<<< nazad
drugi dio >

Ljepota & Zavodljivost žene (Matej 5 : 27-30)

'Čuli ste da je rečeno: Ne učini preljuba! A Ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.'   Matej 5:27-30

Upitali su me što mislim o ženskoj ljepoti, i da li je grijeh ako muškarac gleda u lijepu/prekrasnu djevojku/ženu na ulici? Isto tako su me upitali da li je grijeh ako mladić, koji stoji pored svoje djevojke, (po)gleda u neku drugu, eventualno lijepu/prekrasnu djevojku/ženu ako/koja prolazi ulicom?

A dobio sam i primjedbu kako bi na stranici Akademije trebalo biti 'više' riječi o 'smrtnim' grijesima.

Na ova pitanja i primjedbu ćemo, kao i obično, odgovoriti serijom temeljnih pod-pitanja, prema tome:


Što je grijeh i u odnosu na što čovjek griješi?

'Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; ta grijeh je bezakonje.'   1 Ivanova 3:4

Kada čovjek svjesno/promišljeno (Ivan 9:40, 41) djeluje u suprotnosti sa zakonima Božanskog reda (= Božanski red se uspostavlja i održava uz pomoć Božanskih zakona), tj. u suprotnosti sa Božanskim zapovijedima, odredbama ili propisima od kojih su ti zakoni sastavljeni, takva njegova duhovno-tjelesna aktivnost se naziva GRIJEH.

Drugim riječima, Božanske zapovijedi, odredbe i propisi, ili stvari koje je Bog zapovijedio, odredio i propisao, sačinjavaju Božanski red i zakon generalno (ili 'u cjelini') i u svakom pojedinačnom detalju, i to u tolikoj mjeri da Božanski red nije ništa drugo nego jedna vječna Božja zapovijed, odredba ili propis (= vječni Božanski zakon). Stoga, živjeti po i u(nutar) Božjim odredbama, zapovijedima ili propisima je živjeti prema Božjem redu i zakonima ili u(nutar) njih, a živjeti protiv i van Božjih odredbi, zapovijedi, ili propisa je živjeti u suprotnosti sa Božanskim redom i zakonima ili van njih (= činiti bezakonje/kršiti zakon), tj. GRIJEŠITI (feat: E.Swedenborg 'Nebeske Tajne – 2634').

Ti zakoni Božanskog reda su nama Kršćanima objavljeni u Riječi, što će reći, zakoni Božanskog reda su u sebi istine vjere i dobra ljubavi prema Bogu i bližnjem od kojih je sastavljena (ili 'koji sačinjavaju') Božja Riječ.


Čovjek je forma Božanskog reda ili Božanski red u formi

'Bog koji je sâm Red, je iz Sebe stvorio svemir u redu i za red, a na isti način je stvorio i čovjeka, u kojem je ustvrdio zakone Svoga reda sa ciljem da ga učini slikom i naličjem Božjim; Ti zakoni su, ukratko (ili 'generalno'), da čovjek treba vjerovati u Boga (i voljeti Ga iznad svega,) te voljeti bližnjeg (kao samog sebe).'           E.Swedenborg 'Istinska Kršćanska Religija – 74:3'

'Čovjek je bio stvoren kao forma Božanskog reda pošto je bio stvoren na sliku i naličje Božje. A kako je Bog sâm red, on je bio stvoren kao slika i naličje tog reda.'           E.Swedenborg 'Istinska Kršćanska Religija – 65'

Kako je Bog stvorio čovjeka u skladu sa Svojim Božanskim redom ustvrdivši u njemu zakone Svoga Božanskog reda, čovjek je u sebi forma Božanskog reda ili Božanski red u formi. Iz toga slijedi da čovjek koji djeluje protiv ili van Božanskog reda, znači protiv ili u suprotnosti sa Božanskim zapovijedima, odredbama ili propisima, u stvari djeluje sam protiv sebe, tj. griješi protiv vlastite duše i na taj način škodi/šteti svom vlastitom duševnom zdravlju (= uništava samog sebe; 'Jer Bog je čovjeku dao sve u skladu sa Božanskim redom. Tko god ostane unutar tog reda, taj će uživati blagoslovljene plodove sa visina, ali tko djeluje protiv takvog reda, taj će ubrati plodove prokletstva.'  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac 'Veliko Ivanovo Evanđelje – 3/66:7' J.Lorber).

Drugim riječima, a na to bi ovdje posebice htio skrenuti pažnju, Božje zapovijedi, odredbe i propisi, tj. istine vjere i dobra ljubavi prema Bogu i bližnjem koje nam objavljuje Božja Riječ, su tako reći 'vanjski' izražaj ili odraz same prirode našeg bića, i stoga jedna vrsta ogledala u kojem možemo vidjeti na koji način djelujemo za ili protiv naše vlastite duše.


'Ali što je sa ateistima, tj. sa ljudima koji ne priznaju/vjeruju u Božanske zapovijedi, odredbe i propise?

