ideju? Onaj Koji je (po)zna(va)o što je u čovjeku nije mogao biti neupućen u svezi onog što se nalazilo na smokvi; i Onaj Koji je sa blagošću/popustljivošću izdržao najokrutniji tretman od strane griješnika, nije mogao biti gnjevan na nesvjesnu smokvu koja Ga (ničim) nije uvrijedila (ili 'koja ga nije u stanju uvrijediti').

Zar nije očigledno da je smokva koju je Spasitelj susreo na svom putu ka Jeruzalemu bila uzorak/tip crkve prema kojoj su Njegove želje bile usmjerene? Mi jedino trebamo prepoznati/spoznati ovu generalnu istinu, da bi vidjeli prikladnost/pogodnost simbola kojim je neplodna smokva prikazivala stanje Židovske crkve, i percipirati u prokletstvu koje je nad njom izrečeno objavu/objavljivanje/najavu sudbine koja je očekivala nevjern(ičk)o određenje (dispensation).

U Svetim Pismima je stablo slika koja predstavlja pripadnika crkve, i stoga samu crkvu. Karakter crkve je opisan pojedinačnim stablom koje je odabrano da bi tu crkvu reprezentiralo. Božanska crkva je opisana/predstavljena sa stablom masline, duhovna crkva sa vinovom lozom, a prirodna crkva sa stablom smokve. Najdrevnija crkva je bila maslina, drevna crkva je bila vinova loza, a Izraelska crkva je bila smokva. Smokva kojoj je Gospod prišao na svom putu u Jeruzalem je prema tome bila uzorak/tip Židovske crkve.

Crkva međutim nije bila odbačena ili prokleta zato što je bila prirodna. Jer kada govorimo o Židovskoj crkvi, koja je u svom normalnom stanju prirodna, mi ne mislimo da je ona bila prirodna kao nasuprotna/protivna duhovnom, već jedino kao njemu unutarnja (interior to it). Ova crkva je bila prirodna od svog početka; nije imala znanje o duhovnoj istini, i jedva neko znanje o životu i besmrtnosti. Ali sve dok je bila vjerna znanju kojeg je posjedovala, i bila poslušna zakonima koji su joj bili objavljeni za njezino rukovođenje, ona je bila u stanju koje joj je omogućavalo povezivanje sa Bogom, i osiguravalo njezinim pripadnicima blagoslove spasenja. Jedino kada je napustila jednostavnost i iskrenost svojeg originalnog stanja, ta je crkva postala odvojena od Boga, i subjektom suda i prokletstva. To je bilo njezino stanje u vremenu kada je naš Gospod došao na svijet, i to je zaista bio neposredan razlog Njegovog dolaska. Sve što je sačinjavalo crkvu je umrlo među Židovskim narodom, i ništa nije moglo omogućiti/osigurati postojanje crkve, kao sredstva spasenja (= jer ljudima na Zemlji je spasenje omogućeno putem crkve), osim Gospodnjeg dolaska na svijet. Gospod je došao u žaru Božanske ljubavi, sa žudnjom da pronađe crkvu kako daje plodove pravednosti, ali ju je pronašao, kao što je pronašao smokvu, kako nema ništa osim lišća – lišća golog/neplodnog znanja, iskrene/pravične ali besplodne ispovijesti. I Gospod je predstavljen kako je zaveden/prevaren sa njezinim raskošnim rastom i obećavajućim izgledom, i razočaran u svojem pravednom očekivanju da ubere plod da bi zadovoljio svoju glad, da bi izrazio kako je licemjerje duboko zašlo u srce crkve, koja nije htjela prevariti samo ljude već čak i Samog Boga. Licemjerje, ili simulirana religija, ždere samo srce čovjeka, i uništava korijenje dobrote, ili ubija klice života u sjemenju koje je bilo posađeno u srce; i kada su oni uništeni, sredstva obnavljanja više ne postoje.

