<<< nazad

Istinska Kršćanska Religija

Emanuel Swedenborg

 

POGLAVLJE 9

POKAJANJE

 

509. Nakon što smo obradili vjeru, dobročinstvo i slobodnu volju, sljedeće po redu dolazi pokajanje, pošto istinska vjera i pravo dobročinstvo nisu ostvarivi bez pokajanja, a bez slobodne volje nitko ne može izvršiti djelo pokajanja. Nadalje, pokajanje se obrađuje u ovom trenutku pošto odmah slijedi poglavlje o Preporodu; a nitko se ne može preporoditi prije nego što teži grijesi, koji čovjeka čine odvratim u očima Božjim, nisu otklonjeni; a njihovo otklanjanje se može ostvariti jedino pokajanjem. Što je nepreporođen čovjek nego nepokajnik? A nepokajnik je poput čovjeka u stanju letargije, koji o grijehu ne zna ništa, pa ga stoga njeguje i stalno miluje kao što preljubnik miluje kurtizanu. Kako bi se na pravi način moglo razumjeti što je pokajanje, i što se njime ostvaruje, ono će biti obrađeno u odvojenim zaglavljima.

 

I. POKAJANJE JE PRVI STADIJ (PRVA BITNOST) FORMIRANJA CRKVE U ČOVJEKU.

510. Zajednica koja se naziva Crkvom se sastoji od svih onih koji u sebi imaju Crkvu; a Crkva ulazi u čovjeka kada se preporodi. Svatko se preporodi kako odustaje od zala grijeha i odbacuje ih od sebe kako bi napravio kada bi ugledao vojsku paklenih duhova sa bakljama u ruci koji ga prijete napasti i spaliti na lomači. Postoje mnoge stvari koje čovjeka tijekom mladosti pripremaju za Crkvu, i uvode u nju; ali pokajnička djela uzrokuju da Crkva bude u njemu. Takva djela su sva ona djela koja čovjeka navode k tome da ne želi, i posljedično ne počinjava, ona zla koja su grijesi protiv Boga. Prije nego se to dogodi čovjek nije zainteresiran za preporod; i ako bi bilo koja misao o vječnom spasenju ušla u njegov um, on joj doista može biti naklonjen, ali se istog časa okreće od nje, jer ona ne zadire u njega dublje od samih misli, premda se kroz ove može izraziti u riječima ili čak u gestama koje su u skladu sa onim što govori. U drugu ruku, kada takva misao uđe u njegovu volju ona onda zadobija mjesto u njemu, jer volja je sâm čovjek, pošto njegova ljubav prebiva tamo. Ali misao leži izvan čovjeka, ukoliko ne proizlazi iz volje; a ako proizlazi, onda volja i misao djeluju kao jedno, i zajedno čine čovjeka. Otud slijedi kako pokajanje, da bi uistinu bilo pokajanje i djelotvorno u čovjeku, mora biti pokajanje volje i otud razmišljanja, a ne stvar razmišljanja jedino; ono mora posljedično tome biti praktično, a ne samo verbalno.

            Da je pokajanje prvi stadij formiranja (prva bitnost) Crkve u čovjeku je sasvim jasno vidljivo iz Riječi. Ivan Krstitelj je najprije bio poslat kako bi pripremio pripadnike Crkve koju se Gospod spremao uspostaviti; i kada je krstio, on je istovremeno propovijedao pokajanje. Njegovo pokajanje se nazivalo pokajničko krštenje, pošto krštenje predstavlja duhovno pranje, ili pročišćavanje od grijeha. On je krstio u Jordanu, pošto je Jordan predstavljao uvođenje u Crkvu; jer on je bio granica zemlje Kananske, gdje je Crkva bila uspostavljena. Gospod Osobno je također propovijedao pokajanje za opraštanje grijeha, podučavajući tako da je pokajanje prvi stadij (prva bitnost) formiranja Crkve u čovjeku, i da u onoj mjeri u kojoj se čovjek pokaje, njegovi grijesi bivaju otklonjeni, a u onoj mjeri u kojoj su otklonjeni, oni su oprošteni. Štoviše, Gospod je zapovjedio dvanaestorici Apostola, kao i sedamdesetorici koju je poslao u svijet, propovijedati pokajanje. Očigledno je, stoga, da je pokajanje prvi stadij formiranja (prva bitnost) Crkve u čovjeku.

511. Svaka razumna osoba može doći do zaključka kako čovjek u sebi nema Crkvu prije nego su njegovi grijesi otklonjeni, što se može ilustrirati sljedećim poredbama. Nitko ne može izvesti ovce, telad i jagnjad na polja ili u šume gdje se nalaze svakojake vrste divljih zvijeri, ukoliko najprije nije otjerao te zvijeri. Nitko ne može napraviti vrt od tla koje je obraslo trnjem, kupinama i koprivama dok nije počupao taj štetan korov. Nitko ne može uvesti u grad, koji je još pod vlašću neprijatelja, pravednu i zakonsku upravu, i uspostaviti civilnu vlast, ukoliko nije istjerao neprijatelja. Slučaj je sličan po pitanju čovjekovih zala; jer ona su poput divljih zvijeri, poput kupine i trnja, i poput neprijatelja. Crkva ne može prebivati zajedno sa ovima više nego bi čovjek mogao boraviti u kavezu sa tigrovima i leopardima; ili se poleći na kauč preko kojega su bile razbacane otrovne biljke ili jastuci napunjeni sa njima; ili mirno spavati cijelu noć u crkvi ispod čijeg su poda grobovi prepuni leševa. Prikaze koje se tamo nalaze bi nasrnule na njega poput mnoštva furija.

 

II. GRIZODUŠJE, ZA KOJEG SE U DANAŠNJE VRIJEME KAŽE KAKO PRETHODI VJERI, I KAKO JE POPRAĆENO UTJEHOM EVANĐELJA, NIJE POKAJANJE.

512. U Reformiranoj Kršćanskoj Crkvi se naučava kako postoji određena vrsta tjeskobe, tuge i užasa koja se naziva grizodušjem; i u onima koji će biti preporođeni ono prethodi vjeri, i popraćeno je utjehom Evanđelja. Rečeno je o ovom grizodušju kako nastaje iz čovjekovog straha od pravednog gnjeva Božjeg i vječnog prokletstva, koje je nerazdvojivo od čovjeka kao posljedica Adamova grijeha i posljedične sklonosti ka zlima. Jer, rečeno je kako bez ovog grizodušja, vjera koja čovjeku pripisuje zaslugu i pravednost Gospoda Spasitelja, nije dodijeljena; ali oni koji zadobijaju ovu vjeru primaju utjehu Evanđelja, što znači da su opravdani, to jest, obnovljeni, preporođeni i posvećeni, bez ikakve suradnje s njihove strane, i na taj način su oni prebačeni iz stanja prokletstva u stanje vječnog blaženstva, što je vječni život. Ali u vez s ovim grizodušjem, mi moramo uzeti u obzir: (1) Da li je ono pokajanje? (2) Da li je od ikakve važnosti? (3) Da li ono ima ikakvo zbiljsko postojanje?

513. Da li je ovo grizodušje pokajanje ili nije, se može odrediti iz opisa pokajanja u onome što slijedi. Vidjet će se kako je ono nemoguće ukoliko čovjek ne zna, ne samo u generalnom smislu već također i pojedinačno, kako je grešnik; a to nitko ne može znati ukoliko sebe ne ispita, vidi zla koja su u njemu, i na račun njih samog sebe osudi. Ali ovo grizodušje koje je proglašeno nužnim za vjeru ne uključuje ni jedno od ovih djela. Jer ono se sastoji samo od razmišljanja i onda priznavanja kako je čovjek bio rođen u Adamovu grijehu, i u sklonosti prema zlima koja izviru iz njega, tako da je on pod gnjevom Božjim i zaslužuje osudu, prokletstvo i vječnu smrt. Očigledno je, prema tome, da ovo grizodušje nije pokajanje.

514. Druga stvar koju treba uzeti u obzir, budući da ovo grizodušje nije pokajanje, je da li je ono od ikakve važnosti. Kaže se kako ono doprinosi vjeri, baš kao što ono što prethodi doprinosi onome što slijedi; iako ne ulazi u sjedinjenje sa vjerom, tako što postaje integralni dio nje. Međutim, vjera koja slijedi je prosto ova: Bog Otac pripisuje pravednost Svoga Sina, i onda proglašava čovjeka, koji nije svjestan nikakvog grijeha, pravednim, obnovljenim i svetim; i tako ga oblači u odoru koja je bila oprana i izbijeljena u krvi Jagnjetovoj. Kada on hoda u ovoj odori, zla njegova života su poput meteora čiji su sumporni plamenovi ugašeni u dubinama mora. Adamov grijeh je prekriven ili otklonjen, ili odnešen pripisanom Kristovom pravednošću. Kada čovjek vrlinom ove vjere živi u pravednosti i također u nevinosti Boga Spasitelja, ovo grizodušje snaži njegovo povjerenje kako se nalazi na Abrahamovim grudima, i sada gleda na one koji nemaju ovog grizodušja koje vodi do vjere ili kao na bijednike u paklu ili kao da su mrtvi. Jer naučava se kako živa vjera ne prebiva u onima koji nisu doživjeli grizodušje. Može se stoga reći kako, ako su oni što osjećaju grizodušje prakticirali u prošlosti zla koja ih proklinju, ili čak ako to i dalje čine, oni na njih ne obraćaju više pažnje i ne osjećaju njihovu prisutnost više nego što mlade svinje koje se valjaju u blatnim uličnim slivnicima osjećaju odvratni smrad. Iz ovog je očigledno da ovo grizodušje, pošto nije pokajanje, nije od nikakve važnosti.

515. Treća stvar koju treba uzeti u obzir je, Da li ovo grizodušje ima ikakvo zbiljsko postojanje bez pokajanja. U duhovnom svijetu sam pitao mnoge koji su sebe potvrdili u vjeri koja pripisuje zaslugu Krista, da li su imali ikakvog grizodušja. Oni su odgovorili kako nisu marili za grizodušje; jer oni su od svog djetinstva čvrsto vjerovali kako je Krist Svojom mukom odnio sve njihove grijehe. Grizodušje nije bilo u skladu sa ovim vjerovanjem; jer ono se sastojalo u tome da ljudi sebe bacaju u pakao, i trpe grižnju savjesti; dok su oni znali kako su bili iskupljeni, i tako izbavljeni iz pakla, i posljedično tome sigurni od svake opasnosti. Tome su dodali kako je doktrina o grizodušju bila samo izmišljotina prihvaćena namjesto pokajanja, tako često spominjanog i propisanog u Riječi; iako je moguće da određeni osjećaj bude pobuđen u prostodušnim umovima onih koji su sa Evanđeljem bili upoznati jedino u manjoj mjeri, kada čuju ili razmišljaju o paklenim mukama.

            Oni su nadalje rekli kako je utjeha Evanđelja, koja je utisnuta u njih u njihovim ranim godinama, toliko daleko otklonila grizodušje da su se iznutra smijali pri samom njegovom spomenu. Pakao, rekli su, ih ne može više užasnuti nego što plamenovi Vezuva ili Etne mogu užasnuti stanovnike Varšave ili Beča; ili gmazovi i zmije u Arapskim pustinjama, ili tigrovi i lavovi u šumama Tartarskog Carstva, one koji žive u sigurnosti, spokojnosti i miru u nekom Evropskom gradu. Gnjev Božji ih nije više plašio ili stvarao grizodušje nego što gnjev Perzijskog kralja to čini stanovnicima Pensilvanije.

            Iz svega ovoga, kao i iz zaključaka koje su slijedili u svezi ovog, bio sam uvjeren da grizodušje, ukoliko ne naznačava onakvo pokajanje kakvo je opisano na stranicama koje slijede, nije ništa drugo nego ljudska izmišljotina. Reformirani su pokajanje zamijenili grizodušjem kako bi se mogli odvojiti od Rimokatolika, koji su naglašavali nužnost pokajanja, zajedno sa dobročinstvom. Nakon što su ustanovili doktrinu o opravdavanju posredstvom vjere jedino, oni su kao razlog nadodali ovo, da bi pokajanjem, kao i dobročinstvom, nešto čovjeku pripadno što miriše na zaslugu ušlo u ovu vjeru i onečistilo je.

 

III. JEDINO USMENA ISPOVIJED KAKO JE ČOVJEK GREŠNIK, NIJE POKAJANJE.

516. U svezi ove usmene ispovijedi Reformirani, koji su potpisali Augsburšku Ispovijest, ovako sebe izražavaju:

'Ne postoji ni jedan čovjek koji ikad može znati svoje vlastite grijehe, oni se stoga ne mogu nabrojati. Oni su pored toga unutarnji i skriveni, i stoga bi ispovijed bila lažna, nesigurna, nesavršena i djelomična; ali ako čovjek za sebe prizna kako je sasvim i u potpunosti sastavljen od grijeha, on obuhvaća sve grijehe, ne isključuje i ne zaboravlja nijednog. Međutim, nabrajanje grijeha, iako nije nužno, se zbog blage i plašljive savjesti ipak ne smije zabraniti; no ovo je samo djetinjast i uobičajen oblik ispovijedi za prostodušne i neznalice.'

Formula Concordiae, str. 327, 331, 380.

Ova ispovijed je bila prihvaćena od strane Reformiranih namjesto praktičnog pokajanja nakon što su se razdvojili od Rimokatolika, jer ona je utemeljena na njihovoj pripisujućoj vjeri, koja jedina, bez dobročinstva i time također bez pokajanja, donosi opraštanje grijeha i preporađa čovjeka. Ona je također bazirana na ovome, što je neodvojiv dodatak te vjere, da pri djelu opravdavanja ne postoji čovjekova suradnja sa Svetim Duhom; i na ovome, da nitko nema slobodnu volju u duhovnim stvarima; i nadalje na ovome, da su sve stvari posljedica neposredne milosti a ništa pa ni najmanje posredne milosti, to jest, one koju je čovjek zaslužio ulaganjem bilo kakvog napora s njegove strane.