Grijeh je jedino ono što čovjek čini u suprotnosti sa glasom svoje savjesti. Jer glas naše savjesti je glas Božji u nama.’             Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni OtacBiskup Martin – 115:5’ J.Lorber

Kako je SVAKI čovjek, bez izuzetaka (!!!), stvoren po i u skladu sa zakonima Božanskog reda, tj. kako je svaki čovjek u sebi forma Božanskog reda i zakona, on taj red i zakon iz nužnosti nosi u svome srcu, tako reći 'utisnutog' u svojoj duši. Svaki put kada čovjek, iz ovog ili onog razloga, želi učiniti nešto protiv svoje duše, tj. nešto što je suprotno istinskim potrebama njegova duhovnog bića, ne znajući da je to što želi napraviti zlo ili grijeh, ta duša ili, da budemo precizni, Božanski duh u njoj, mu daje znak ili 'glas', upozoravajući ga da je to što čini 'zlo', pa ako on i dalje nastavi sa tim svojim nastojanjem, bez obzira na 'glas svoga srca' ili 'glas savjesti' koji ga u tome nastoji spriječiti, takvo njegovo duhovno-prirodno nastojanje je (ili 'on time počinjava') 'zločin protiv vlastite prirode' (ili 'vlastitog bića') ili GRIJEH.

Uistinu koji bez Zakona sagriješiše, bez Zakona će i propasti; i koji pod Zakonom sagriješiše, po Zakonu će biti suđeni…. ta kad se god pogani (= nevjernici/bezbožnici/ateisti), koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakona, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim (Jeremija 31:33, 34). O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane (iz čega se jasno vidi da su Božanske zapovijedi, iliistine vjere’, prisutne u čovjekovoj duši, točnije, u Božanskom Duhu-Iskri koja se nalazi u čovjekovoj duši!). To će se očitovati  na Dan u koji će, po mojem evanđelju, Bog po Isusu Kristu suditi ono što je skriveno u ljudima.         Rimljanima 2:12-16


'Što čovjeka potstiče na grijeh/zlo (ili 'odakle izvire čovjekovo zlo)?

Da bi čovjek uistinu razumio na koji način i u kolikoj mjeri on šteti samome sebi kada 'popušta' ili 'služi' grijehu (= kada 'djeluje u suprotnosti' bilo sa spoznatim/objavljenim Božanskim redom ili zakonom, tj. Božanskim zapovijedima, odredbama i propisima, ili pak, u slučaju 'nevjernika/ateista', tj. ljudi koji te zakone ne poznaju ili ne priznaju, protiv 'glasa svoje savjesti' ili 'glasa srca'), on prije toga mora biti jako dobro upoznat sa prirodom svojeg tijela kao i sastavnicama svoje duše, pošto bez takvog jednog znanja on neće biti u stanju na pravi način riješiti velike i brojne probleme sa kojima se svakodnevno susreće (ovo izuzetno važno pred-znanje je u CJELINI objavljeno u temeljnom učenju Akademije pod imenom 'Bogo-Čovjek'):

'Gledaj, tijelo je izgrađeno od materije (ili 'tijelo je materija') i sastoji se od najgrubljih/najsirovijih prvobitnih duševnih elemenata koji su, kroz snagu/moć i mudrost Božanskog i Vječnog Duha, natjerani/prisiljeni (are being forced) u tu organsku formu, koja, u svim svojim suštinskim sastavnicama, vanjskom formom, korespondira duši koja stanuje u njoj.

Duša koja je nastanjena u tijelu (ili 'koja se nalazi u tijelu') u početku nije puno čišća nego njezino tijelo, pošto je i ona također potekla iz iste nečiste pra- ili prvotne- duše palog Sotone. Tijelo je, za i dalje nečistu dušu, u stvari ništa drugo do jedan izuzetno mudro i smišljeno organiziran (= onaj koji ima svoju jasno određenu svrhu) pročišćavajući mehanizam (ako gledamo iz ove perspektive, smisao života na zemlji je, stoga, iskoristiti tijelo, tj. 'materijalnu egzistenciju', da bi se duša koja stanuje u njemu pročistila te kao takva svojom kvalitetom približila Božanskom duhu koji, u ovoj fazi još 'uspavan', stanuje u njoj). Ali unutar duše već živi čista iskra Božanskog Duha (= Bog Otac u našem 'trojstvu'), koja kroz glas savjesti daje duši istinsku/pravu svjesnost o sebi i o Božanskom redu [i baš taj 'glas savjesti' ili 'Očev glas' je 'tlo' na kojem su iznikla naša pitanja ('Da li je grijeh ako ....?'), što će reći, iako osoba koja je postavila ova pitanja nije vjernik (= nije upoznata sa zakonima Božanskog reda, tj. sa Božjim zapovijedima, odredbama i propisima), ona ipak zna, tj. 'nešto' u njoj joj govori (Rimljanima 2:15), kako je 'gledanje sa požudom u očima' u sebi grijeh; to 'nešto' je Božji glas u nama tj. 'glas savjesti' ili 'glas srca'].