Gospod je to naučavao kada je nad stablom smokve objavio sud, 'Ne bilo više ploda s tebe dovijeka.' Božanski sudovi nisu samo dodjeljivanje posljedica, već također otkrivanje stanja. Gospodnji sud nad smokvom je bilo proglašavanje Božanske istine u svezi Židovske crkve, da je bila u potpunosti opustošena i da više nikad neće stvarati plodove duhovne dobrote. I kako je samo ovaj sud u potpunosti bio ostvaren! (Židovska) Nacija se nastavlja, ali je crkva nestala/otišla. Ako bi se reklo da crkva postoji, ona postoji samo u imenu – beživotna forma jednom dobrog drveta pod čijom su se sjenom narodi Zemlje odmarali.

Matej 21:20: 'Kada su učenici to vidjeli, začudiše se, govoreći: Kako je smokva brzo usahnula!'

Čudesna zaista, mora biti bila promjena na stablu, koje je odjednom bilo transformirano iz stanja raskošne ljepote u ono uništene ružnoće. Ništa manje čudesna nije, iako manje iznenadna, promjena stanja u crkvi, kada joj je skinuta/oderana njezina lijepa pojavnost/vanjština, i kada je reducirana na svoje stvarno stanje.

Da promijenimo naše gledanje ovog subjekta, ništa manje zapanjujuća i strašna promjena nije u onih koji su u korespondentnim stanjima, kada su dovedeni na sud – kada prilikom ulaska duše u drugi život lijepa pojavnost/vanjština koju su na sebe stavili i održavali u svijetu biva otklonjena. Promjena možda neće biti tako iznenadna, ali u nikojem slučaju nije manje izvjesna, pošto izvjesnost u duhovnom smislu, i u duhovnom svijetu, korespondira iznenadnosti u prirodnom.

Prema Marku 11:20, bilo je to u jutro sljedećeg dana nakon što je nad smokvom bila objavljena vječna neplodnost da su učenici ugledali smokvu osušenu od korijena. Dakle, kada su naši dani kušanja (ili 'probni dani') završeni, i jutro vječnog dana zori nad nama, naše stanje se u potpunosti mijenja. Ako mi ne bi imali 'korijenja u sebi', već bi rast nebeskog sjemena bio jedino u rangu zemlje naše vlastite pravednosti, lijepa pojavnost/vanjština će brzo nestati, i neće ostaviti ništa drugo osim panja u zemlji, koji je dobar jedino za to da se baci u vatru i izgori.

Velečasni Crkve Novog Jeruzalema William Bruce, 'Komentari na Evanđelje po Svetom Mateju'

***

Stihovi (iz Marka 11:)12-15. ‘A sutradan, kada su dolazili iz Betanije, On bijaše gladan. I ugledavši izdaleka lisnatu smokvu, priđe joj, ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama.’

– Pod ‘smokvinim stablom’ se ovdje također misli na crkvu među Židovskim narodom; da kod/u tog naroda nije bilo nikakva prirodna dobra koje ima duhovni izvor, već jedino falsificirana/krivotvorena (= iskrivljna = prilagođena vlastoj zloći) istina, koja je u sebi lažna/neistinita, je predstavljeno ‘prilaženjem Gospoda smokvinom stablu, na kojem (On) nije pronašao ničeg osim lišća;’ ‘plodovi’, koje nije pronašao, predstavljaju prirodno dobro, takvo kakvo je gore bilo opisano, a ‘lišće’ predstavlja falsificiranu/krivotvorenu istinu, koja je u sebi neistinita; jer ‘list’, u Riječi, predstavlja istinu; ali ‘list’ plodonosnog stabla, koje je bez plodova, predstavlja ono što je neistinito, a kod ovog naroda krivotvorenu/falsificiranu istinu, pošto su oni imali Riječ, u kojoj su istine, ali koju su krivotvorili aplicirajući je sebi, odakle proizlaze njihove tradicije.

Da taj narod ne bi nikad činio nikakvo prirodno dobro koje ima duhovni izvor (= koje se začinje u duhovnom), koje se naziva duhovno-prirodno dobro, je predstavljeno Gospodnjim riječima smokvi, - ‘Nitko nikada više ne jeo s tebe’ Čega je posljedica bila da se stablo odmah ‘osušilo’, predstavljajući da taj narod više neće stvarati ni dobro ni istinu.