517. Sljedeće je jedan od nekoliko razloga zašto jedino usmena ispovijed kako je čovjek grešnik nije pokajanje. Svaki čovjek, čak i zlikovac i vrag, može to reći, i u slučaju nekih pokazati vanjsku pobožnost, prvi kad uzme u obzir patnje koje ga čekaju, a drugi pak patnje koje sada trpi u paklu. Ali tko ne vidi da je ova ispovijed, koja ne proizlazi iz nikakvog unutarnjeg osjećaja pobožnosti, skroz nestvarna, i, tako reći, iz pluća, i da nije dobrovoljna izjava koja dolazi iznutra, i, tako reći, iz srca? Jer opaki ljudi i vragovi i dalje iznutra izgaraju od požuda ljubavi prema počinjavanju zla, kojima su nošeni poput vjetrenjača u oluji. Takva izjava, prema tome, nije ništa drugo nego plan (trik) za varanje Boga u svrhu zadobijanja izbavljenja, ili pak podvaljivanja prostodušnima. Nema ništa lakše od toga nego usne prisiliti izgovarati riječi, ili u tu svrhu pripremiti dah, podignuti oči i uzdignuti ruke. To je ono što je naznačeno riječima Gospodnjim u Marku:

'Dobro je Izaija prorokovao o vama licemjeri... Ovi ljudi Me slave sa njihovim usnama, ali njihova srca su daleko od Mene.'   Marko 7:6;

i u Mateju:

‘Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! Čistite čašu i zdjelu izvana, a iznutra su pune grabeža i pohlepe. Farizeju slijepi! Očisti najprije nutrinu čaše da joj i vanjština bude čista.’  Matej 23:25, 26;

i u mnogim drugim odlomcima u istom poglavlju.

518. Slično licemjerno obožavanje je prakticirano od strane onih koji su sebe potvrdili u vjeri današnjih dana, da je Gospod, mukom križa, odnio sve grijehe svijeta. Ovime su naznačeni grijesi svih ljudi, pod uvjetom da oni mole formalne molitve za pomirnu žrtvu i posredovanje. Neki od njih sa propovjedaonice, gromkim glasom i gorljivom predanošću, mogu izgovoriti mnoge pobožne refleksije o pokajanju i dobročinstvu, a ipak vjerovati kako niti jedno niti drugo nije od nikakve važnosti za spasenje; jer pod pokajanjem oni misle jedino na usmenu ispovijed, a pod dobročinstvom na dobra djela čovjeka koji time traži vlastitu zaslugu; ali to oni čine kako bi zadobili naklonost ljudi. Na ove se odnose riječi Gospodnje:

‘Mnogi će Me u onaj dan pitati: Gospode, Gospode! Nismo li mi u Tvoje ime prorokovali, u Tvoje ime đavle izgonili, u Tvoje ime mnoga čudesa činili? Tada ću im kazati: Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od Mene, vi zločinci!’    Matej 7:22, 23.

Jednom sam u duhovnom svijetu čuo kako se određeni čovjek moli na ovaj način: ‘Ja sam prepun rana, gubav, i nečist od rođenja. Od glave do pete na meni nema zdravog mjesta. Nisam dostojan podići moje oči prema Bogu; Zaslužujem smrt i vječno prokletstvo. Smiluj mi se poradi Sina Svoga; pročisti me Njegovom krvlju. Spasenje svih ovisi o Tvojoj dobroj volji; preklinjem Te za milost.’ Oni koji su stajali pored njega i čuli ga, su zapitali: ‘Kako znaš da si takav?’ On je odgovorio, ‘Znam je mi je to bilo rečeno.’ On je zatim bio poslat do anđela koji ispituju, pred kojima je ponovio te iste izjave. Nakon ispitivanja su oni izvjestili kako je sve ono što je rekao o sebi bilo istinito; ali da on nije bio svjestan ni jednog jedinog grijeha u sebi, pošto nikad nije sebe ispitao, i vjerovao je kako grijesi, nakon usmene ispovijedi, više nisu bili grijesi pred očima Božjim, i zbog toga što je On Svoje oči okrenuo od njih, i zbog toga što je On umilostivljen. Na račun toga se on nije nikad pokajao od ijednog zla, iako je bio promišljen preljubnik, pljačkaš, i podmukli klevetnik, koji je izgarao za osvetom; a pošto je bio takav u volji i srcu, on bi, prema tome, bio isti i u riječi i djelu da nije bio ograničen strahom od zakona i gubitkom ugleda. Nakon ovog razotkrivanja njegovog stvarnog karaktera, bio je osuđen i poslat da se pridruži licemjerima u paklu.

519. Priroda takvih osoba se može ilustrirati poredbama. Oni su poput hramova u koje su sakupljeni jedino duhovi zmaja i koji su u Apokalipsi naznačeni skakavcima; i oni su poput propovjedaonica u tim hramovima gdje za Riječ nema mjesta, pošto je zakopana pod nogama. Oni su poput zidova prekrivenih žbukom, prekrasno obojanih, unutar kojih, kada su prozori otvoreni, uleću sove i stravične noćne ptice, ili poput izbijeljenih grobova prepunih kostiju mrtvih ljudi. Oni su poput novčića napravljenih od otpadaka ili osušene balege presvučene zlatom, ili poput kore i vlakanca drveta koji okružuju gnjio panj. Oni su poput odjeće Aronovih sinova na gubavom tijelu, ili poput čireva punih gnjojne materije, za koje se pretpostavlja kako su bili izliječeni, ali su samo prekriveni sa tankom kožicom. Svatko zna kako se sveta vanjština i profana unutrašnjost ne slažu. Takve osobe se više od drugih boje sebe ispitati, tako da oni ne percipiraju poroke unutar njih samih više od smrada kužnih supstanci u stomaku i crijevima prije nego su ove izbačene na zrak. Mora se primjetiti, međutim, da osobe o kojima je upravo bilo riječi ne smiju biti pomiješane (zamijenjene) sa onima koji žive dobrim životom i vjeruju ispravno; niti sa onima koji se pokaju zbog određenih njihovih grijeha, i koji prilikom svog obožavanja daju takvu usmenu ispovijed; a još manje sa onima koji za vrijeme duhovnih kušnji ispuštaju svoju dušu u molitvi; jer ova javna ispovijed prethodi i slijedi ponovno formiranje i preporod.   

 

IV. ČOVJEK JE ROĐEN U (SA SKLONOŠĆU KA) ZLU SVAKE VRSTE, I UKOLIKO TA ZLA DO ODREĐENE MJERE SAM NE OTKLONI POKAJANJEM, ON OSTAJE U NJIMA; A TKOGOD OSTANE U ZLU NE MOŽE BITI SPAŠEN.

520. U Crkvi je vrlo dobro poznato kako se svaki čovjek rađa u (sa sklonošću ka) zlu, i posljedično tome kako on od svoga rođenja nije ništa do samo zlo. Ova činjenica je postala vrlo dobro poznata pošto su Crkveni sabori i vođe utvrdili kako je Adamov grijeh bio prebačen na svo njegovo potomstvo; i da je, na račun toga jedino, svaki čovjek nakon njega baš kao i on sam bio proklet; i da je taj grijeh ono što je u svakom čovjeku prisutno od rođenja. Postoje mnoga druga Crkvena učenja utemeljena na ovoj tvrdnji; kao da je regenerativno pranje koje se naziva krštenjem bilo ustanovljeno od strane Gospoda kako bi otklonilo taj grijeh; da je to bio razlog Njegova dolaska; i da je vjera u Njegovu zaslugu sredstvo njegovog otklanjanja; pored mnogih drugih doktrina koje je Crkva utemeljila na istoj tvrdnji.

            Nasljedno zlo, međutim, ne izvire iz tog izvora; jer kao što može biti očigledno iz 466 i naknadnih brojeva, Adam nije bio prvi čovjek na zemlji. Adam i njegova žena reprezentativno opisuju prvu Crkvu na ovoj zemlji; Vrt Edenski, njezinu mudrost; stablo života, njezino gledanje u Gospoda Koji je trebao doći; a stablo poznanja dobra i zla, njezino gledanje u sebe a ne u Gospoda. Da je ova Crkva reprezentativno opisana u prvim poglavljima Postanka je bilo dokazano putem mnogih usporednih odlomaka iz Riječi u djelu 'Nebeske Tajne', koje je objavljeno u Londonu. Kada su te stvari shvaćene i prihvaćene, do sada važeće mišljenje, kako je Adamov grijeh uzrok zla koje je u čovjeku prisutno od njegovih roditelja, pada na zemlju; jer zlo ima drugačiji izvor. U poglavlju o Slobodnoj Volji je bilo u potpunosti ukazano kako stabla života i poznanja dobra i zla, koja su u svakom čovjeku i za koja se kaže kako su bila postavljena u vrtu, predstavljaju čovjekovu slobodnu volju da se može okrenuti prema Gospodu ili od Njega.

521. Nasljedno zlo, moj prijatelju, nema ni jednog drugog izvora osim čovjekovih roditelja, ne doista zlo koje on stvarno počinjava, nego sklonost ka njemu. Da je slučaj takav svatko će priznati tko rasuđuje iz iskustvenih činjenica. Svatko zna kako su djeca rođena sa generalnom sličnošću sa njihovim roditeljima u licu, manirima i sklonosti; i čak i unuci i pra-unuci sa sličnošću sa djedom i bakom i pra-djedom i pra-bakom. Na ovaj način se ne jedino obitelji već također i nacije razlikuju jedna od druge, kao Afrikanci od Evropljana, Talijanci od Njemaca, Englezi od Francuza, i tako dalje. Tko ne prepoznaje Židova po njegovom licu, očima, govoru i gestama? A ako bi mogli percipirati sferu života koja zrači iz prirođene sklonosti svakoga, bili bi također uvjereni u sličnost koja je utisnuta u sklonost i um.

[2]        Iz ovog slijedi kako se čovjek rađa ne u samim zlima svake vrste, već jedino sa sklonošću ka njima, pa ipak sa većom ili manjom sklonošću spram pojedinačnih zala. Prema tome, nakon smrti nitko ne biva osuđen na osnovu bilo kakvog nasljednog zla, već jedino na osnovu stvarnih zala koje je on sam počinio. Ovo je očigledno iz sljedeće odredbe Gospodnje:

Neka se očevi ne osuđuju na smrt zbog sinova ni sinovi zbog očeva; neka svatko za svoj grijeh gine.’   Ponovljeni Zakon 24:16.

Ovo mi je bilo dokazano u duhovnom svijetu činjenicom da oni koji umru u ranom djetinstvu, premda imaju sklonost i tako volju počinjavati zla, i koji se ipak suzdržavaju od njihovog počinjavanja, jesu dovedeni pod brigu Gospodnju, i spašeni.

[3]        Ova sklonost i naginjanje ka zlu svake vrste, koja je prenešena od strane roditelja na njihovu djecu i potomstvo, se jedino može prekinuti novim rođenjem od Gospoda, koje se naziva preporod. Bez ovog, ta sklonost ne samo da ostaje neometana, već zadobija novu snagu u sukcesivnim roditeljima koji postaju sve više skloni zlu, sve dok na kraju to nije opća sklonost ka zlu svake vrste. Otud je da Židovi i dalje naliče njihovom ocu Judi. On je za ženu uzeo Kanansku ženu i počinivši preljub sa svojom snahom Tamarom, začeo njihove tri loze; a tijekom vremena njihova se nasljedna sklonost povećala do takve mjere da su bili nesposobni iskrenom vjerom prigrliti Kršćansku religiju. Riječi ‘bili su nesposobni’ su promišljeno korištene; jer unutarnja volja njihova uma je protivna Kršćanstu, a stanje ove volje ih čini nesposobnima prihvatiti ju.

522. Da svo zlo, ukoliko nije otklonjeno, ostaje sa čovjekom, i da on ne može biti spašen ako ostane u svojim zlima, je očigledna postavka; a da ni jedno zlo ne može biti otklonjeno osim od strane Gospoda, u onih koji vjeruju u Njega i ljube bližnjega, se može sasvim jasno vidjeti iz onog što je bilo rečeno iznad, posebice u poglavlju o Vjeri:

‘Gospod, dobročinstvo i vjera čine jedno, poput života, volje i razumijevanja u čovjeku; a ako su razdvojeni, svaki biva uništen poput bisera smrvljenog u prah.’  (367:7).

i iz ovih riječi u istom poglavlju:

'Gospod je dobročinstvo i vjera u čovjeku, a čovjek je dobročinstvo i vjera u Gospodu.'  (368).

Ali može biti zapitano kako čovjek može ući u to sjedinjenje. Odgovor je, on ne može, ukoliko on sam do određene mjere ne otkloni svoja zla putem pokajanja. Rečeno je da ih čovjek otklanja, pošto Gospod ne ostvaruje direktno njihovo otklanjanje bez čovjekove suradnje. Ovo je bilo u potpunosti ukazano u istom poglavlju, i u naknadnom poglavlju o Slobodnoj Volji.

523. Tvrdi se kako nitko ne može ispuniti zakon, posebice zbog toga jer onaj koji prekrši jednu zapovijed Dekaloga krši sve. Ova izjava, međutim, treba biti shvaćena u drugačijem smislu od onog kojeg naizgled prenosi. Nju treba shvatiti na ovaj način, da tkogod namjerno ili iz uvjerenja djeluje protivno jednoj zapovijedi, on djeluje protivno svima ostalima, pošto je djelovati namjerno i iz uvjerenja negirati u potpunosti kako je to grijeh; a ako bilo tko na takav način iz uvjerenja potpuno negira grijeh, on ne obraća pažnju na ništa, i ne razmišlja o ničemu, što se naziva grijehom. To je stajalište svih onih koji su nevoljki čuti bilo što o pokajanju; u drugu ruku, oni koji su pokajanjem otklonili određena zla koja su grijesi, dosežu poziciju vjerovanja u Gospoda i ljubavi prema bližnjemu. Njih Gospod drži odlučnima u suzdržavanju od daljnjih zala; tako da, ako u neznanju, ili kroz određenu neodoljivu požudu, oni i počine grijeh, to im se ne pripisuje, pošto to nisu napravili namjerno, niti oni sebe uvjeravaju kako je to bilo dozvoljeno.

MEMORABILIJA.

Ovo se može potvrditi sljedećim iskustvom. U duhovnom svijetu sam susreo nekoliko osoba koji su u prirodnom svijetu živjeli poput drugih, koji su se elegantno oblačili, delikatno se gozbili, koji su poput drugih zarađivali novac trgovanjem, često posjećivali kazališne priredbe, zbijali šale o ljubavnicima na način koji bi se mogao nazvati neprimjerenim, i činili druge stvari slične vrste. Pa ipak su takve stvari od strane anđela u slučaju nekih obračunate kao grijesi, ali ne u slučaju drugih. Kada su bili zapitani zašto su napravili tu razliku kada su svi djelovali na sličan način, oni su odgovorili kako su sve razmotrili s obzirom na svrhu, namjeru i krajnji cilj, i sukladno tome su i napravili razliku. Prema tome, oni ispričavaju ili osuđuju one koje krajnji cilj ispričava ili osuđuje, pošto je dobro svrha, namjera i krajnji cilj svih koji su na nebu, ali zlo svih koji su u paklu.