Istovremeno (ili 'pored toga'), tijelo je izvani opremljeno/obdareno sa raznoraznim/svakojakim osjetilima, te je u stanju (ili 'može') čuti, vidjeti, osjećati, mirisati i kušati. Na taj način (ili 'kroz to/tim putem') duša prima svakojake novosti/vijesti iz vanjskog svijeta - dobre i istinite, loše i neistinite. Kroz sud/prosudbu Božanskog Duha koji stanuje u njoj (= Otac) duša (= Sin Božji) uskoro osjeća što je dobro a što je loše (taj glas, Očev glas, govori svima nama, no rijetki su oni koji ga čuju, još su rijeđi oni koji žive po onome što čuju a uglavnom ljudi današnjeg vremena i ne obraćaju pažnju na taj glas, i to do takve mjere da se taj glas u njima više i ne čuje!; postoje ljudi, a za to primjer imamo u Jakobu Lorberu, koji taj Božji glas u sebi čuju izuzetno jasno i čisto, jasnije i čišće nego li prirodne glasove, i koji onda zapisuju ono što im taj glas govori, i to što su zapisali je ono što se sa pravom može nazvati, i naziva se, Riječ Božja!). S druge strane, ona također, kroz izvanjska čula svoga tijela, doživljava (make) dobra i loša, ugodna i bolna, baš kao i neka druga (ili 'ostala') iskustva. Putem izvanrednih otkrovenja, iznutra a i izvani (ili 'unutarnjim i vanjskim putem'), kroz riječ, će Bog duši ukazati put ka Božjem redu. Tako opremljena/opskrbljena, duša može prakticirati/vježbati svoju slobodnu volju (= može odlučivati sama za sebe) u skladu sa lako prepoznatljivim Božanskim redom (= svatko dakle, ovim ili onim putem, bude obaviješten o tome što je dobro a što zlo; kako je svakome od nas dana potpuno slobodna volja, mi možemo djelovati u skladu ili protiv onog što smo prepoznali kao dobro a samim time i kao istinito; ako ne činimo ono što smo prepoznali kao dobro i istinito (ako, poput pravog Božjeg djeteta, ne kažemo 'Oče, budi Tvoja volja a ne moja!' Matej 26:42), takvo djelovanje, djelovanje u suprotnosti sa spoznatim dobrom istine, je kršenje Božanskog reda ili zakona, narušavanje zdravlja vlastite duše i kao takvo se naziva GRIJEH), koji, naravno, nije mogao biti uređen na nijedan drugi način (hoće reći kako je Božanski red morao biti takav kakav jeste i nikako drugačiji), pošto bi u suprotnom slučaju za dušu bilo nemoguće postići (ili 'jer inače duša nikako ne bi mogla ostvariti') vječno (= ono koje će vječno trajati), potpuno, a ipak odvojeno i sasvim slobodno postojanje.

Svaka duša koja želi nastaviti svoje postojanje mora sa svim raspoloživim sredstvima (= sa sredstvima koja su joj dana na raspolaganje) nastaviti sa oblikovanjem i razvijanjem svoje sposobnosti da postoji (= u skladu sa lako prepoznatljivim Božanskim redom, tj. u skladu sa spoznatim dobrom). U suprotnom će na kraju dijeliti sudbinu tijela ili će, i dalje tri četvrt ne-razvijena, odbaciti potpuno iskvareno (corrupt) tijelo koje kao takvo više ne služi daljnjem razvoju duše (ili 'koje više ničim ne pridonosi daljnjem razvoju duše'). U tom slučaju, duša će biti prisiljena nastaviti svoj daljnji napredak/razvoj prema savršenstvu u puno glomaznijem/težem obliku/formi (ili 'neugodnijoj mašini'), obično u jako tužnim i bolnim uvjetima (ti 'žalosni' i 'bolni' uvjeti koje si je duša sama pri-pravila za života na zemlji se zovu 'pakao').

Tijelo, koje se sastoji od (duhovnih) dijelova (sastavnica) koji/e su i dalje pod potpunim sudom, je podložno smrti (ili 'stoga može umrijeti') i, u ograničenom smislu, za svako ljudsko biće predstavlja pakao, dok je materija svih svjetova koja je ljudskim bićima dana u obliku tijela, pakao u širem smislu (i ova misao je sasvim nerazumljiva, iako potpuno nužna za shvaćanje ove rasprave, bez da čitaoc ima usvojeno znanje koje je bilo otkriveno u 'Bogo-Čovjeku'). Tko god se pretjerano brine za svoje tijelo, taj se očigledno brine također i za svoj vlastiti pakao, i hrani svoj sud/svoju osudu i smrt na svoju vlastitu propast. Naravno, tijelo mora biti nahranjeno na odgovarajući način (ili 'tijelu definitivno treba određena količina hrane') tako da bi za dušu, za (njezin) uzvišen životni cilj, moglo obavljati/izvršavati određene mu (ili 'nužne') zadatke. Ipak, onaj koji je previše zabrinut za svoje tijelo, koji za njega danonoćno radi i djeluje, očigledno radi za (ili 'osigurava sredstva za') svoj pakao i stoga za svoju smrt.

Sada, nakon ovog malog 'uvoda', dolazimo do za nas najzanimljivijeg praktičnog dijela, stoga pažnja:

Kad god tijelo potstiče/izaziva (ili 'kuša') dušu da se baci (ili 'da sudjeluje') u raznorazne aktivnosti sa ciljem čulnog zadovoljavanja, to uvijek proizlazi od (ili 'to se uvijek može pripisati') mnogih nečistih prirodnih duhova ili zavezanih/zarobljenih/osuđenih duhova materije koji su u stvari ono od čega je priroda tijela sastavljena (= dijelića pale i izuzetno opake Sotonine duše). Ako duša previše popusti (ili 'ako obraća previše pažnje na') zahtjevima/prohtjevima tijela, te živi/djeluje u skladu sa njima, ona se stapa/sjedinjuje sa tijelom (ili 'ona na taj način dolazi u kontakt sa tim nečistim i osuđenim duhovima'; ona time, tako reći, snaži i hrani nepročišćene sastavnice svoga tijela ili zlo/smrt/pakao u sebi), spuštajući se tako (ili 'i na taj način ulazi') u svoj vlastiti pakao i svoju vlastitu smrt (duša, koja je, da se podsjetimo, jednim dijelom također nastala iz pale Sotonine duše, te kao takva nije sasvim pročišćena, umjesto da postaje sve više i više Bogu nalik, tj. da se sve više i više pročišćava, i da se na taj način svojom kvalitetom približava utjelovljenom Božanskom duhu, ona postaje sve nečistija, sve više i više propada u tijelo, a time i u pakao i smrt materije). Čineći tako, duša (ili 'a ako duša tako i čini, ona onda') počinjava grijeh protiv Božanskog reda koji je unutar nje.