Razlog zašto je to Gospod vidio i rekao vraćajući se u grad, je, pošto se gradom ‘Jeruzalemom’ predstavlja crkva, a ‘glađu’, kada se aplicira Gospodu, je predstavljena žudnja za dobrom u crkvi (vidi E.Swedenborg ‘Otkrovenje Objašnjeno – 386’). Onaj koji ne zna što predstavlja ‘smokvino stablo’, i da se pod tim ‘smokvinim stablom’ podrazumijevala crkva među tim narodom, nema drugu ideju nego da je to bilo učinjeno od strane Gospoda iz ozlojađenosti pošto je bio gladan, ipak slučaj nije bio takav, već da bi se moglo ukazati/predstaviti/nagovijestiti kakva je bila kvaliteta Židovskog naroda; jer sva Gospodnja čuda obuhvaćaju/uključuju i nagovještavaju takve stvari koje se odnose na nebo i crkvu, otkud su ta čuda bila Božanska (E.Swedenborg ‘Otkrovenje Objašnjeno – 403’).

Jasno se vidi iz cijele Riječi, da na mjestima gdje je čovjek uspoređivan sa stablom, ili se naziva stablom, ‘plodovi’ predstavljaju dobra ljubavi prema bližnjem/milosrđa, a ‘list’ otuda izvedenu istinu, kao u Ezekijelu,- 'Duž rijeke na obje strane rast će svakovrsne voćke: čije lišće ne otpada i s njih neće nestajati ploda; svakog će mjeseca roditi novim plodom jer im voda dotječe iz Svetišta. Plod će njihov biti za jelo, a lišće za lijek;’ (Ezekijel 47:12; Otkrovenje 22:2) gdje ‘stablo’ označava čovjeka pripadnika crkve u kojem je kraljevstvo Gospodnje; ‘plod’ označava dobro ljubavi i ljubav prema bližnjem/milosrđe; ‘lišće’ označava otuda izvedene istine, koje služe za naučavanje čovječanstva, i njihovu regeneraciju, zbog čega je rečeno da je ‘lišće za lijek’.

I u Jeremiji,- ‘Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jehovu; on će biti poput stabla zasađenog uz vodu, njegovo lišće će biti zeleno; U sušnoj godini on brigu ne brine, i ne prestaje donositi plod;’ (Jeremija 17:7, 8) gdje ‘zeleno lišće’ označava istinu vjere, stoga suštinsku vjeru koja je utemeljena u ljubavi prema bližnjem/milosrđu. Na isti način u Davidu (Psalam 1:3). Slične stvari treba razumjeti pod ‘stablom smokve’ kojeg je Isus ugledao, i na kojem nije pronašao ničeg osim ‘lišća’ zbog čega se osušilo (Matej 21:19, 20; Marko 11:13, 14). Ovdje se pod ‘smokvinim stablom’ specifično misli na Židovsku crkvu, u kojoj više nije bilo ničeg od prirodnog dobra; ali doktrinalno od vjere, ili istina koja je u njoj bila sačuvana, je ‘lišće’. Opustošena crkva je takva, da zna što je istinito, ali nije željna to shvatiti; slučaj je isti sa onima koji kažu kako znaju istinu, ili stvari koje su od vjere; i nemaju ništa od dobra ljubavi prema bližnjem/milosrđa; - oni su samo ‘lišće’ smokvina stabla, i suše se (= venu/sahnu; E.Swedenborg ‘Nebeske Tajne – 885).