524. Da bi se ove stvari ilustrirale će nam poslužiti određene poredbe. Kada grijesi ostaju u nepokajničkom čovjeku oni su poput raznoraznih bolesti koje se pokazuju fatalnima ukoliko opasnost koja prijeti od njih nije otklonjena primjenom odgovarajućih lijekova. Oni posebice nalikuju gangreni koja se, ukoliko nije izliječena na vrijeme, širi i uzrokuje neizbježnu smrt. Oni također naliče gnjojnim čirevima koji će, ukoliko nisu otvoreni i očišćeni, ispustiti gnjoj u susjedne djelove i otud u okolne organe, i konačno u srce, i tako uzrokovati smrt.

[2]        Takvi neotklonjeni grijesi se također mogu usporediti sa tigrovima, leopardima, lavovima, vukovima i lisicama koji bi, ukoliko nisu zarobljeni u kavezima ili okovani, ili zavezani u konopce, napali stada i krda, kao što lisica radi kokoškama, i ubili ih. Oni se također mogu usporediti sa otrovnim zmijama koje bi, ukoliko rašljastim kolcem nisu prignječene uz zemlju, ili lišene njihovih zuba, nanijele smrtonosne rane ljudima. Cijelo stado bi bilo uništeno ako bi bilo ostavljeno u polju gdje rastu otrovne biljke, ukoliko ih pastir ne bi odveo do bezopasnih (zdravih) pašnjaka. Svilena buba bi također umrla, i sa njom bi nestalo svile, ukoliko uništavajući insekti ne bi bili otreseni sa stabla na kojem se hrani.

[3]        Žito koje se drži u žitnicama ili spremištima bi se upljesnivilo i užeglo, i tako postalo neupotrebljivo, ukoliko ne bi bila omogućena cirkulacija zraka i na taj način se otklonila sva nečistoća. Ako se vatra ne ugasi odmah kada izbije ona bi uništila cijeli grad ili šumu. Vrt koji se ne održava čistim od korova bi uskoro bio u potpunosti obrastao sa kupinama, čičcima i trnjem. Vrtlari znaju kako inferiornije stablo šalje vlastiti sok iz svoga sjemena i korijena u granu ili pupoljak dobrog stabla nakalemljenog ili okuliranog na njega, i da inferioran sok koji se izdiže biva promijenjen, i proizvodi korisne plodove. Nešto slično se događa sa čovjekom kada njegova zla bivaju otklonjena putem pokajanja, jer tim putem je on nakalemljen na Gospoda kao grana na vinovu lozu, i daje dobar plod, Ivan 15:4-6. 

 

V. POKAJANJE POČINJE SA ZNANJEM O GRIJEHU I ISPITIVANJM ODREĐENIH POJEDINAČNIH GRIJEHA U SEBI SAMOME.

525. Nitko u Kršćanskom svijetu ne može biti bez znanja o grijehu, jer tamo je svatko od ranog djetinstva podučavan što je zlo, i od mladalaštva što je grijeh. Sve mlade osobe ovo uče od svojih roditelja i učitelja, i također iz Dekaloga, prve Knjige koja je postavljena u svačije ruke diljem Kršćanskog svijeta; i u stadijima života koji slijede, iz javnih propovijedi i privatnih instrukcija kod kuće, i u svoj punoći iz Riječi. Oni ovo uče također iz zakona civilne pravde, koji utjelovljuju učenje Dekaloga i druge dijelove Riječi. Jer zlo grijeha je zlo protiv bližnjega; a zlo protiv bližnjega je također zlo protiv Boga, a to je grijeh.

            Znanje o grijehu, međutim, ničemu ne koristi ukoliko čovjek ne ispituje svoja vlastita djelovanja, i vidi da li je počinio neku takvu stvar bilo potajno ili otvoreno. Prije nego je ovo napravljeno sve to je samo znanje, a što proizlazi iz propovjednika ništa nego zvuk, koji ulazi na jedno a izlazi na drugo uho van; i naposlijetku postaje ništa drugo nego izražaj pobožne misli, većim dijelom nestvarne i iluzorne. Ali potpuno je druga stvar kada čovjek sebe ispituje u skladu sa njegovom racionalnom predodžbom o grijehu, i, kad susretne neko zlo, kaže sebi, 'Ovo je grijeh,' i uzdržava se od njega zbog straha od vječne kazne. Onda on po prvi puta obraća pažnju na instrukciju koju je čuo u Crkvi, iz propovijedi i molitve, ona ulazi u njegovo srce i čovjek od poganina, postaje Kršćaninom.

526. Diljem cijelog Kršćanskog svijeta ne postoji ništa što je bolje poznato nego da čovjek treba sebe ispitati. Jer u svim carstvima i kraljevstvima gdje obadvoje, i Rimokatolička i Reformirane Crkve nalaze poklonike, čovjeka se podučava i opominje, prije pristupanja Svetoj Večeri, da sebe ispita, prepozna i prizna svoje grijehe, i živi novi i drugačiji život. A u Engleskoj Crkvi je ova opomena popraćena sa užasnim prijetnjama, jer u obraćanju koje prethodi Pričesti se od strane svećenika sa oltara čitaju sljedeće riječi:

'Način i sredstva kojima se postaje dostojan sudionik Svete Večere jesu, najprije ispitati vaše živote i razgovore pomoću pravila Božjih zapovijedi, i gdjegod ćete percipirati kako ste napravili prekršaj, bilo voljom, bilo riječju ili djelom, tamo trebate jadikovati zbog vaše vlastite grešnosti te se ispovjediti Svemogućem Bogu, u svrhu potpunog poboljšanja života. A ako ćete percipirati da su vaši prekršaji takvi da nisu jedino protiv Boga, već također protiv vaših bližnjih, onda sebe trebate izmiriti sa njima; i biti spremni napraviti nadoknadu i pružiti zadovoljštinu koliko je to u vašoj moći, za sve povrede ili uvrede koje ste napravili jedni drugima; i također trebate biti spremni oprostiti drugima koji su sagriješili protiv vas, kako bi vama od strane Boga moglo biti oprošteno; jer inače primanje Svete Pričesti ne čini ništa drugo nego povećava vašu osudu. Prema tome, ako je bilo tko od vas hulitelj Boga, ako ometa ili kleveće Njegovu Riječ, ako je preljubnik, zlonamjeran ili zavidan, ili se nalazi u bilo kojem drugom teškom grijehu, pokajte se od vaših grijeha, ili ne prilazite svetom stolu; da ne bi, nakon uzimanja tog svetog sakramenta, vrag ušao u vas, kao što je ušao u Judu, i skroz vas ispunio svakom nepravednošću, te vas uništio i u tijelu i u duši.'

527. Postoje mnogi, međutim, koji ne mogu sebe ispitati, poput male djece i dječaka i djevojčica prije nego pristignu u doba kada postanu sposobni za samoispitivanje. Slučaj je također isti sa priprostim osobama, koje nemaju sposobnost razmatranja; kao i sa svima onima koji se ne boje Boga; i sa onima koji su bolesni u umu i u tijelu. Ovima moraju biti nadodani svi oni koji su sebe potvrdili u doktrini o opravdavanju jedino vjerom koja pripisuje Kristovu zaslugu, i koji su sebe uvjerili kako bi ispitivanjem i posljedičnim pokajanjem ušlo nešto od čovjeka što bi uništilo vjeru, i time, lišavajući spasenje njegova jedina prebivališta, isto učinilo nedostižnim. Takve osobe se zadovoljavaju samo sa usmenom ispovijedi; ali ova, kao što je bilo ukazano iznad u ovom poglavlju, nije pokajanje.

[2]        U drugu ruku, oni koji znaju što je grijeh, a posebice oni čije je znanje o Riječi veliko i koji naučavaju druge, a ipak ne ispituju sebe i posljedično tome ne vide u sebi grijeh, se mogu usporediti sa onima koji skucaju veliko blago i pohranjuju ga u kutije i škrinje, i ne upotrebljavaju ga u korisnu svrhu, već se njime naslađuju i prebrojavaju ga. Oni su poput onih koji sakupljaju u svoje riznice, jedino bogatstva radi, zlatne i srebrne dragulje, i skrivaju ih u ćelije.

‘Oni su također poput trgovaca, od kojih je jedan sakrio svoj talent u zemlju, a drugi svoju funtu u rubac.’                        Matej 25:25; Luka 19:20.

‘Oni su poput ugaženih i kamenitih puteva na koje pada sjeme,’ Matej 13:4, 5; ‘poput smokve pune lišća, ali bez plodova,’ Marko 11:13; ‘poput kamenih srdaca, koja ne mogu postati srca od mesa.’   Zaharija 7:12.

‘Oni su poput jarebica koje leže na jajima ali ne legu; koji se bogate, ali nepravedno; sred njihovih dana ona ih ostavljaju i na kraju postaju lude.’   Jeremija 17:11.

‘Oni su poput pet djevica koje su imale svjetiljke bez ulja.’    Matej 25:1-12.

[3]        Oni koji iz Riječi nauče puno o dobročinstvu i pokajanju, i koji znaju njezine odredbe u izobilju, ali ne žive u skladu sa njima, se mogu usporediti sa proždrljivcima, koji u svoja usta trpaju velike komade hrane; a ovi pošto su progutani bez žvakanja ostaju u stomaku neprobavljeni, i prilikom pražnjenja oni okužuju probavni sok, te donose podmukle i dugotrajne bolesti koje na kraju dokončavaju njihove bijedne živote. Takve osobe, budući da su bez duhovne topline, bez obzira koliko puno svjetla mogle uživati, se mogu usporediti sa zimom, smrznutom zemljom, arktičkim predjelima, čak sa snijegom i ledom. 

VI. ISTINSKO POKAJANJE SE SASTOJI TOME DA ČOVJEK SEBE ISPITA, PREPOZNA I PRIZNA SVOJE GRIJEHE, MOLI SE GOSPODU, I ZAPOČNE NOVI ŽIVOT.

528. Da je pokajanje apsolutno nužno, i da čovjekovo spasenje ovisi o njemu, može se sasvim jasno vidjeti iz mnogih odlomaka i vrlo jasnih Gospodnjih izjava u Riječi, od kojih će ovdje biti navedeno sljedeće:

‘Ivan je propovijedao pokajničko krštenje govoreći, ‘Donesite plodove… dostojne pokajanja.’  Luka 3:3, 8; Marko 1:4.

‘Isus je počeo propovijedati, i govoriti, Pokajte se.’  Matej 4:17.

‘I rekao je, pošto je blizu bilo Kraljevstvo Božje, ‘Pokajte se.’  Marko 1:14, 15;

opet,

‘Ako se ne pokajete, svi ćete… propasti.’  Luka 13:5.

‘Isus je podučio Svoje učenike ‘da pokajanje i opraštanje grijeha trebaju biti propovijedani u Njegovo ime među svim narodima.’  Luka 24:47; Marko 6:12.

‘Zatim, Petar je propovijedao pokajanje i krštenje u ime Isusa Krista za opraštanje grijeha,’ Djela 2:38; i također je rekao, ‘Pokajte se… i obratite, da vaši grijesi mogu biti izbrisani.’  Djela 3:19.

‘Pavle je propovijedao svim ljudima i svugdje da se trebaju pokajati.’  Djela 17:30.

‘Pavle je također ‘Ukazao najprije onima u Damasku, i u Jeruzalemu, i duž cijele obale Judejske, i onda Poganima, da se trebaju pokajati i okrenuti k Bogu, i vršiti pokajnička djela.’  Djela 26:20;

‘I svjedočio je i Židovima, i također Poganima, pokajanje pred Bogom, i vjeru u našeg Gospoda Isusa Krista.’  Djela 20:21.

Gospod je također rekao Crkvi u Efezu:

‘Ali imam nešto protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio… pokaj se… inače dolazim k tebi i - uklonit ću tvoj svijećnjak s mjesta njegova ako se ne pokaješ.’           Apokalipsa 2:4, 5;

i Crkvi u Pergamu:

‘Poznajem tvoja djela… Pokaj se.’  Apokalipsa 2:13, 16;

i Crkvi u Tijatiri:

‘Bacit ću je u veliku nevolju, ako se ne pokaje zbog njezinih djela.’  Apokalipsa 2:22;

i Laodicejskoj Crkvi:

‘Poznam tvoja djela… stoga budi revna, i pokaj se.’  Apokalipsa 3:15, 19;

i na drugom mjestu:

‘Velika je radost na nebu nad jednim grešnikom koji se pokaje.’  Luka 15:7.

Pored drugih odlomaka istog smisla; i iz svih ovih je očigledno da je pokajanje apsolutno nužno; ali priroda i način pokajanja će biti objašnjeni u onome što slijedi.

529. Svatko može razumjeti pomoću razuma kojim je obdaren, kako pokajanje nije ako čovjek prizna jedino svojim usnama kako je grešnik, i izgovori mnoge stvari o grijehu, poput licemjera spomenutog iznad u br. 518. Ništa nije čovjeku lakše, kada je u nevolji i tjeskobi, nego uzdisati i stenjati, i također se udarati po prsima i sebe kriviti za svaki grijeh, dok pak on u sebi nema svjesnost o nijednom grijehu. Da li horde vragova koje nasrću na njegove ljubavi odlaze sa njegovim uzdasima? Zar se oni radije ne podruguju svemu tome, te i dalje ostaju u njemu, kao u svom vlastitom domu? Iz onog što je bilo rečeno može biti jasno da se u Riječi ne misli na takvo pokajanje, već na pokajanje od zlih djela.

530. Postavlja se dakle pitanje, Kako se čovjek treba pokajati? Odgovor je, Istinski (u djelu); to jest, tako što sebe ispita, prepozna i prizna svoje grijehe, moli se Gospodu i započne novi život. U prethodnom članku je bilo ukazano kako je pokajanje nemoguće bez samoispitivanja; ali ispitivanje mora voditi do prepoznavanja njegovih grijeha, njihovo prepoznavanje do priznavanja da su u njemu; a ove tri dužnosti do priznavanja njegovih grijeha pred Gospodom, do molitve za pomoć, i zatim do započinjanja novog života. To je istinsko (stvarno) pokajanje.