Ako duša ostane u ovom stanju, ako voli to stanje i u njemu uvelike uživa, ona je onda isto tako nečista kao i najnečistiji duhovi njezina tijela koji su pod sudom. Ona tada ostaje u grijehu, a samim time i u paklu i u smrti. Ako i nastavlja svoj život u tijelu na ovome svijetu, ona je ipak kao (ili 'vrijedi kao da je') mrtva, (ona također) osjeća smrt u sebi i ima strašan strah od nje. U takvom grijehu (ili 'u tom stanju smrti i pakla'), duša može činiti što ju je volja, ali ipak ne može pronaći život, čak i ako ga (= život) voli iznad svega (ili 'čak i ako istog voli iznad svake mjere').

Gledaj, tu leži (ili 'u ovome leži') razlog zbog kojeg na tisuće i tisuće ljudi znaju o životu nakon smrti njihova tijela toliko koliko i kamen koji leži pored puta. A ako (ili 'i kad god') im se kaže/spomene nešto o tim stvarima (ili 'na ovu temu'), oni se onda ili smiju ili čak postanu ljuti tjerajući od sebe mudrog čovjeka (= pokazujući mudrom čovjeku vrata). A ipak, svaki čovjek bi do svoje tridesete godine trebao bar završiti razvoj svojeg 'ja' (ili 'kompletirati svoj duševni razvoj'). Nakon toga bi život koji slijedi (ili 'koji ga čeka') nakon smrti njegova tijela mogao biti naj-slobodniji i naj-blaženiji, u punoj svjesnosti i siguran u onoj mjeri u kojoj je orlu siguran njegov let!

Ali, koliko su razvijeni (ili 'na kojem stupnju razvoja su') oni ljudi koji se tek počinju raspitivati u svezi ovih stvari? Koliko su oni daleko od ovog znanja? I koliko su još dalje oni koji o ovome ne žele ni čuti, i koji takvo vjerovanje smatraju glupošću koja ne zaslužuje nikakvu pažnju! Posljedično tome, ove dvije vrste ljudi su kroz cijeli njihov zemaljski život u paklu i u potpunoj/apsolutnoj smrti.

Međutim, ako je duša sebe već pročistila, njoj se onda često daje dovoljno vremena i za pročišćavanje i dalje nečistog tijela od njegovih duhova. Kroz to (ili 'tim putem') i plemenitiji dijelovi tijela mogu apsorbirati (ili 'nositi') besmrtnost od duše, i mogu odmah nakon smrti (tj. odbacivanja ili 'odvajanja od') najgrubljih dijelova svoga bića, biti također probuđeni zajedno sa dušom za njezino potpuno snaženje.'  

Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac 'Veliko Ivanovo Evanđelje – 2/210:1-16' J.Lorber


Što sve spada u preljub ili brakolomstvo?!

'Iako među Kršćanskim narodima (ili 'u Kršćanskom svijetu') ovo zlo nije kažnjavano kao zločin (ili 'kriminalni prijestup'; među Židovima imamo slijedeći zakon: ‘Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću - i preljubnik i preljubnica.’ Levitski Zakonik 20:10), preljub je ipak jedan od najgorih zločina, baš kao i jedan od najozbiljnijih grijeha za koje Kršćanin može snositi krivnju. Za razliku od drugih zala, preljub se rijetko može izvršiti bez da drugu osobu upliće u svoju krivnju, baš kao i u propast koju donosi sa sobom. Preljub je istovremeno neprijatelj i uništitelj i domaće i socijalne, moralne i religijske vrline i sreće. Brak je Božanska institucija, i konstruiran/dizajniran je tako da bude ne prirodna i vremena, već duhovna i vječna veza. Stoga, onaj koji počinjava preljub krši ono što je sveto, i sebe odvaja od bilo kakve veze sa nebom.'

W.Bruce, Velečasni Crkve Novog Jeruzalema, 'Komentar na Evanđelje po Sv.Mateju'

Zapovijed Božja koja 'štiti' bračnu vezu, tj. 'sveto i blagoslovljeno sjedinjenje između muškarca i žene', je narodu Izraela (= duhovnim ljudima ili vjernicima koje 'Izrael', kada govorimo u pozitivnom smislu, predstavlja u Riječi Božjoj; vidi recimo E.Swedenborg 'Nebeske Tajne – 4286') bila objavljena na Sinaju i glasi: 'Ne učini preljuba!  (vidi E.Swedenborg 'Doktrina o Životu za Novi Jeruzalem – 74-78') Izlazak 20:14.