Oni koji znaju što je grijeh, a posebice oni koji imaju mnogo znanja o/iz Riječi, i naučavaju druge, a ipak sebe ne ispituju, i posljedično ne vide u sebi nikakav grijeh, se mogu usporediti sa onima koji teškim radom (scrape) prikupe veliko bogatstvo, i pohranjuju ga u kutije i škrinje, bez da ga upotrijebe u bilo koju drugu svrhu osim što ga gledaju i zbrajaju; - koji su poput onog trgovca koji je ‘sakrio svoj talenat u zemlju, i svoju funtu u rubac.’ (Matej 25:25; Luka 19:20). Oni su također poput ‘tvrde i kamenite zemlje, na koju padne sjeme (i ne dâ ploda);’ (Matej 13:4, 5) i poput ‘smokvinih stabala prepunih lišća ali bez plodova,’ (Marko 11:12) i poput ‘pet djevica koje su imale svjetiljke ali nisu imale ulje.’ (Matej 25:1-12).    E.Swedenborg ‘Istinska Kršćanska Religija – 527’

Stih 13. ‘Jer nije bilo vijreme smokava.’ - Ove riječi označavaju da Nova Crkva, u kojoj će biti stvarano prirodno dobro sa duhovnim izvorištem (čiji plodovi ili dobro jedini mogu zadovoljiti Gospodnju glad, ili Njegovu vatrenu želju da spasi ljudsku rasu), još nije započela. Da se pod ‘smokvinim stablom’ misli na početak Nove Crkve, je očigledno iz Gospodnjih riječi u Mateju 24:32, 33.

Emanuel Swedenborg ‘Otkrovenje Objašnjeno – 386’ (Vidi također ‘Otkrovenje Otkrito – 17’)

***


USAHNULO SMOKVINO STABLO

Propitkivao sam se u njih, ‘Sve je stvoreno sa određenom svrhom, ali ponekad se pokazuje kako ta svrha nije ispunjena, na primjer, svrha je smokvina stabla bila proizvesti plod, ali, kada ju je Gospod našao ne-plodnu, On ju je usahnuo. Da li me možete prosvjetliti u svezi toga da li je njezina svrha bila ispunjena ili ne? Svetac je odgovorio, ‘Bez ikakve sumnje je njezina svrha bila ispunjena, i bila je ispunjena još potpunije. Gospodar Života daje život svakom stvorenju zbog određene specifične svrhe, ali ako ta svrha nije ispunjena, On ima moć uzeti nazad život kako bi ispunio neku višu svrhu. Mnoge su tisuće Božjih slugu žrtvovali njihove živote kako bi podučili ili duhovno nadahnuli druge. Žrtvujući svoj život za druge, oni su im pomogli, i tako ispunili uzvišeniju Božju svrhu. A ako je zakonito, i ako je za čovjeka, koji je iznad stabala smokava i svake druge stvorene stvari, najplemenitija služba žrtvovati svoj život za druge ljude (Ivan 15:13), onda kako može biti nepravedno ako jedno obično stablo dâ svoj život da bi podučilo i upozorilo narod koji živi u zabludi/grešci? Tako je Krist, kroz ovo stablo, dao Židovima kao i cijelom svijetu veliku lekciju, da će oni čiji su životi neplodni, i koji ne ispunjavaju svrhu za koju ih je Bog stvorio, sasvim usahnuti i propasti (u smislu, ‘biti uništeni’).

A povijesne činjenice nam pružaju obilje dokaza kako je licemjerni (svojeglav/zadrt) i sitničav (pun predrasuda/ograničen/uskogrudan) Židovski nacionalni život tih dana, zbog svoje neplodnosti, bio uvenuo poput smokvina stabla. I na isti su način neplodni životi drugih, iako se na van mogu pričinjavati plodni, uzrokom prevare za druge, te će biti prokleti i uništeni. Ako itko prigovori kako tada, kada je Gospod prokleo ovu smokvu, nije bila sezona plodova te se smokve nisu trebale tražiti, onda on treba reflektirati na to kako za činjenje dobra nema utvrđene sezone, budući su sve sezone i vremena jednako određeni za dobra djela, i da on sam treba svoj život učiniti plodnim i tako ispuniti svrhu za koju je bio stvoren.                                   Sadhu Sundar Singh ‘Vizije iz Duhovnog Svijeta’

 

***  *  ***

<<< nazad