            Svatko tko je prošao kroz rane stadije života i konačno došao do stanja odgovornosti te korištenja svog vlastitog  razuma, može znati da je ovo kurs kojeg treba slijediti. To je očigledno iz obreda krštenja, u kojem pranje predstavlja preporod; jer na njegovoj proslavi kumovi obećavaju za dijete kako će odbaciti vraga i sva njegova djela. Očigledno je iz Svete Večere, jer svi koji joj dostojno pristupaju su prije toga upozoreni da se pokaju od svojih grijeha, okrenu ka Bogu, i da započnu novi život. Očigledno je također iz Dekaloga ili Katekizma, koji je u ruci svakog Kršćanina; jer u šest od njegovih odredbi ništa drugo nije zapovjeđeno osim da čovjek ne smije činiti zla. Ukoliko ta zla nisu otklonjena pokajanjem, on ne može poslušati zapovijed da ljubi bližnjega, i ljubi Boga; a ipak o ove dvije zapovijedi visi sav zakon i proroci, to jest, Riječ, i tome posljedično spasenje. Ako je stvarno pokajanje prakticirano u rečena vremena, posebice kada čovjek sebe priprema za sudjelovanje u Svetoj Večeri, pod uvjetom da se on nakon toga suzdržava od jednog ili više grijeha koje onda otkriva u sebi, to je dovoljno da ga inicira u stvarno prakticiranje pokajanja. Kada je u tom stanju, na putu je ka nebu; jer to je trenutak kada čovjek od prirodnog počinje postajati duhovnim, te iznova rođenim pod rukovodstvom Gospoda.

531. Ovo se može ilustrirati sljedećim poredbama. Čovjek je prije pokajanja poput pustinje gdje žive strašne divlje zvijeri, zmajevi, sove, sove kreštalice, zmije i otrovne guje; a u žbunju tamo se nalaze pohotni šumski duhovi (ochim), i pustinjske harpije (tziim) sa plešućim satirima; ali kada su ovi bili izbačeni van marljivošću i naporom ljudi, pustinja se može izorati i pretvoriti u obrađena polja, u kojima se mogu posaditi zob, grahorice i lan, i nakon toga ječam i pšenica. Nepokajničko stanje se također može usporediti sa opakošću koja je široko rasprostranjena među ljudima. Ukoliko opaki nisu oštro kritizirani i kažnjeni u skladu sa zakonom, sa udarcima ili čak smrću, ni jedno kraljevstvo ili grad se ne bi mogli održati. Čovjek je, tako reći, zajednica u malome. Ukoliko se on sa sobom ne pozabavi duhovno kao što se sa zlikovcima u zajednici općenito pozabavlja fizički, nakon smrti bi on bio oštro kritiziran i kažnjen; a to bi se nastavilo sve dok ne bi prestao činiti zlo iz straha od kazne, premda on možda nikad ne bi bio podstaknut činiti dobro iz ljubavi prema dobru.

 

VII. ISTINSKO POKAJANJE SE SASTOJI U TOME DA ČOVJEK ISPITA NE SAMO DJELA U SVOM ŽIVOTU, VEĆ TAKOĐER I NAMJERE SVOJE VOLJE.

532. Razlog zašto istinsko pokajanje znači ne samo ipit(iv)ati što čovjek čini u svom životu, već također što čovjek u svojoj volji namjerava učiniti, je da su djela proizvod razumijevanja i volje. Jer čovjek govori iz svoje misli a djeluje iz volje, tako da je govor misao koja govori a djelovanje je volja koja djeluje. Slijedi, prema tome, da to dvoje, misao i volja, počinjavaju grijeh kada tijelo griješi. Čovjek se također može (po)kajati zbog grijeha koje je fizički počinio, ali ipak misliti i željeti zlo. To je kao posjeći trup stabla koje nije dobro, ali ostaviti njegov korijen u zemlji; iz ovog će ponovno izrasti isto stablo i sebe proširiti uokolo. Ali drugačije je ako je i korijen također izvađen; i to je ono što se događa u čovjeku kada on istovremeno istražuje namjere koje su prisutne u njegovoj volji, i uz pomoć (po)kajanja se oslobađa grijeha.

Čovjek ispituje namjere svoje volje dok ispituje svoje misli, jer namjere sebe očituju u mislima; kao, na primjer, kada njegova misao, volja i namjera naginju ka osveti, preljubu, krađi, lažnom svjedočenju i njihovim požudama; također bogohuljenju, huli protiv svete Riječi i crkve, i tako dalje. U tim okolnostima, ako on i dalje pridaje pažnju tim zlima, i istražuje da li bi ih počinio da pred njime nema nikakve prepreke, poput straha od zakona ili od gubitka ugleda; i ako bi on, nakon ovog istraživanja, odlučio ne željeti počiniti ta djela zato što su grijesi, onda on vrši djelo istinskog i unutarnjeg pokajanja. Onaj koji ovo opetovano prakticira otkriva kako užici zla kada se povrate više nisu ugodni, i naposlijetku ih protjeruje u pakao. To je ono što predstavljaju ove Gospodnje riječi:

‘Ako netko želi pronaći svoj život, izgubit će ga, a ako netko izgubi svoj život poradi Mene, pronaći će ga.’              Matej 10:39.

Onaj koji ovakvom vrstom pokajanja otklanja zla svoje volje je poput čovjeka koji u pravo vrijeme čupa iz svoga polja kukolj kojeg je posadio vrag, tako da sjemenje posađeno od strane Gospoda Boga i Spasitelja ostaje neometano u tlu, i izraste u ljetinu, Matej 13:24-30.

533. Postoje dvije vrste ljubavi koje su od davnina postale duboko ukorijenjene u ljudskoj rasi, ljubav koja želi vladati nad svima, i ljubav koja želi posjedovati dobra sviju. Prva od njih, ako su ograničenja otklonjena, nadahnjuje žudnju da se  bude Bog na nebesima; a druga, žudnja da se bude Bog svijeta. Sve druge ljubavi – a ima ih legija – su podređene ovim dvjema. Ali izuzetno je teško istražiti ove dvije ljubavi, pošto su smještene toliko duboko unutra i ostaju skrivene. One su poput zmija otrovnica koje vrebaju u pukotinama kamenja i čuvaju svoj otrov sve dok netko ne legne na taj kamen kada mu zadaju fatalni ugriz, i onda se ponono povuku u njihova skrovišta. One su također poput sirena opisanih od strane drevnih ljudi, koje su koristile njihovo pjevanje da bi primamile ljude i uništile ih. Te dvije vrste ljubavi sebe također ukrašavaju u veličanstvene odore, baš kao što to vrag čini uz pomoć svojih čarolija među svojim sljedbenicima i drugima koje želi prevariti.

[2]        Treba, međutim, biti jasno shvaćeno kako ove dvije vrste ljubavi mogu silnije vladati u poniznima nego u velikima, u siromasima nego bogatašima, u podanicima nego u kraljevima. Jer kraljevi su rođeni da bi vladali i posjedovali bogatstva, na koja oni naposlijetku gledaju baš kao što svaki drugi čovjek, guverner, administrator, kapetan broda ili čak siromašan farmer, gleda na svoje sluge i svoje vlasništvo. Sasvim je drugačija stvar u slučaju onih kraljeva koji imaju ambicije proširiti svoju vlast na područja drugih kraljeva.

[3]        Razlog zašto namjere volje moraju biti ispitane, je da je volja sjedište i primatelj ljubavi, kao što je bilo ukazano iznad. Iz volje se zadovoljstva koja zrače iz svake ljubavi šire u percepcije i misli razumijevanja. Ovi ne čine ništa sami od sebe, već su aktivirani voljom (djeluju iz volje), pružajući joj njihovu podršku, i pristanak, te potvrđuju štogod je suglasno njezinoj ljubavi. Volja je, prema tome, sâma kuća u kojoj čovjek živi, a razumijevanje je predvorje kroz koje on ulazi i izlazi. Zbog toga je, dakle, bilo rečeno da namjere volje trebaju biti ispitane; jer kada su one ispitane i otklonjene, čovjek je izdignut iz svoje prirodne volje, gdje su pritajena nasljedna i stvarna zla, u duhovnu volju, posredstvom koje Gospod ponovno formira i preporađa prirodnu volju, i na taj način čulne i voljne stvari tijela, i tako cijelog čovjeka.  

534. Oni koji sebe ne ispituju se mogu usporediti sa bolesnim ljudima čija je krv postala iskvarena zaštopljenjem najmanjih krvnih sudova. To vodi do atrofije, tromosti udova i teških kroničnih bolesti kao posljedicà žitkosti, ljepljivosti, žučnosti, kiselosti ćudi, i posljedično krvi. U drugu ruku, oni koji ispituju sebe također i po pitanju namjera volje, naliče onima koji su izlječeni od takvih bolesti i ponovno stječu vitalnost kakvu su imali u mladosti. Oni koji sebe pravilno ispituju su poput Ofirskih brodova napunjenih sa zlatom, srebrom i dragocjenim dobrima; ali prije samoispitivanja (su) poput brodova napunjenih sa smećem, koji se koriste da bi odnosili prljavštinu i blato sa ulica. Oni koji sebe ispituju iznutra postaju poput rudnika u kojima sva njihova okna sjaje sa kovinama koje sadržavaju plemenite metale; ali prije ispitivanja su oni poput smrdljivih močvara prepunih guja i otrovnih zmija ljutica sa svjetlucavim ljuskama, i odvratnih insekata sa sjajnim krilcima. Oni koji ne ispituju sebe su poput suhih kostiju u dolini; ali nakon ispitivanja su poput istih kostiju koje je Gospod Jehova obdario sa tetivama, učinio da na njima ponovno izraste meso;  i također ih obdario sa kožom, te im dao dah, i one su oživjele, Ezekijel 37:1-14. 

 

VIII. ONI SE TAKOĐER POKAJU KOJI SE, PREMDA SEBE NE ISPITUJU, IPAK SUZDRŽAVAJU OD ZALA ZATO ŠTO SU GRIJESI. A POKAJANJE OVE VRSTE SE TAKOĐER PROVODI OD STRANE ONIH KOJI ČINE DJELA DOBROČINSTVA IZ RELIGIOZNOG MOTIVA.

535. Istinsko pokajanje, koje se sastoji od samoispitivanja, od prepoznavanja i priznavanja vlastitih grijeha, od molitve Gospodu, i od započinjanja novog života, je u svijetu Reformiranih Crkava izuzetno teško i to iz mnogih razloga koji će biti navedeni u posljednjem članku ovog poglavlja; ovdje će iz tog razloga biti spomenuta jedna lakša vrsta pokajanja. Kada je ovo prisutno u čovjeku koji promišlja ili namjerava bilo koje zlo, ono uzrokuje da on kaže: 'Ja razmišljam o tome, i namjeravam to napraviti; ali budući da je to grijeh, ja to neću napraviti.' Ovim sredstvima je slomljena paklena kušnja i spriječen je njezin daljnji ulazak. Izvanredna je činjenica kako je svakome lakše prekoriti drugoga koji namjerava zlo, i reći mu: 'Ne čini to pošto je to grijeh,' a njemu je ipak teško to isto reći sebi samome. Jer u potonjem slučaju je to stvar volje, ali u prijašnjem je to stvar misli, koja je komunicirana sa lakoćom pošto je vrlo površna.

            U duhovnom svijetu je bila sprovedena istraga u pogledu toga tko bi mogao prakticirati ovo pokajanje, i otkrilo se da su ti rijetki poput golubica u nepreglednoj pustari. Neki su rekli kako su ga mogli prakticirati, ali da nisu bili u stanju sebe ispitati i priznati svoje grijehe pred Gospodom. Međutim, svi koji čine dobro iz religioznog motiva zasigurno izbjegavaju stvarna zla; pa ipak oni rijetko razmatraju unutarnje stvari volje, i zamišljaju kako nisu u zlu pošto su u dobru, zapravo, kako dobro skriva zlo. Ali, prijatelju moj, prva prijeko potrebna stvar (essential) dobročinstva je odbaciti od sebe zla, kao što svi naučavaju, Riječ, Dekalog, Krštenje, Sveta Večera te sam razum; jer kako itko može odbacivati zla i otkloniti ih ukoliko sebe ne ispita? i kako dobro može postati dobro ukoliko nije iznutra pročišćeno? Ja znam da će svi pobožni ljudi, i svi ljudi zdrava razuma, potvrditi ovo kada čitaju, i u tome vidjeti pravu istinu; pa ipak ima samo nekolicina koji će djelovati s time u skladu.

536. Usprkos tome, svi koji čine dobro iz religioznog motiva, bilo Kršćani ili pogani, su nakon smrti prihvaćeni i primljeni od strane Gospoda; je Gospod je rekao:

‘Jer ogladnjeh i dadoste Mi jesti; ožednjeh i napojiste Me; stranac bijah i primiste Me; gol i zaogrnuste  Me; oboljeh i pohodiste Me; u tamnici bijah i dođoste k Meni. I On reče: Što god učiniste jednomu od ove Moje najmanje braće, Meni učiniste... Dođite, blagoslovljeni… primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta.’  Matej 25:31 i naknadni stihovi.

Ovome iznad ću dodati ovu novu činjenicu. Svi koji čine dobro iz religioznog motiva odbacuju nakon smrti doktrinu Crkve današnjih dana u svezi tri Božanske Osobe koje postoje od vječnosti, i također njezinu vjeru koja se primjenjuje na te tri osobe u njihovim razdvojenim ulogama. Oni se okreću k Gospodu Bogu Spasitelju i sa radošću primaju doktrine Nove Crkve.

[2]        Ostali, međutim, koji nisu prakticirali dobročinstvo iz religijskog motiva, su time otvrdnuli svoja srca sve dok sada nisu postala nesalomljiva. Oni prvi pristupaju trojici Bogova, nakon toga Ocu jedino, i konačno uopće nijednom Bogu. Oni gledaju na Gospoda Boga Spasitelja samo kao na Marijinog sina iz njezina vjenčanja sa Josipom, a ne kao na Sina Božjega. Oni zatim odbacuju sve stvari Nove Crkve koje su dobre i istinite, i smjesta se pridružuju duhovima zmaja, zajedno sa kojima su odnešeni u pustinjske predjele i kaverne, koje leže na najudaljenijim granicma onog što se naziva Kršćanskim svijetom. Nakon određenog vremena, budući da su razdvojeni od Novog Neba, oni srljaju u zločine, i, prema tome su bačeni u pakao.

[3]        Takva je sudbina onih koji nisu prakticirali djela dobročinstva iz religijskog motiva, pod vjerovanjem kako nitko ne može činiti dobro sam od sebe osim onog u kojem je vlastita zasluga. Budući da su zanemarivali ta dobra djela, oni se združuju sa kozama, koje su osuđene i bačene u vječnu vatru pripremljenu za vraga i njegove anđele, iz razloga što nisu prakticirali ono što su ovce radile, Matej 25:41 i naknadni stihovi. U tom odlomku nije rečeno kako su oni činili zlo, već da nisu činili dobro; a oni koji ne čine dobro iz religijskog motiva čine zlo, pošto:

‘Nitko ne može služiti dvojici gospodara; jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati.’    Matej 6:24.