Židovski narod je, po svemu sudeći, ovu 'važnu' zapovijed shvaćao samo 'doslovno', tj. Farizeji i učitelji zakona su smatrali, te posljedično tome i naučavali narod, kako se o ovu zapovijed ogriješio samo onaj/a koji/a je počinio/la 'fizički' čin preljuba ['Kod Farizeja se ta zabrana nije protezala/širila dalje od izvanjskog i fizičkog čina, pošto su pretpostavljali kako će Bog biti/ostati ravnodušan ako nepravednost bude ograničena samo na um (tj. smatralo se, kao što  i dan danas većina ljudi smatra, kako je svejedno što čovjek misli i kako osjeća sve dok on to što misli i osjeća ne ostvaruje u prirodnom svijetu). A ipak njihova vlastita Pisma izjavljuju (ili 'u njihovim vlastitim Pismima piše'): 'Ako u srcu zlo mislim, Gospodin me neće uslišiti/čuti' Psalam 66:18.' A.W.Pink 'Komentar na Gospodinovu Propovijed na Maslinskoj Gori']. Ali kada je naš Gospodin i Otac, Isus Krist Jehova, došao na ovaj svijet da bi u djelu i riječi ukazao što se sve od čovjeka (uistinu) potražuje da bi mogao baštiniti Njegovo nebesko kraljevstvo (= da bi mogao biti 'u' Gospodinu i Gospodin 'u' njemu; Ivan 15:5-7; 17:21-23), On je ukazao kako grijeh 'preljubništva' obuhvaća puno više i zadire puno dublje od fizičke ili izvanjske/prirodne stvarnosti, da, On je 'oštro' upozorio kako Bog prije svega gleda u namjere čovjekova srca ('namjera' je nešto na što je čovjek već 'pristao' i što je, tako reći, već 'počinio' u svome duhu; on će to isto i ostvariti u prirodnom svijetu samo kada mu se za to pruži prilika; stoga se naše namjere u Gospodinovim očima cijene kao i samo učinjeno djelo, štoviše, baš te namjere su ona 'djela' prema kojima će nam biti suđeno u dan kada će sve skriveno izaći na svjetlo i kada će sve ono što smo činili poskrivečki biti proglašeno sa krovova kuća.'; Otkrovenje 20:12, 13; Luka 12:2, 3; 'A kako Bog gleda u naša srca, i sudi ljude prema njihovim namjerama isto kao i prema njihovim djelima, grijesi koje je čovjek NAMJERAVAO počiniti se osuđuju isto kao i grijesi koje je već počinio.' W.Bruce, Velečasni Crkve Novog Jeruzalema, 'Komentar na Evanđelje po Sv.Mateju'), tj. u same 'težnje' čovjekove duše (= misli i osjećaji), a tek onda u ono što čovjek čini ili pak, iz ovog ili onog razloga, ne (u)čini u prirodnom svijetu.

Mnogi ljudi misle kako je tjelesno suzdržavanje od čina preljubništva čednostestitost (ilimnogi ljudi misle kako su čedniestiti ako se jednostavno u svom tijelu suzdržavaju od preljuba’), ali to ipak nije tako (iliali to ipak nije čestitostednost’) sve dok se čovjek također (iliistovremeno’) ne suzdržava i u (svome) duhu (treba imati na umu kako je u Swedenborgovim djelima, za razliku odNovog Otkrovenja(= djela koja su unutarnjim glasom primili pa onda vjerno zapisali Gospodinovi pisari, J.Lorber, G.Mayerhofer), najunutarniji dio čovjekaduša’, srednji dio jeum’, a najizvanjskijitijelo’; u Novom Otkrovenju je pak najunutarniji čovjekov dioduh’, iliBožanski Duh’, srednji dio jeduša’, a najizvanjskiji dio prirodnotijelo’). Jer čovjekov duh, ovdje njegov um glede osjećaja i misli, je ono što ga (ili ‘što nešto’) čini čednimestitim ili nečednim/nečestitim, i on je ono što odlučuje kako će se čovjek ponašati u svome tijelu. Jer tijelo je u potpunosti isto kao i um ili duh u njemu. Iz ovog slijedi da oni koji se suzdržavaju od čina preljubništva u svome tijelu, ali ne (i) u svome duhu, nisu čedni/čestiti (čednost ili čestitost/chastity je vrlina suprotna grijehu preljuba/brakolomstva/adultery), baš kao ni oni (ili ‘niti su čestiti/čedni oni’) koji se od preljuba u svom duhu suzdržavaju zbog tjelesnih razloga. Postoje mnogi razlozi koji uzrokuju da se čovjek suzdržava od preljuba u svome tijelu (= tjelesnog čina preljuba), a isto tako i u svome duhu zbog tjelesnih razloga; ali onaj koji ih ne izbjegava u tijelu zbog duhovnog razloga taj je i dalje ne-čestit (tj. on je i dalje preljubnik u svojoj duši). Jer Gospodin kaže:

‘Onaj koji pogleda na ženu svog bližnjeg sa požudom u očima, on je sa njom već počinio preljub u srcu.’     Matej 5:28

Nemoguće je nabrojiti sve razloge zbog kojih se čovjek suzdržava od preljuba samo u svome tijelu, pošto se oni razlikuju (ili ‘variraju’) već u ovisnosti o stanju/kvaliteti čovjekova braka (tj. bračne situacije) kao i njegovom tjelesnom stanju. Postoje oni koji se suzdržavaju (iako su preljubnici u svojoj duši) (od tjelesnog preljuba) zbog straha od civilnog zakona svoje zemlje i njegovih kazni; zatim zbog straha da će izgubiti ugled a time i svoju društvenu poziciju/čast; zbog straha da će pokupiti neku (spolnu) bolest; zbog straha da će se (nakon toga) kod kuće (morati) svađati sa svojom ženom, pa nakon toga neće moći živjeti u miru (ili ‘stoga, od nespokojnog života’); iz straha da se muž ili rođak (žene sa kojom je počinio preljub) neće osvetiti; od straha da ga sluge neće pretući. Zatim postoje i oni koji se suzdržavaju zbog siromaštva, pohlepe, ili slabosti tijela koja je posljedica bolesti, ili zlostavljanja, starosti ili impotencije. Neki od njih, pošto (ili ‘među njima su također neki koji’) nisu u stanju ili se ne usude počiniti preljub u tijelu, stoga proklinju/osuđuju taj čin u duhu, tako da govore protiv preljuba kao o nečemu što je nemoralno i hvale brak. Ali ako se oni ne odreknu preljuba u duhu, i njihov duh nije motiviran sa religijom, oni su i dalje preljubnici koji taj čin počinjavaju u duhu iako ne i u tijelu (ili ‘iako ga u tijelu nisu počinili’). Stoga, nakon smrti, kada postanu duhovi, oni otvoreno govore u prilog preljuba. Iz ovih razmatranja se jasno vidi da čak i nereligiozna osoba može odbaciti djela preljubništva kao nešto što je štetno/uništavajuće, ali da ih nitko osim Kršćana (= ljudi koji su religiozni; čitamo u Kuranu 17:32: ‘I ne približavaj se preljubu, jer to je sramotan čin i zlo koje vodi u mnoga druga zla.’) ne može odbaciti kao grijehe. Ovime je bilo dovoljno rečeno da bi se ustvrdila istina tvrdnje kako čestitost/čednost ne može biti pripisana onima koji od preljuba odustaju jedino zbog raznoraznih izvanjskih razloga (hoće reći da su takvi ljudi i dalje preljubnici u svojoj duši).’   

E.Swedenborg ‘Conjugial love (O bračnoj ljubavi) – 153’

Ova zapovijed (= o preljubu), stoga, ne samo da zabranjuje sva nečista djela, već i žudnju (ili 'već i to da čovjek žudi') za njima, pa će čovjek koji zuri u ženu sve do trenutka u kojem njegovi uzbuđeni nagoni izazovu/probude seksualne misli, od strane svetog Božanskog Zakona isto tako biti osuđen (i proglašen) krivim za preljub. A ako on uz to još popušta pred svojom razuzdanom maštom tako što smišlja načine kako bi ju ostvario (ili 'načine njezina ostvarivanja'), onda je njegov grijeh puno veći, čak i ako, možda, Božanska Providnost omete ostvarivanje njegovih planova ('U duhovnom smislu je preljubnik također i onaj koji gleda u oženjenu ženu, razmišljajući/smišljajući u svome srcu na koji način ju može zavesti raznoraznim prevarama/obmanama, čak i ako ne ostvari svoje nakane/ono što je smislio. Ali ako ugledaš draži/čari žene svoga bližnjeg i dozvoliš sebi da te one ponesu/odnesu, time si isto tako počinio preljub, jer na taj način si ženu svog bližnjeg pretvorio u kurvu i bludio (fornicated) si sa njom. A to je velik i grub grijeh i pred Bogom i pred ljudima, čak i ako si trebao začeti potomstvo sa drugom ženom. Zlo je, naravno, čak veće ako si bludio sa ženom svog bližnjeg samo zbog zadovoljenja svojih tjelesnih požuda. Za takve griješnike će biti teško ući u Kraljevstvo Božje'  Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog 'Veliko Ivanovo Evanđelje – 3/66:12, 13' J.Lorber). A.W.Pink nastavlja svoj hvale vrijedan komentar slijedećim riječima:

'Ali Ja vam govorim, tko god s požudom pogleda ženu već je s njome učinio preljub u srcu.' Naš Gospodin ovdje izjavljuje (ili 'ovime hoće reći') kako čovjek krši sedmu zapovijed (u djelima E.Swedenborga je ova zapovijed šesta po redu) čak i sa po-tajnom iako neizraženom željom. Dakle postoji, teško meni, ono što se naziva 'preljub srca', na što se u današnje vrijeme tako rijetko obraća pažnja (ili 'o čemu u čovjeka današnjeg vremena rijetko pronalazimo svjesnosti'). Nečiste misli i bludne maštarije koje nikad ne rezultiraju djelom (ili 'kulminiraju u činu') su isto tako povreda/kršenje Božanskog zakona. Svaka vrsta žudnje za zabranjenim objektom je osuđena. Tamo gdje se bludna žudnja okreće/vrti pod jezikom poput slatkiša, to je, srca što se tiče, već ostvaren čin, jer u tom slučaju nedostaje još samo prava/pogodna prilika za zločin. Onaj koji važe duhove osuđuje težnju srca za onime što je zlo grijeha, tako da su (i) oni koji (u svojim srcima) njeguju nečiste žudnje prijestupnici zakona nečistoće.