Jehova je rekao po Izaiji:

‘Operite se, očistite. Uklonite Mi s očiju djela opaka; prestanite zlo činiti; Učite se dobrim djelima… Budu l' vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.’  Izaija 1:16-18.

i u riječima Jeremiji:

‘Stani pred vrata Doma Jahvina, objavi ondje ovu riječ… Ovako govori Jehova nad Vojskama, Bog Izraelov: Popravite svoje putove i djela svoja… Ne uzdajte se u lažne riječi: Svetište Jehovino, Svetište  Jehovino, Svetište Jehovino je ovdje (to jest, Crkva)... Zar da kradete, ubijate… krivo se zaklinjete… a onda da dolazite i stojite preda Mnom u Domu ovome koji nosi Moje ime i govorite: Spašeni smo, i da nakon toga opet činite sva ta nedjela i opačine? Zar je Dom ovaj… postao pećina razbojnička?... Ali Ja dobro vidim, riječ je Jehovina.’           Jeremija 7:2-4, 9-11.

537. Treba znati kako oni koji čine dobro iz prirodne dobrote jedino, a ne istovremeno iz religioznog motiva, nisu prihvaćeni nakon smrti, pošto je u njihovom dobročinstvu jedino prirodno a ne istovremeno i duhovno dobro; a duhovno dobro je ono koje čovjeka sjedinjuje sa Gospodom, a ne prirodno dobro bez njega. Prirodna dobrota, primljena po rođenju od roditelja, je od tijela jedino; ali duhovna dobrota pripada duhu koji je nanovo rođen od Gospoda. Oni koji prakticiraju dobro dobročinstva iz religijskog motiva, i posljedično tome ne čine zlo, prije nego prihvate doktrinu Nove Crkve u svezi Gospoda, se mogu usporediti sa stablima koja daju dobar plod, premda u maloj količini; i također sa stablima koja daju izvrstan plod, premda male veličine, koja su usprkos tome brižljivo njegovana u vrtovima. Oni se također mogu usporediti sa stablima maslina i smokava koja rastu u šumi; i također sa aromatičnim biljkama i ljekovitim travama koje rastu po brežuljcima. Oni su poput malih kapelica ili kućà Božjih, gdje se ljudi pobožno klanjaju; jer oni su ovce na desnoj strani i ovnovi, koje koze napadaju, prema Danijelu, poglavlje 8:2-14. Na nebu su oni obučeni u crvene odore, i nakon uvođenja (inicijacije) u dobro Nove Crkve, u ljubičaste odore; a ove odore, budući da oni također stječu istine, dobijaju prekrasnu nijansu žute. 

 

IX. ISPOVIJED TREBA BITI UČINJENA PRED GOSPODOM BOGOM SPASITELJEM, I NAKON TOGA MU TREBA UPUTITI MOLITVU ZA POMOĆ I SNAGU PRI ODUPIRANJU ZLU. 

538. Treba pristupati Gospodu Bogu Spasitelju pošto je On Bog neba i zemlje, Iskupitelj i Spasitelj, Kome pripadaju svemoć, sveznanje, sveprisutnost, sâma milost, i istovremeno pravednost; i zato jer je čovjek Njegovo stvorenje i crkva Njegovo stado; i On je u Novom Zavjetu mnogo puta zapovijedio da Mu ljudi trebaju pristupati, klanjati Mu se, i obožavati Ga. Da jedino Njemu treba pristupati je On naložio u sljedećim riječima u Ivanu:

‘Zaista, zaista, kažem vam: onaj koji u ovčinjak ne ulazi na vrata, nego se penje nekim drugim putem, kradljivac je i razbojnik. Ali onaj koji na vrata ulazi, pastir je ovaca… Ja Sam vrata; kroza Me tko uđe, spasit će se… i pašu nalaziti. Kradljivac dolazi zbog ničeg drugog nego da ukrade, zakolje i uništi. Ja dođoh da život imaju, i da ga mogu imati u izobilju. Ja Sam pastir dobri.’   Ivan 10:1, 2, 9-11.

Čovjeku je zabranjeno penjati se nekim drugim putem da ne bi tražio neposredan pristup Ocu, Koji je nevidljiv, i prema tome nepristupačan, sa Kojim ne može biti sjedinjenja. I to je razlog zašto je On Osobno došao u svijet, i Sebe učinio vidljivim i pristupačnim, i sposobnim ući u sjedinjenje sa čovjekom, i to jedino sa ovim ciljem, da čovjek može biti spašen. Jer ukoliko se Bogu u mislima ne pristupa kao Čovjeku, sva(ka) ideja o Bogu je izgubljena, budući da je poput pogleda usmjerenog prema svemiru, to jest, u prazan svemirski prostor, ili je usmjerena prema prirodi, ili nečemu vidljivom u njoj. 

Da je Bog Osobno, Koji je od vječnosti jedan, došao u svijet, je jasno vidljivo iz rođenja Gospoda Spasitelja; jer On je bio začet silom Najuzvišenijeg po Svetom Duhu, i na ovaj način je od djevice Marije bilo rođeno Njegovo Ljudsko. Iz ovog slijedi, pošto je Bog nedjeljiv, kako je Njegova duša bila Sâmo Božanstvo koje se naziva Otac; i da je Ljudsko rođeno otud Ljudsko Boga Oca, koje se naziva Sin Božji, Luka 1:32, 34, 35. Iz ovog opet slijedi da, kada se pristupa Gospodu Bogu Spasitelju, također se pristupa Bogu Ocu. Prema tome, Gospod je Filipu, koji je imao želju da mu On ukaže Oca, dao ovaj odgovor:

‘Tko vidi Mene, vidi Oca. Kako ti onda kažeš: Pokaži nam Oca? Ne vjeruješ li da Sam Ja u Ocu i Otac u Meni? Vjeruj Mi, Ja Sam u Ocu, i Otac u Meni.’   Ivan 14:6-11.

Ali više se o ovoj temi može vidjeti u poglavljima u svezi Boga, Gospoda, Svetog Duha, i Trojstva.

539. Postoje dvije obaveze koje je čovjek dužan napraviti nakon ispitivanja, naime, molitva i ispovijed. Molitva treba biti da Gospod bude milostiv, i da dodijeli snagu za odupiranje zlu zbog kojeg se čovjek pokajao, i priskrbi težnju i žudnju za činjenjem dobra,

‘Pošto bez Gospoda čovjek ne može učiniti ništa.’  Ivan 15:5.

Ispovijed treba biti da pokajnik vidi, prepoznaje i priznaje svoje grijehe, i percipira kako je ubogi grešnik. Nema potrebe nabrajati vlastite grijehe pred Gospodom, ili moliti za njihovo oproštenje. Njihovo nabrajanje je nepotrebno, pošto ih je pokajnik već otkrio i vidio u sebi samome; i posljedično tome su oni prisutni pred Gospodom, kao što su prisutni njemu. Štoviše, Gospod ga je vodio u radu ispitivanja, i, otkrivajući mu njegove grijehe, nadahnuo žaljenjem zbog njih i istovremeno sa nastojanjem da od njih odustane i započne novi život.

Postoje dva razloga zašto molitva za opraštanjem grijeha ne treba biti napravljena pred Gospodom. Prvi je da grijesi nisu poništeni, već otklonjeni; a oni su otklonjeni kako čovjek naknadno odustaje od njih i ulazi u novi život; jer uz svako zlo su, poput grozda, priljubljene nebrojene požude, koje se ne mogu otkloniti u trenutku već jedino postepeno i stupnjevito, kako čovjek sebi dozvoli biti ponovno formiran i preporođen. Drugi razlog je da Gospod, pošto je sâma milost, svima oprašta grijehe, i nikome ne pripisuje ni jednoga, jer On kaže: ‘Oni ne znaju što čine;’ ipak oni nisu na račun toga poništeni. Kada je Petar pitao koliko često on treba oprostiti svom bratu njegove prijestupe, da li mu treba oprostiti sedam puta, Gospod je odgovorio:

‘Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.’   Matej 18:21, 22.

Kako onda, to Gospod ne bi napravio? Ipak ne škodi ako onaj čija je savjest opterećena nabroji svoje grijehe pred Crkvenim svećenikom poradi odrješenja, kako bi se njegov teret mogao olakšati; jer tim sredstvima se on vodi prema navici ispitivanja sebe samoga, i k tome da svakodnevno razmatra zlo. Ova je ispovijed, međutim, prirodna, dok je ona iznad opisana duhovna.

*560. Obožavati bilo koga kao vikara na zemlji, ili zazivati bilo kojeg sveca, na nebu ne donosi više dobrobiti od molitve upućene suncu, mjesecu i zvijezdama, ili traženja odgovora od gataoca i vjerovanja u ono što on kaže. To bi bilo kao obožavati hram a ne Boga koji tamo boravi; ili kao preklinjati kraljevog slugu koji u ruci nosi kraljevsko žezlo i krunu da kao nagradu zbog službe udijeli počast, a ne kralja osobno. Sve to bi bilo toliko isprazno kao gledati sa poštovanjem na veličanstvenost kraljevskog purpura a ne kralja koji ga nosi, dičiti se slavom a ne čovjekom koji pobjeđuje, svjetlom i zlatnim zrakama sunca a ne samim suncem, imenom jedino odvojenim od onog što predstavlja. Oni koji čine takve stvari trebaju uzeti u obzir ove riječi u Ivanu:

‘I mi smo u Istinitom, u Sinu njegovu, Isusu Kristu. On je Bog istiniti i Život vječni. Dječice, klonite se idola.’  1 Ivanova 5:21.

*U izvornom tekstu se nabrajanje potpoglavlja nastavlja od br. 539 na br. 560 bez ičeg posrednog.

 

X. ISTINSKO POKAJANJE JE LAGANO U SLUČAJU ONIH KOJI SU GA POVREMENO PRAKTICIRALI; ALI IZUZETNO TEŠKO U SLUČAJU ONI KOJI TO NISU NIKAD ČINILI.

561. Istinsko pokajanje se sastoji u tome da čovjek ispita sebe samoga, prepozna svoje grijehe, ispovjedi se pred Gospodom, i tako započne novi život, u skladu sa opisom koji je dan na prethodnim stranicama. Ovo pokajanje je izuzetno teško za one u Reformiranoj Kršćanskoj Crkvi, čime se misli na sve one koji su odvojeni od Rimokatoličke Crkve, baš kao i onima koji su priljubljeni uz ovu Crkvu ali ga nikad nisu prakticirali. To je zbog toga što su neki nevoljni a neki se boje zagledati u sebe. Štoviše, nedostatak prakse stvrdnjuje srce, hrabri nevoljnost i vodi do prepuštanja koje je rezultat varavog rasuđivanja; dok kod nekih uzrokuje tugu, stravu i užas i na samu pomisao o njemu.

            Istinsko pokajanje je izuzetno teško za one u Reformiranoj Kršćanskoj Crkvi zbog njihovog vjerovanja kako pokajanje i dobročinstvo ništa ne doprinose spasenju, već da je vjera jedina dovoljna. Pripisana vjera, oni drže, donosi sa sobom opraštanje grijeha, opravdavanje, obnavljanje, preporod, posvećivanje i vječno spasenje, bez da čovjek sam surađuje ili pak kao sam od sebe. Ovo surađivanje njihovi autoriteti nazivaju ispraznom stvari, zaprekom Kristovoj zasluzi, koja joj je protivna i koja nad njom vrši nasilje. Ovo učenje je usađeno među obične ljude, koji ne znaju ništa o tajnama te vjere, putem jednostavnog ponavljanja riječi, ‘Vjera jedina donosi spasenje,’ i ‘Nitko sam od sebe ne može činiti dobro.’ Posljedice su da je kod Reformiranih, pokajanje poput gnijezda mladih ptica koje su napuštene od strane njihovih roditelja koje je lovac na ptice uhvatio i ubio. Štoviše, svaki od Reformiranih, kako se nazivaju, je združen po pitanju svoga duha jedino sa onima u duhovnom svijetu koji su poput njega samoga; a ovi ga uvodeći u njegov vlastiti um takve ideje, okreću od introspekcije i samoispitivanja.

562. U duhovnom svijetu sam pitao mnoge od Reformiranih zašto nisu prakticirali stvarno pokajanje, iako im je bilo propisano i u Riječi i prilikom krštenja, i također ispred Svete Pričesti u svim njihovim crkvama; i oni su mi dali različite odgovore. Neki su rekli kako je grizodušje bilo dovoljno, kada ga je pratila ispovijed kako je čovjek grešnik. Neki su rekli kako je takvo pokajanje, budući da se dogodilo kada je čovjek djelovao svojom slobodnom voljom, bilo nesuglasno sa vjerom koja je općenito prihvaćena. Neki su rekli, ‘Tko može sebe ispitati, kada zna kako je on ništa nego grijeh? To bi bilo kao baciti mrežu u jezero koje je od dna pa do površine prepuno prljavštine, u kojem u izobilju ima štetnih gmižućih stvari.’ Neki su rekli: ‘Nitko ne može gledati u sebe tako duboko da bi u sebi vidio Adamov grijeh, iz kojeg su svi njegovi stvarni grijesi nastali. Ovi su, zajedno sa tim grijehom, bili oprani vodama krštenja, i izbrisani te prekriveni Kristovom zaslugom. Što je, dakle, pokajanje nego podvala koja teško uznemirava savjesne? U skladu sa Evanđeljem mi smo pod milošću, a ne pod teškim zakonom takvog pokajanja;’ sa mnogim drugim stvarima istog značenja. Neki su rekli da bi, kad god su se željeli ispitati, bili zahvaćeni sa stravom i užasom, kao da su u zoru pored njihova kreveta ugledali čudovište. Na ovaj način je postalo sasvim jasno zašto u Reformiranim Crkvama stvarno pokajanje nije prakticirano već odbačeno.

[2]        Također sam pitao, u njihovom prisustvu, neke koji su pripadali Rimokatoličkoj religiji da li je njihovo stvarno priznavanje grijeha pred svećenicima bila teška stvar. Oni su odgovorili kako, nakon što su bili uvedeni u njega, nisu bili u strahu nabrojiti svoje grijehe pred ispovjednikom ako on nije bio previše strog; te da su u njihovom sabiranju imali određeno zadovoljstvo, radosno nabrajajući one lakše prirode, ali stidljivo, one ozbiljnije. Oni su dobrovoljno ponavljali ovu običajnu obavezu svake godine, ali nakon odrješenja su se vratili njihovom veselju; i oni su također smatrali nečistima sve koji ne bi razotkrili nečistoću njihova srca. Čuvši ovo Reformirani koji su bili prisutni su žurno otišli, neki uz podsmjeh i podrugivanje, a neki iznenađeni, premda uz pohvalu.