'Ali ja vam govorim, tko god s požudom pogleda ženu već je s njome počinio preljub u srcu.' Grijeh ne sačinjava nenamjeran pogled, već je grijeh kada na taj način zle misli budu potstaknute od strane naših pokvarenih naravi. Stoga, prvi korak i stupanj ovog zločina je kada se u nama pobudi/uskomeša požuda. Druga faza i stupanj je kada svjesno/namjerno/promišljeno prilazimo i hranimo naše oči tako što gledamo u zabranjeno voće tamo gdje se ne može postići daljnje zadovoljenje. Onda, ako ova požuda nije odlučno/snažno umrtvljena/suzbijena [mi smo dužni, mudro zaključuje Velečasni W.Bruce, praviti razliku između zla kojeg čovjek 'njeguje' u svom srcu i zla koje se, pošto je prisutno u tijelu svakog čovjeka (jer mi smo griješne prirode, tj. 'griješni smo rođeni, u grijehu nas začela majka naša', Psalam 51:5), samo pojavljuje (= izbija na površinu, tj. postaje vidljivo/perceptibilno) u obliku nečistih osjećaja i misli. 'Svako srce ima svoje požude ali ih svako srce ne odobrava. Umjesto da hrabri/potstiče požudu, čovjek ju može osuditi i protiv nje se boriti, i tada zlo (koje kako rekosmo 'vreba' u tijelu svakog od nas) NE POSTAJE GRIJEH, čak', završava W.Bruce, 'i ako su sablazan/napast i mogućnost njegova ostvarenja prisutne.'], srce brzo postaje zarobljeno/začarano i duša je u potpunosti uvedena u Sotoninu mrežu, tako da je zavezana lancima koje ni jedna ljudska moć ne može slomiti. Takvo je bilo žaljenja vrijedno stanje onih o kojima govori apostol: 'Oči su im pune preljuba, nikako da se nasite grijeha.’ 2 Petrova 2:14

Krist je ovdje (Matej 5:28), jasnom i nužnom implikacijom, zabranio također korištenje i bilo kojeg drugog čula i organa u izazivanju požude. Ako su prekoreni zavodljivi pogledi (ili 'ako ova zapovijed osuđuje zavodljive poglede'), u još većoj mjeri su to nečisti razgovori i pohotne zabave, koje su (isto tako) gorivo za ovu paklenu vatru. Opet, ako je požudno gledanje tako težak grijeh, onda su i oni koji se(be) oblače i izlažu tako (ili 'sa željom') da se u njih gleda i za njima žudi – poput Izabele, koja je obojala svoje lice, uresila glavu, i pogledala kroz prozor (2 Kraljevi 9:30) – ništa manje, već štoviše, još više krivi. U ovim stvarima muškarci jako često griješe, ali ih žene izazivaju na grijeh ('Vi, žene, bi trebale dobro prekriti svoje intimne dijelove, a isto tako i cijelo tijelo, a bilo bi dobro ako bi i svoju glavu također prekrile, tako da vaša vulgarna/raskalašena priroda ne potstiče muškarce na blud/izaziva požudu kod muškaraca, poput zmije koja velikom, tajnom požudom svojih zavodljivih očiju mami/vabi ptice u svoje otrovne čeljusti. Jer vi ste žene prije svega zmijska djeca i prepuni ste zmijskog otrova. Stoga, prije svega budite skromne/čedne/pristojne poput majke pčele koja se ne osuđuje izaći napolje na svjetlo, već pažljivo gmiže i danju i noću nad ćelijama svoje bespomoćne malene dječice .' Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac 'Božje Domaćinstvo – 1/36:37' J.Lorber; ovoj izuzetno važnoj temi, naime 'ženama' i njihovoj 'zavodljivoj prirodi', ćemo posvetiti više pažnje nešto niže u pod-subjektu 'Ljepota i zavodljivost žene'*). Koliko veliki, onda, mora biti grijeh velike većine modernih gospođica koje namjerno/promišljeno (!!!) žele uzbuditi seksualne strasti u mladih muškaraca. A koliko li je još veći grijeh većine njihovih majki koje im dozvoljavaju da postanu (takve) pohotne zavodljivice ('Istovremeno bi sve roditelje trebalo savjetovati da ne izlažu svoju odraslu djecu opasnim stimulativnim utjecajima. Jer zapaljivi materijal lako gori, a jednom kada se vatra rasplamti sa svih strana, više ju nije moguće brzo ugasiti, i plamenovi uzimaju svoju žrtvu. Proizlazeća šteta se ubrzo vidi/ukazuje kada se plamen ugasi. Stoga, posebice djevojke bi trebale biti dobro ali ne provokativno obučene, dok mladići ne bi trebali biti izloženi ljenčarenju/besposlici, jer ljenčarenje/besposlica je uvijek bila otac sve nemoralnosti/izopačenosti i grijeha.' Gospodin Isus Krist Jehova Stvoritelj Jedini Bog i naš Vječni Otac 'Veliko Ivanovo Evanđelje – 3/66:9, 10' J.Lorber)?!!

Kao što je ovdje zabranjeno gledanje sa požudom, u istoj toj mjeri su zabranjene i sve druge okolnosti koje naginju preljubu. Čitanje upitnih/sumnjivih knjiga za razonodu (ili gledanje filmova) u kojima se podržava (= koje olako shvaćaju) i koje sugeriraju nepristojnost i nečestitost, je također zabranjeno. Isto tako isprazni i pohotni razgovori, te ismijavanja na temu lakog morala: A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje (!!!) među vama, kako dolikuje svetima! Ni prostota, ni ludorija, ni dvosmislica!’  Efežanima 5:3, 4. Mnogi misle kako su ovo beznačajne stvari, ali u stvarnosti su oni dvostruki griješnici, jer u njih je ne samo pohotno oko već i bludan jezik. Na isti način su od strane sedme zapovijedi zasigurno osuđeni promiskuitetni ples i miješana kupatila (saune), jer je i u jednome i u drugome dodatna provokacija na požudu.

Kako nas samo svečano osuđuju ove Kristove riječi u Mateju 5:28, jer čak iako (milošću koja nas štiti/čuva) naša tijela nisu bila uprljana izvanjskim činom preljuba, tko može reći 'Moje je srce čisto? Tko je slobodan od pohotnog oka, od zlih požuda, od nečiste mašte? Tko može u svoj istini reći da nikad nije zgriješio po pitanju upitnog podsmjehivanja i nečestitih razgovora? Zar svi mi ne bi trebali staviti ruke na usta i osuditi se kao griješnici pred Bogom? Zasigurno imamo dovoljno razloga da bi se ponizno prignuli pod Njegovu moćnu ruku i priznali naše prekršaje protiv sedme zapovijedi. I ako su naše pokajanje i ispovijed iskreni, zar onda nećemo biti na dvostrukoj straži protiv ponavljanja ovih grijeha, gledajući kako da izbjegnemo kušnje i obraćajući pažnju na svaku situaciju koja nas može uzbuditi? Sigurno je očigledno kako, ako želimo da su naša srca čista pred Bogom, mi ne možemo učiniti ništa manje. Da, zar se ne bi sa pojačanom ozbiljnošću trebali moliti: 'Odvrati oči moje da ne vide ništavnost, život mi čuvaj na putu Tvom.'     Psalam 119:37

I opet, ako je požuda srca preljub u očima Božjim, sa kakvom bi onda marljivošću i brižnošću trebali reagirati na tu mjeru: Dakle, budući da imamo ta obećanja, očistimo se, ljubljeni, od svake ljage tijela i duha te dovršimo posvećenje u strahu  Božjemu.’   2 Korinćani 7:1; što će reći, radimo na tome da i naša srca i naše umove održimo čistima poput naših tijela. Ako tako ne čine, sâmi Kršćani će biti lišeni utješne sigurnosti njihova osobnog interesa u Božjoj ljubavi, jer kada prljaju svoje umove tako što misle o nečistim stvarima, onda je Duh ožalošćen, i zadržava Svoje svjedočanstvo o našem sinovstvu. Čak štoviše, ako ustinu shvatimo/spoznamo da se Svetac nastanio u našim srcima, zar ne bi onda sve naše snage morali upotrijebiti da bi našu gostinsku sobu održali čistom? Kao što je sadnja povrća i cvijeća najbolji način spriječavanja rasta trave, tako je najefektivniji način za izbacivanje iz uma tih prljavih maštarija biti ispunjen mislima o duhovnim stvarima, imati naše osjećaje usmjerene/postavljene na stvari koje su ‘gore’. Ako Bogu damo u nama Njegovo pravo mjesto, Sotona će biti poražen.

Osjećamo da ne možemo na bolji način zatvoriti/zaključiti ovaj predmet nego citiranjem korisnog J. Brownovog savjeta: 'Kušnjama i nečistoći smo u ovom ili onom obliku (ili 'u nekim njihovim oblicima') izloženi svakodnevno, i potrebna je neprestana budnost da pred nekima od njih ne bi i propali/poklekli. Ima nekoliko savjeta, na ovu temu (ili 'vezanih uz ovaj subjekt'), na koje bi, blago urgirajući, htio skrenuti pažnju mladima. Čuvajte se raspuštenog i nemoralnog društva. Nemojte se zavaravati: zla/iskvarena druženja kvare dobro ponašanje. Nemoguće se bez opasnosti intimno družiti sa razuzdanikom/raskalašenikom. Odustanite od čitanja knjiga sa prljavim sadržajem. One jedva da su manje štetne – u većini slučajeva čak i više – od društva zlotvora/pokvarenih ljudi. Promišljeno čitanje takvih knjiga je jasan dokaz da su čovjekov um i njegova savjest već u duboko onečišćenom stanju. Držite se na odstojanju od svih grubih/nedelikatnih i čak sumnjivih zabavljanja – prije svega mislim/aludiram na kazališne (= filmske!!) zabave – gdje je um u mnogim slučajevima odjednom/istovremeno izložen svakom zlu izopačene/pokvarene sredine/zajednice kao i pohotnim tekstovima. Težite tome da vaš um bude zaokupljen i vaši osjećaji angažirani sa 'nevidljivim i vječnim' stvarima. Neka vam pređe u naviku intimno prisustvo tog Boga, Koji je čistih očiju, radije nego da gledate nepravednost. Nikad ne zaboravite da je Njegovo oko na vašem srcu, i da su 'sve stvari razgoljene i otvorene' pred Njime; i, kao jedan od najboljih i najefektivnijih metoda umrtvljivanja/suzbijanja vaših udova koji su na zemlji – raspeća tijela sa njegovim osjećajima i požudama – 'Tražite stvari koje su na Božjoj desnoj strani'. Nikad se ne miješajte sa kušnjama, već bježite od mladalačkih požuda.'

A.W.Pink 'Komentar na Gospodinovu Propovijed na Maslinskoj Gori – 11'

‘Ne zavaravajte se! Ni bludnici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni muškoložnici (= homoseksualci), neće baštiniti Kraljevstva Nebeskog. 

Ne znate li da su tijela vaša udovi Kristovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh. Bježite od bludnosti! Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je, a bludnik griješi protiv svojega tijela. Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!’       1 Korinćani 6:9, 15-20

drugi dio >