[3]        Nakon toga su došli neki koji su bili pripadnici Rimokatoličke Crkve, ali koji su živjeli u Reformiranim zemljama. U skladu sa uobičajenom praksom tamo, oni nisu vršili individualno ispovijedanje, poput njihove braće na drugim mjestima, već su jedino sudjelovali u generalnoj ispovijedi ispred svećenika. Oni su izjavili kako su bili sasvim nesposobni sebe ispitati, istražiti i na svjetlo iznijeti njihove stvarne grijehe i tajne njihovih misli; i da su to osjećali kao nešto odbojno i užasno, poput prelaženja preko rova do bedema na kojem stoje naoružani vojnici koji ih upozoravaju da im se ne približavaju. Iz ovog sada može postati jasno kako je istinsko pokajanje lagano u slučaju onih koji su ga prakticirali povremeno, ali je izuzetno teško za one koji to nisu nikad činili.

563. Dobro je poznato kako navika formira drugu prirodu, i posljedično tome da je ono što je za jednog čovjeka lako, drugome teško; isto tako je sa samoispitivanjem, i ispovijedanjem pronađenih grijeha. Nema ništa lakše najamniku, vrataru, ili farmeru nego raditi svojim vlastitim rukama od jutra do večeri, dok gospar, ili onaj koji je bio odgajan na profinjen način, ne bi takav posao mogao vršiti pola sata a da se ne umori. Lako je za preteču sa štapom i prikladnim cipelama trčati miljama; dok osoba naviknuta jahati u kočiji pak ima poteškoću polagano otrčati iz jedne ulice u drugu. Svaki radnik koji je marljiv u svome radu ga obavlja sa lakoćom i dobrovoljno, i kad ga napusti, rado mu se vraća; dok drugi, vješt u istoj trgovini ali lijen, može jedva jedvice biti prisiljen na to. Slučaj je posve isti sa svakim zaposlenjem i studiranjem. Za osobu pobožnih manira nema ništa lakše nego moliti se Bogu; a u drugu ruku, to je puno teže onome koji je rob grijehu. Ni jedan svećenik, koji po prvi puta propovijeda pred kraljem, nije oslobođen nervoze; ali kada se priviknuo na to, on prosljeđuje odvažno. Što je lakše čovjeku anđelu nego svoje oči podignuti prema nebu, a čovjeku vragu svoj pogled baciti nadolje prema paklu? Ako je, međutim, potonji licemjer, on može isto tako gledati nagore prema nebu, iako je njegovo srce okrenuto. Ono što se uzima u obzir je krajnji cilj, i navika otud formirana, koja određuje karakter.

 

XI. ONAJ KOJI NIKAD NIJE PRAKTICIRAO POKAJANJE, ILI KOJI NIJE ZAGLEDAO U, TE ISPITIVAO SEBE, NA KRAJU NE ZNA ŠTO JE OSUĐUJUĆE ZLO, A ŠTO JE SPASAVAJUĆE DOBRO. 

564. Budući da samo nekoliko osoba u Kršćanskom svijetu prakticira pokajanje, pažnja je skrenuta k sljedećoj činjenici, da onaj koji se ne zagleda u, i ispituje sebe naposlijetku ne zna što je osuđujuće zlo a što spasavajuće dobro; jer on nema religije koja bi ga dovela do tog znanja. Zlo koje čovjek ne vidi, prepoznaje i priznaje, ostaje sa njime, i pušta sve dublje i dublje korijene, sve dok na kraju ono ne zatvori unutrašnjosti njegovog uma tako da on najprije postane prirodan, onda čulan i konačno tjelesan. U svim ovim stanjima on nije svjestan ikakvog osuđujućeg zla ili spasavajućeg dobra, i postaje poput stabla posađenog na tvrdoj stijeni, koje širi svoje korijene među pukotinama, i naposlijetku se suši zbog nedostatka vlažnosti.

[2]        Svaki ispravno obrazovan čovjek je racionalan i moralan; ali postoje dva puta do racionalnosti, jedan koji vodi od svijeta a drugi od neba. Onaj koji postane racionalan i moralan od svijeta, a ne također od neba, je jedino racionalan i moralan u izvanjskom govoru i ponašanju, ali iznutra je on zvijer, u stvari, divlja zvijer, pošto djeluje jednoglasno sa onima koji su u paklu, gdje su svi ovakvog karaktera. U drugu ruku, onaj koji je racionalan i moralan od obadvoje, i svijeta i neba, je uistinu racionalan i moralan, pošto je on to u duhu, govoru i ponašanju. Jer duhovno koje oživljava prirodno, čulno i tjelesno je unutar njegovog govora i akcija kao njihova duša. Takav čovjek također djeluje jednoglasno sa onima koji su na nebu. Postoje dakle, duhovno racionalan i moralan čovjek, i također prosto prirodno racionalan i moralan čovjek. U svijetu njih nije moguće razlikovati, posebice ako je potonji praksom stekao naviku licemjerja; ali anđeli nebeski ih razlikuju onako jasno kao golubice od sova, i ovce od tigrova.

[3]        Prosto prirodan čovjek može vidjeti što je zlo a što je dobro u drugima, i može također koriti druge; ali budući da se on nije zagledao u, i ispitivao sebe, on ne vidi nikakvo zlo u sebi samome; i ako mu je ono ukazano od strane nekog drugog, on ga prekriva pomoću uvjerljivog rasuđivanja, kao što zmija skriva svoju glavu u prašini; ili duboko zaranja u njega kao što stršljen sebe ukopava u blato. On tako djeluje iz užitka zla, koje ga obavija kao što se gusta magla nadvija nad močvarom, i apsorbira i ugušuje zrake svjetla. Ovo je pakleni užitak, koji isijavajući otud, utječe u svakog čovjeka, u potplate njegovih stopala, leđa, i zatiljak. Ako mu je dozvoljeno ući u prednji dio glave i grudi, čovjek onda postaje rob paklu; jer čovjekov mozak je sjedište razumijevanja i mudrosti, ali mali mozak je sjedište volje i njegove ljubavi. Iz tog razloga postoje dva mozga. Ovaj pakleni užitak je izmijenjen, ponovno formiran i okrenut jedino posredstvom onog što je duhovno racionalno i moralno.

565. Sljedeće je kratak opis prosto prirodno racionalnog i moralnog čovjeka koji je, u sebi samome, čulan, i koji, ako nastavlja svojim vlastitim putem, postaje materijalan ili tjelesan. Ovaj opis će biti skiciran u sažetom obliku. Čulno je konačno ili krajnje života čovjekovog uma, koje prianja uz i podudarno je sa pet tjelesnih čula. Onaj se naziva čulnim čovjekom koji sve stvari prosuđuje uz pomoć svojih tjelesnih čula, i koji ne vjeruje ništa osim onog što može vidjeti sa svojim očima i dodirnuti sa svojim rukama. On takvim stvarima pripisuje stvarnost, a negira ju drugima. Unutrašnjosti njegovog uma, koje vide od nebeskog svjetla, su zatvorene, tako da on ne vidi ništa od istine koja pripada nebu i Crkvi. Takav čovjek prakticira svoje razmišljanje na stvarima koje su najizvanjskije, i ne razmišlja unutarnje iz nikakvog duhovnog svjetla. Budući da se on nalazi na grubom prirodnom svjetlu (lumen), on je unutarnje protivan onim stvarima koje pripadaju nebu i Crkvi; pa ipak on se izvani može svađati u njihovu korist, sa žestinom srazmjerno nadi koju gaji za stjecanjem autoriteta i bogatstva njihovim posredstvom. Učeni i znanstveni ljudi, koji su sebe duboko potvrdili u neistinama, posebice ako su sebe potvrdili protiv istina Riječi, su više čulni od drugih.

[2]        Čulni ljudi rasuđuju oštroumno i genijalno, pošto je njihovo razmišljanje toliko blizu njihovog govora da se skoro nalazi u njemu, i, tako reći je na samim njihovim usnama, i pošto prilikom govora oni smatraju kako se sva inteligencija sastoji u pričanju jedino iz pamćenja. Oni su također stručnjaci u potvrđivanju neistina, i nakon što ih uspostave, oni vjeruju za njih kako su istine. Njihovo rasuđivanje i dokazi, međutim, oni temelje na neistinama čula, po kojima oni većinu ljudi vide kao obmanute i nagovorene. Čulni ljudi su podmukli i zlonamjerni iznad svih drugih. Lakomi, preljubnici i prijetvorni su posebice čulni, premda se pred svijetom pojavljuju intelektualni. Unutrašnjosti njihovog uma, pošto komuniciraju sa paklovima, su iskvarene i prljave; a u Riječi se za njih kaže kako su mrtvi. Oni koji su u paklovima su čulni, i što su više čulni, to dublje paklove nastanjuju. Sfera paklenih duhova se, odostraga, sjedinjuje sa čulnim principom u čovjeku; a na nebeskom svjetlu stražnji djelovi njihovih glava izgledaju šuplji. Oni koji su rasuđivali samo od čulnih stvari su se od strane drevnih ljudi nazivali zmijama sa drveta poznanja dobra i zla.

[3]        Čulne stvari trebaju biti na posljednjem mjestu a ne na prvom; a kod mudrog i inteligentnog čovjeka one su na posljednjem mjestu, i drže se podređenima unurašnjim stvarima; dok su u slučaju budalastog čovjeka one na prvom mjestu, i nad njime vrše kontrolirajući utjecaj. Kada su čulne stvari na prvom mjestu, prolaz je putem njih otvoren za razumijevanje, i štogod je u njima istinito se može pokupiti i pročistiti procesom ekstrakcije. Ove čulne stvari stoje najbliže svijetu i prihvaćaju takve stvari koje utječu iz svijeta, i tako reći ih prosijavaju. Čovjek putem čulnih stvari ima komunikaciju sa svijetom, a putem racionalnih stvari sa nebom. Senzualne stvari priskrbljuju ono što poslužuje unutarnjim stvarima uma. Postoje čulne stvari koje poslužuju intelekturalnom dijelu uma, i one koje poslužuju voljnom dijelu. Čovjek ima samo malo mudrosti ukoliko njegova misao nije uzdignuta iznad čulnih stvari; ali kada je tako uzdignuta on dolazi na jasnije svjetlo (lumen), i naposlijetku na nebesko svjetlo (lux). I on ima percepciju stvari koje utječu sa neba. Prirodno znanje je konačno od razumijevanja, a čulno zadovoljstvo je konačno od volje.

566. Ako čovjek ostane samo prirodan, on je poput zvijeri, i tijekom svog života on zadobija oblik zvijeri; prema tome, u duhovnom svijetu se prirodni ljudi prikazuju okruženi zvijerima svakojake vrste. Ove su korespondencije, jer prirodni čovjek, sam po sebi, nije ništa drugo nego životinja; ali pošto mu je bilo nadodano duhovno, on ima sposobnost postati čovjek (u punijem značenju tog izraza). Čak ako on i ne postane čovjek korištenjem ove sposobnosti, on i dalje može imitirati čovjeka; ipak on je jedino životinja koja govori. On govori iz prirodne racionalnosti, ali razmišlja iz duhovnog ludila; on djeluje iz prirodne moralnosti, ali ljubi iz duhovne požude. Duhovno racionalnom čovjeku njegova djelovanja izgledaju poput plesa Sv. Vita, ili plesa Sv. Gija, kojeg je prouzročio ugriz tarantule.

            Svatko zna da licemjer može govoriti o Bogu, lopov o poštenju, preljubnik o čednosti, i tako dalje. Ali ukoliko čovjek nije bio obdaren sa sposobnošću zatvaranja i otvaranja vrata između misli i govora, i između namjere i djelovanja, on bi većom žestinom jurio u odvratnosti (prostote) i okrutnosti od bilo koje divlje zvijeri. Ta vrata su, međutim, nakon smrti otvorena vrata u svakoj osobi i onda se prikazuje njegova istinska priroda; ali on se ograničava kaznama i pritvorom u paklu. Prema tome, dragi čitatelju, zagledajte se u sebe, istražujte jedno ili više zala u vama, i iz religijskog principa ih otklonite; ako to činite iz bilo kojeg drugog razloga, vi ih jedino uspijevate prikriti pred svijetom.

 

MEMORABILIJA.

567. Ovome iznad će biti nadodana sljedeća Memorabilija. Prvo iskustvo je kako slijedi. Jednom me je iznenada napala bolest koja se skoro pokazala fatalnom. Cijela moja glava je bila u boli; iz pravca Jeruzalema je prema meni dolazio otrovan dim koji se naziva Sodoma i Egipat, Apokalipsa 11:8. Od okrutne boli sam bio polumrtav, i očekivao sam kraj. Tako sam ležao u krevetu tri i pol dana. Moj duh je bio onaj kojeg je tako napala bolest, i od njega moje tijelo. Zatim sam oko sebe začuo glasove onih koji su vikali, ‘Gle! Tamo leži mrtav na ulicama našeg grada onaj koji je propovijedao pokajanje za opraštanje od grijeha, i Krista čovjeka jedino.’ Oni su zatim zapitali neke od svećenstva da li je bio dostojan ukopa; ali oni su odgovorili, ‘Ne, ostavite ga ležati, kao prizor kojeg svi mogu vidjeti;’ I tako su oni nastavljali prolaziti amo i tamo, izrugujući se. Ovo mi se u svoj istini dogodilo kada sam pisao tumačenje jedanaestog poglavlja Apokalipse. Zatim sam čuo rugaoce kako poučno izgovaraju stvari poput ovih: ‘Kako se pokajanje može vršiti bez vjere? Kako se čovjek Krist može obožavati poput Boga? Pošto smo mi spašeni milošću bez ikakvog našeg napora i bez ikakve naše zasluge, što nam je drugo potrebno osim ove vjere jedino, - da je Bog Otac poslao Sina odnijeti osudu zakona, pripisati nama Svoju zaslugu i tako nas opravdati u Svojim očima, proglašenjem svećenika nas odriješiti naših grijeha, i onda dati Svetom Duhu da u nama vrši svako dobro? Ove stvari su u skladu sa Svetim Pismom, i također sa razumom.’ Svemu ovome je gomila koja je stajala u blizini aplaudirala.

[2]        Čuo sam ove stvari, ali nisam imao snage odgovoriti na njih, budući da sam ležao skoro mrtav. Ali nakon tri i pol dana moj se duh oporavio; i pošto sam bio u duhu, uputio sam se ulicama grada, ponovno govoreći: ‘Pokajte se, i vjerujte u Isusa Krista, i vaši će vam grijesi biti oprošteni, a vi ćete biti spašeni; inače ćete propasti. Gospod Osobno je propovijedao pokajanje za opraštanje od grijeha, i da ljudi trebaju vjerovati u Njega; i On je zapovijedio Svojim učenicima propovijedati isto. Zar učenje vaše vjere ne rezultira u potpunoj nebrizi po pitanju vašeg života?’ Ali oni rekoše: ‘Kakvu besmislicu to pričaš! Sin je pružio zadovoljštinu; Otac ju nama pripisuje, i opravdava nas koji u to vjerujemo. Mi smo tim putem vođeni duhom milosti, i prema tome grijeh u nama nema mjesta, i smrt nad nama nema nikakve vlasti. Da li ti što propovijedaš grijeh i pokajanje razumiješ ovo Evanđelje?’

            Onda je sa neba došao glas, govoreći: ‘Vjera nepokajničkog čovjeka je mrtva vjera. Došao vam je kraj, došao je kraj vama koji se osjećate sigurnima i bez krivnje u vlastitim očima, vama sotonama koji za sebe mislite kako ste opravdani vašom vlastitom vjerom.’ Onda se iznenada posred grada rastvorio bezdan, prostirući se naširoko; i istog časa je voda izbila iz široke provalije i poplavila pustoš.

[3]        Kada su oni tako bili potopljeni i naizgled prevladani, imao sam želju doznati sudbinu onih u bezdanu; i sa neba mi je došao glas: ‘Vidjet ćeš i čuti.’ Nakon toga su vode u kojima su oni izgledali potopljeni bile raspršene pred mojim očima; jer vode su u duhovnom svijetu korespondencije, i posljedično tome prividno okružuju one koji su u neistinama. Onda sam ih ugledao na pješčanom prostranstvu gdje su bile sakupljene gomile kamenja, među kojima su oni trčali unaokolo, i jadikovali kako su bili izbačeni iz njihova velikog grada. Oni su neprestano povikivali i zazivali, ‘Zašto nas je ovo spopalo? Zar nismo kroz našu vjeru nedužni, čisti, pravedni i sveti? Zar nismo kroz našu vjeru bili oprani, očišćeni, opravdani i posvećeni?’ Drugi su vikali, ‘Zar nismo mi kroz našu vjeru pripremljeni da bi se pojavili pred Bogom Ocem, i boravili u Njegovom prisustvu, primili pripisivanje, i pred anđelima biti proglašeni opranima, čistima, pravednima i svetima? Zar nismo izmireni, okajani, iskupljeni, i time oslobođeni, oprani i očišćeni od naših grijeha? Zar nije osuda zakona bila odnešena Kristom? Zašto smo, onda, bačeni na ovo mjesto i osuđeni? Čuli smo kako odvažni propovjednik protiv grijeha govori u našem gradu, ‘Vjerujte u Krista i pokajte se.’ Zar nismo vjerovali u Krista kada smo vjerovali u Njegovu zaslugu? I zar se nismo pokajali kada smo se ispovjedili da smo bili grešnici? Zašto je, onda, ovo palo na nas?’

[4]        Uslijed toga se u blizini začuo glas koji je rekao, 'Da li vi znate ijedan grijeh o kojem ste ovisni? Da li ste ispitali sami sebe, i posljedično tome odbacili od sebe ijedno zlo kao grijeh protiv Boga? jer onaj koji ne odbacuje grijeh ostaje u njemu, a grijeh je vrag. Vi ste, prema tome, oni o kojima Gospod kaže:

‘Tada ćete početi govoriti: Pa mi smo s Tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao! A On će vam reći: Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od Mene, svi zlotvori!’  Luka 13:26, 27; Matej 7:22, 23.

Otiđite, prema tome, svaki na svoje vlastito mjesto. Vidite li one otvore u kaverne? Uđite, i svakome će od vas biti određen posao, i nakon toga hrana srazmjerno vašem radu. Ako odbijete ući, glad će vas usprkos tome prisiliti.’

[5]        Onda je došao glas sa neba nekima na zemlji koji su bili izvan tog velikog grada, i koji su spomenuti u Apokalipsi 11:13, glasno uzvikujući, ‘Budite na oprezu; čuvajte se druženja sa ovakvima. Zar ne možete razumjeti da zla, koja se nazivaju grijesima i nepravednostima, prljaju i onečiste čovjeka? Kako čovjek može biti opran i očišćen od njih osim putem stvarnog pokajanja i vjerom u Gospoda Isusa Krista? Dakle, istinsko pokajanje se sastoji u tome da čovjek ispita samog sebe, prepozna i prizna svoje grijehe, prizna kako je kriv za njih, ispovjedi ih pred Gospodom, zaklinje za pomoć i snagu da bi im se suprotstavio, i tako odustaje od njih i vodi novi život, i sve to čini kao sam od sebe. Činite ovo jednom ili dva puta godišnje, kada dolazite na Svetu Pričest; i nakon toga, kada grijesi za koje ste krivi sebe prikažu, onda recite sebi, ‘Mi ih nećemo počiniti pošto su oni grijesi protiv Boga.’ To je istinsko pokajanje.

[6]        ‘Svatko može razumjeti kako čovjek koji ne istražuje i ne vidi svoje grijehe ostaje u njima; jer njemu od rođenja svako zlo donosi užitak. Vi znate kako je ugodno svetiti se, bludničiti, varati, huliti Boga a posebice dominirati nad drugima iz ljubavi prema sebi samome. Užici koje ova zla omogućavaju spriječavaju da se oni prepoznaju kao grijesi; a ako bi netko ukazao kako su oni grijesi, zar ne bi njihov užitak bio razlog što ih ispričavate i, doista, sa neistinama dokazujete kako nisu grijesi. Na taj način ostajete u njima, i nakon toga ih prakticirate više nego ranije, sve dok na kraju više ne znate što je grijeh, ili da li postoji takva jedna stvar. Drugačije je u slučaju čovjeka koji se stvarno pokaje. On zla u sebi samome koja prepoznaje i priznaje naziva grijesima, i na račun toga ih počinje odbacivati od sebe i okretati se od njih; i naposlijetku on više ne pronalazi užitka u njima. Srazmjerno tome, on vidi i ljubi ono što je dobro, i naposlijetku u tome pronalazi užitak; i to je užitak anđela nebeskih. Ukratko, u onoj mjeri u kojoj itko odbacuje vraga, on biva prihvaćen od strane Gospoda, i od strane Njega je podučavan, vođen, suzdržavan od zla i održavan u dobru. To je put, i nema drugog, koji vodi od pakla do neba.'

[7]        Izvanredna je činjenica da Reformirani imaju izvjesnu duboko ukorijenjenu odbojnost prema istinskom pokajanju. Ona je toliko intenzivna da oni sebe ne mogu dovesti do toga da prakticiraju samoispitivanje, da vide svoje grijehe, i ispovijede ih pred Gospodom; oni su tako reći zahvaćeni sa užasom na samu pomisao o njima. Ja sam ispitivao mnoge od njih u duhovnom svijetu u svezi ovoga, i svi oni su izjavili kako je to nadilazilo njihove snage. Kada su bili obaviješteni kako Rimokatolici to neprestano čine, to jest, kako oni sebe ispituju i otvoreno priznaju njihove grijehe pred svećenikom, bili su uvelike zaprepašteni; a posebice zbog toga što Reformirani ne mogu to isto učiniti privatno pred Bogom, iako im je to u stvari propisano prije nego dođu na Svetu Večeru. Neki od njih su istražili uzrok tome, i otkrili su kako je doktrina koja naučava vjeru jedino bila ona koja je uzrokovala ovo nepokajničko stanje srca; i onda im je bilo dodijeljeno vidjeti kako su oni Rimokatolici koji obožavaju Krista, i ne zazivaju svece, spašeni.

[8]        Nakon toga se začuo zvuk groma, i glas što govori sa neba, rekavši: ‘Mi smo zaprepašteni! Recite zajednici Reformiranih, ‘Vjerujte u Krista, i pokajte se, i spasit ćete se.’’ To sam i napravio, dodavši: ‘Krštenje je sakrament pokajanja, i time uvođenje u Crkvu; jer kumovi obećavaju za onog koji se treba krstiti kako će odbaciti vraga i njegova djela. Sveta Večera je također sakrament pokajanja, i time uvođenje u nebo; jer obznanjeno je pričesnicima kako se trebaju pokajati, koliko je to u njihovoj moći, prije nego dođu na nju. Dekalog, to jest, Katekizam univerzalne doktrine Kršćanske Crkve, naučava pokajanje; jer tamo je, u šest odredbi druge ploče, rečeno: ‘Ne počini ovo ili ono zlo,’ a ne, ‘Ti trebaš činiti ovo ili ono dobro.’ Otud možete znati da, u onoj mjeri u kojoj se itko odriče i okreće od zla, on žudi za dobrom, i ljubi ga; i da prije nego se to dogodi on ne zna niti što je dobro niti što je zlo.’

568. Drugo iskustvo. Svaki pobožan i mudar čovjek želi znati kakva će biti njegova sudbina u životu nakon smrti. On to može naučiti iz generalnog iskaza kojeg ću sada dati. Svaki je čovjek nakon smrti, kada otkrije kako je i dalje živ, i da se nalazi u drugom svijetu, obaviješten da se iznad njega nalazi nebo gdje su vječne radosti, a ispod njega pakao gdje su vječne žalosti. Njemu je najprije dozvoljeno vratiti se njegovim vanjštinama, u kojima je živio u svijetu; i u ovom stanju on vjeruje kako će zasigurno ići u nebo; i govori inteligentno i djeluje mudro. Neki kažu, 'Živjeli smo moralnim životom, naše ambicije su bile časne i nismo namjerno činili zlo.' Drugi kažu, 'Mi smo odlazili u Crkvu, slušali smo mise, obožavali smo svete likove i na koljenima se molili.' Ostali opet kažu, 'Mi smo davali siromašnima, pomagali smo onima u nevolji i čitali pobožne knjige i također Riječ;' i još puno toga u istu svrhu.

[2]        Nakon što su izrekli ove stvari, anđeli im priđu i kažu: ‘Sve te stvari koje ste spomenuli ste učinili izvani; ali vi još ne znate kakav je vaš unutarnji karakter. Vi ste sada duhovi u supstancijalnim tijelima, a duh je vaš unutrašnji čovjek, koji razmišlja u skladu sa svojom voljom, i želi u skladu sa svojom ljubavi, a djelovati tako je užitak njegovog života. Svaki čovjek od ranog djetinstva živi svoj život na izvanjskom nivou, uči kako djelovati moralno i govoriti inteligentno. Kada stekne neku ideju o nebu i blaženstvu tamo, on započinje moliti, odlaziti u crkvu i vršiti obrede obožavanja. Usprkos tome, kada zla izbiju iz njihova prirodna izvora on ih sklanja u utorima svoga uma, i također ih genijalno prekriva rasuđivanjem iz neistina, sve dok na kraju on više ne zna kako zlo jest zlo. Nakon toga, budući da su njegova zla sakrivena i tako reći prekrivena prašinom, on više ne razmišlja o njima, i jedino se brine o tome kako spriječiti njihovo pojavljivanje pred svijetom. Tako on proučava jedino kako voditi moralan život u vanjštinama; i stoga vodi dvostruki život, u svojoj vanjštini je poput ovce, a u unutrašnjostima poput vuka. On je kao zlatna kutijica koja sadržava otrov; ili poput čovjeka sa smrdljivim zadahom, koji u svojim ustima drži miomirisnu supstancu da bi spriječio da ga oni u blizini percipiraju; ili poput mišje kože namirisane mirisnim uljem.

[3]        Vi ste rekli kako ste živjeli moralnim životima i posvetili se(be) pobožnim studijama; ali,’ nastavio je govornik, ‘da li ste ikad ispitali vašeg unutrašnjeg čovjeka i tamo percipirali ikakve žudnje koje vas podstiču svetiti se čak do točke ubojstva, uživati u požudama čak do preljuba, varati čak do krađe, lagati čak do toga da lažno svjedočite? U četiri zapovijedi Dekaoga je rečeno, Ne činite takve stvari; a u posljednje dvije, Ne žudi, itd. Da li vjerujete kako je vaš unutrašnji čovjek, s ozbirom na ova zla, poput vašeg vanjskog? Ako da, možda ste u krivu.’

[4]        Na ovo su oni odgovorili: ‘Što je unutarnji čovjek? Zar nisu on i vanjski čovjek jedno te isto? Mi smo čuli od naših svećenika kako unutarnji čovjek nije ništa drugo nego vjera, i da su pobožni razgovor i moralan život znakovi vjere, pošto su njezina djelovanja.’ Anđeli su odgovorili: ‘Spasavajuća vjera je u unutarnjem čovjeku, a također i dobročinstvo; a ovi su izvor Kršćanske vjernosti i moralnosti u vanjskom čovjeku. Ako, međutim, požude koje su upravo bile spomenute ostanu u unutarnjem čovjeku, time u volji i otud u razmišljanju, i stoga ako ih iznutra ljubite, a ipak u izvani djelujete i govorite drugačije, onda je zlo u vama iznad dobra, a dobro je ispod zla. Prema tome, kakva god mogla biti pojavnost razumijevanja u vašem govoru, i ljubavi u vašim djelovanjima, zlo je unutra, i na taj način je prikriveno. Onda vi naličite prepredenim majmunima, koji djeluju poput ljudskih bića; ali njihova srca su daleko od ljudskog.

[5]        Ali prirodu vašeg unutarnjeg čovjeka, o kojem vi još nemate nikakvog znanja, pošto niste sebe ispitali i niste se pokajali nakon ispitivanja, ćete vidjeti istog časa kada budete oslobođeni vanjskog čovjeka i kad uđete u život unutarnjeg. Kada se to dogodi, vi više od strane vaših drugova nećete biti prepoznati, čak niti od vas samih. Mi smo vidjeli moralne osobe, ali opake, kako u takvim okolnostima postaju poput divljih zvijeri, kako pilje u njihove bližnje sa divljim pogledima, izgaraju od smrtonosne mržnje i hule na Boga, kojeg su u vanjskom čovjeku obožavali.' Budući su oni otišli nakon što su ovo čuli anđeli su izjavili: 'Vidjet ćete kakva će biti vaša životna sudbina nadalje; jer trenutno će vam vaš vanjski čovjek biti oduzet, i vi ćete ući u unutarnjeg, koji je sada vaš duh.’

569. Treće iskustvo. Svaka vrsta ljubavi u čovjeku isijava užitak pomoću kojeg ona sebe daje osjetiti; ona najprije isijava u duh i otud u tijelo; a užitak čovjekove ljubavi zajedno sa zadovoljstvom njegova razmišljanja sačinjava njegov život. Ovi užici i zadovoljstva su od strane čovjeka samo mutno percipirani sve dok živi u prirodnom tijelu, pošto ih ovo apsorbira i otupljuje; ali nakon smrti, kada je materijalno tijelo skinuto, i na taj način otklonjen pokrov ili odijelo duha, užici njegove ljubavi i zadovoljstva njegova razmišljanja se onda osjećaju i percipiraju u potpunosti; i što je izvanredno, oni se nekad percipiraju kao mirisi. To je razlog zašto su svi u duhovnom svijetu, i na nebu i u paklu, združeni u skladu sa njihovim pojedinačnim ljubavima.

[2]        Mirisi, u koje su užici ljubavi pretvoreni (okrenuti) na nebu, se svi percipiraju kao miomirisi, slatki parfemi, prijatna zračenja i ugodne percepcije koje se izdižu iz vrtova, cvijećnjaka, livada i šuma u proljetna jutra; ali zadasi, u koje su pretvoreni (okrenuti) užici ljubavi onih koji su u paklu, su percipirani kao odvratni smradovi koji se izdižu iz zahodskih jama, mrtvih tijela i stagnantnih bara ispunjenih sa smećem i prljavštinom; i što je također izvanredno, vragovi i sotone tamo percipiraju te smradove kao balzame, arome i tamjan, koji osvježavaju njihove nosnice i srca. Štoviše, u prirodnom svijetu zvijeri, ptice i insekti imaju sposobnost združivanja sukladno njihovu mirisu; ali to nije slučaj sa ljudima sve dok nisu odložili njihova tijela kao što zmije odlažu njihove iznošene kože.

[3]        Otud je da je nebo uređeno na najsavršeniji način u skladu sa svim raznolikostima ljubavi prema dobru; a pakao, kao njegova oprečnost, u skladu sa svim raznolikostima ljubavi prema zlu. Zahvaljujući ovoj suprotnosti, između neba i pakla postoji provalija koja se ne može prijeći; jer oni na nebu ne mogu izdržati bilo koji od smradnih mirisa pakla, budući da ovi uzrokuju gađenje i bolest i, ako se udišu, skloni su prouzročiti nesvjesticu. Isto se događa onima u paklu ako prijeđu sredinu te provalije.

[4]        Jednom sam ugledao određenog vraga koji je na udaljenosti izgledao kao leopard, i koji se, nekoliko dana ranije, pojavio između određenih anđela najnižeg neba, jer je posjedovao vještinu promjeniti se u anđela svjetla. On je prošao sredinu provalije i stajao je između dvije masline, bez da je bio svjestan bilo kakvog mirisa koji mu je bio neugodan. To je bilo zbog toga što ni jedan anđeo nije bio prisutan; ali čim su neki pristupili on je bio zahvaćen sa trzajima i srušio se na pod dok mu se cijelo tijelo grčilo. Zatim se on prikazao kao velika zmija koja se uvija u njezinim namotajima, i konačno se odrolao dolje preko provalije. Njega su susreli njegovi drugovi i odveli u kavernu gdje je bio oživljen pomoću neugodnog smrada njegovog vlastitog zadovoljstva.

[5]        Jednom sam također ugledao određenog sotonu kojeg su kaznili njegovi drugovi. Zapitao sam za razlog tome, i bio sam obaviješten da je on začepao svoje nosnice i prišao nekima koji su bili u nebeskom mirisu; i pri povratku je donio sa sobom taj miris na njegovoj odjeći. Ponekad je smrdljiv miris poput onog u leša, koji dolazi iz neke otvorene kaverne pakla, samo dodirnuo moje nosnice i donio bolest. Otud se može vidjeti zašto mirisanje, u Riječi, predstavlja percepciju; jer učestalo je rečeno kako je Jehova namirisao ugodan miris od žrtava paljenica; i također da su ulje za pomazanje i tamjan bili pripremljeni od miomirisnih aroma; i u drugu ruku, zašto je djeci Izraela bilo zapovjeđeno da sve nečiste stvari iznose izvan tabora; i također da iskopaju rupu za njihove izmetine i prekriju je u zemlji, Ponovljeni Zakonik 23:12, 13. To je bilo zbog toga što je Izraelski tabor predstavljao nebo, a pustinja izvan tabora je predstavljala pakao. 

570. Četvrto iskustvo. Jednom sam razgovarao sa novopristiglim duhom koji je, dok je bio u svijetu, puno meditirao o nebu i paklu. Pod novopristiglim duhovima se misli na nedavno umrle ljude koji se, budući da su sada duhovni ljudi, nazivaju duhovima. Čim je ušao u duhovni svijet, on je na isti način započeo meditirati o nebu i paklu; i dok je meditirao o nebu bio je sretan, ali dok je meditirao o paklu, žalostan. Kada je percipirao kako se nalazio u duhovnom svijetu smjesta je istražio gdje su se nalazili nebo i pakao, također što su, i kakve je prirode svaki. Odgovor kojeg je primio je bio: 'Nebo se nalazi iznad tvoje glave, a pakao ispod tvojih stopala; jer ti si sada u svijetu duhova, koji se nalazi na pola puta između neba i pakla; ali što su nebo i pakao, i kakve je prirode svaki, to se ne može objasniti u nekoliko riječi.' Onda je on iz svoje vatrene želje da to sazna, pao na svoja koljena i iskreno se molio Bogu da bi ga prosvjetlio. I gle, na njegovoj desnoj strani se pojavio anđeo koji je, podižući ga, rekao: 'Molio si se da budeš podučen o nebu i paklu; istraži i nauči što je užitak, i doznat ćeš.' Rekavši ovo, anđeo je otišao.

[2]        Onda je novopristigli duh rekao sebi: ‘Što to znači, Istraži i nauči što je užitak, i doznat ćeš što su nebo i pakao, i kakve je prirode svaki od njih?’ Napustivši istog časa to mjesto, tumarao je okolo obraćajući se svima onima koje je susreo, govoreći, ‘Zaklinjem vas, budite tako dobri i recite mi, što je užitak.’ Neki su odgovorili, ‘Kakvo čudno pitanje? Svatko zna što je užitak. Zar to nije sreća i veselje? Užitak je užitak, i jedan je isti kao i drugi; mi ne vidimo razliku među njima.’

Drugi su rekli: ‘Užitak je smijanje uma, jer kada se um smije, izraz lica je veseo, razgovor radostan, kretnje živahne a cijeli čovjek u stanju oduševljenja.’

Neki su, međutim, rekli: ‘Užitak se sastoji u gozbovanju, jedenju, delikatesama, opijanju plemenitim vinom, i istovremeno u razgovaranju o različitim temama, posebice o ljubavnim i erotskim šalama.’

[3]        Čuvši ove stvari novopristigli duh je donekle ljutito rekao sebi: ‘Ovako odgovaraju klaunovi, a ne kulturni ljudi. Ovi užici ne sačinjavaju niti nebo niti pakao. Želio bi da mogu susresti neke mudre ljude.’ Tako je on napustio ove i istraživao gdje se mogu pronaći mudri ljudi. Onda ga je primjetio izvjesni anđeoski duh koji je rekao: ‘Percipiram u tebi vatrenu želju saznati univerzalnu karakteristiku neba i pakla; a pošto je ta karakteristika užitak, odvešću te do vrha brežuljka gdje se svakodnevno skupljaju oni koji istražuju posljedice, oni koji istražuju uzroke i oni koji istražuju krajnje ciljeve (svrhe). Tamo se oni koji istražuju posljedice nazivaju duhovima znanja, a apstraktno, znanja; oni koji istraživaju uzroke se nazivaju duhovima inteligencije, a apstraktno, inteligencije; a oni koji istražuju krajnje ciljeve (svrhe) se nazivaju duhovima mudrosti, i apstraktno, mudrosti. Direktno iznad njih, u nebesima, se nalaze anđeli koji iz krajnjih ciljeva vide uzroke, i iz uzroka posljedice; a od ovih anđela tri skupine primaju prosvjetljenje.’

[4]        Zatim ga je on, primivši novopristiglog duha za ruku, odveo do vrha brežuljka i predstavio ga skupini onih koji su istraživali krajnje ciljeve, i koji su se nazivali mudrostima; a novopristigli duh im je rekao: ‘Ispričavam se na smetnji. Ali došao sam pošto sam od svoje mladosti meditirao o nebu i paklu. U ovaj svijet sam ušao nedavno, i neki koji su tada bili združeni sa mnom su mi rekli kako se iznad moje glave nalazi nebo, dok se ispod mojih stopala nalazi pakao; ali kako nisu rekli što su nebo i pakao, i kakve je svaki od njih prirode, od neprestanog razmišljanja o njima me uhvatila tjeskoba, i molio sam Boga za prosvjetljenje. Onda se pored mene pojavio anđeo i rekao, ‘Istraži i nauči što je užitak, i saznat ćeš.’ Zatim sam sproveo istraživanje, ali do sada uzaludno. Prema tome, ponizno vas molim, naučite me što je užitak.’

[5]        Na ovo su duhovi mudrosti odgovorili: ‘Užitak sačinjava sav život svakog na nebu, i svakog u paklu. Onima na nebu je to užitak u onome što je dobro i istinito, ali onima u paklu je to užitak u onome što je zlo i lažno. Jer sav užitak pripada ljubavi, a ljubav je bitak (esse) čovjekovog života; a pošto je čovjek čovjek sukladno prirodi njegove ljubavi, isto tako je on čovjek sukladno prirodi njegovog užitka. Jer aktivnost ljubavi stvara osjećaj užitka; i na nebu je ova aktivnost popraćena sa mudrošću, ali u paklu sa ludilom; no u obadva slučaja ona stvara užitak. Nebesa i paklovi se, međutim, nalaze u suprotnim vrstama užitaka, budući da su nebesa u ljubavi prema dobru i otud u užitku vršenja dobra; ali paklovi su u ljubavi prema zlu i otud u užitku vršenja zla. Stoga, ako znaš što je užitak, znat ćeš što su nebo i pakao, i kakve je svaki od njih prirode. Istraži, međutim, i podrobnije nauči što čini užitak onih koji istražuju uzroke, i nazivaju se inteligencijama; oni se okupljaju nešto dalje od ovog mjesta, prema tvojoj desnoj strani.’

[6]        Tako se on zaputio te, približivši se njihovom skupu, objasnio razlog svojeg dolaska zaklinjući ih da ga poduče o tome što je užitak. Njima je njegova zamolba bila prijatna pa rekoše: ‘Istina je da onaj koji zna što je užitak, također zna što su nebo i pakao, i kakve je svaki od nje prirode. Pošto na volju, vrlinom koje čovjek jeste čovjek, osim užitka nikad ništa ne utječe ni u najmanjem stupnju. Jer volja, sama po sebi, nije ništa drugo nego osjećaj određene ljubavi, i posljedično tome određenog užitka; a volja je oživljena onime što je suglasno (prijatno) i što, radi toga, pruža zadovoljstvo. Pošto je volja ona koja pokreće razumijevanje na razmišljanje, ne postoji ni najmanja misao koja nije rezultat užitka koji pritječe iz volje. Razlog ovog je da Gospod, uplivom ljubavi i mudrosti iz Sebe Samoga, oživljava sve stvari u duši i umu anđela, duhova i ljudi. Ovaj upliv je sâma ta aktivnost iz koje izvire sav užitak; i u svom izvoru se naziva ushićenje, sreća i blaženstvo; u svojim proizlazećim oblicima, prijatnost, ugoda i srdačnost; a u svom univerzalnom smislu, dobro. Budući da pakleni duhovi u sebi izvrću sve stvari, oni dobro okreću u zlo, a istinu u neistinu; ali užitak i dalje ostaje, jer bez njega oni ne bi imali niti volje niti senzacije; i posljedično tome ne bi imali života. Iz ovog je jasno što je pakleni užitak, kakva je njegova priroda i njegov izvor; i također što je nebeski užitak, kakva je njegova priroda i odakle izvire.’

[7]        Nakon što je čuo ove stvari bio je odveden do treće skupine koja se sastojala od onih koji su istraživali posljedice i koji se nazivaju znanjima. Oni rekoše: ‘Siđi do niže zemlje, pa se onda popni do više; u ovima ćeš percipirati i osjetiti i nebeske i paklene užitke.’ Uslijed toga se, na određenoj udaljenosti od njih, zemlja rastvorila, i kroz pukotinu u njoj su se uzdignli tri vraga, koji su očigledno plamtjeli užitkom njihove ljubavi. Kako su anđeli koji su se nalazili sa novopristiglim duhom percipirali da su ovi iz pakla bili poslati sa određenom svrhom, pozvaše ih: ‘Priđite bliže; ali s tog mjesta na kojem se nalazite nam recite nešto o vašim užicima.’

            Vragovi su odgovorili: ‘Znajte dakle, da svatko, bez obzira da li se nazivao dobrim ili zlim, uživa svoj vlastiti užitak; onaj koji se naziva dobrim je u uživanju svog užitka, a onaj koji se naziva zlim, u uživanju svoga.’ Onda su anđeli zapitali, ‘Koji je vaš užitak?’ Oni rekoše kako je to bio užitak bludničenja, osvete, prijevare i bogohuljenja. Nadalje su bili zapitani, ‘Kako ti užici vama izgledaju? Oni rekoše kako su od strane drugih bili percipirani poput škodljivih i smrdljivih mirisa koji se šire iz gnjojišta, gnjilih leševa i stagnatne mokraće. ‘No, da li su ovi,’ zapitaše anđeli, ‘vama ugodni?’ Oni odgovoriše, ‘Da; najugodniji.’ ‘Onda ste,’ rekoše anđeli,’ vi poput nečistih zvijeri koje se valjaju u takvim stvarima.’ Oni odgovoriše, ‘Neka bude tako; ali takve stvari su našim nosnicama užici.’ Kad su bili zapitani da kažu još nešto više o ovome odgovorili su: ‘Svakome je dozvoljeno uživati njegov vlastiti užitak, pa čak ako se on može nazvati najprljavijim, pod uvjetom da on ne gnjavi dobre duhove i anđele. Ali pošto je naš užitak takav da se mi ne možemo suzdržati od toga da ih gnjavimo, smješteni smo u radionice, gdje su naše patnje velike. Ograničavanje naših užitaka na tim mjestima, i negiranje njihovog zadovoljavanja je ono što se naziva paklenom mukom. A pri tome je također prisutna i unutarnja bol.’ Anđeli su nadalje zapitali, ‘Zašto gnjavite dobre?’ ‘Mi ne možemo drugačije,’ odgovorili su. ‘Nas kao da zahvati neka mahnitost kada vidimo bilo kojeg anđela, i percipiramo Gospodnju Božansku sferu oko njega.’ Nakon toga smo odgovorili, ‘Vi ste i u tome također poput divljih zvijeri;’ I istog časa, kada su primjetili novopristiglog duha sa anđelima, ih je zahvatila paklena mahnitost koja je izgledala poput vatrene mržnje. Zbog toga su, da ne bi napravili bilo kakvu štetu, bili poslati nazad u pakao.

            Nakon ovoga su se pojavili anđeli koji su iz krajnjih ciljeva (svrha) vidjeli uzroke, i pomoću uzroka posljedice, i koji su bili na nebu iznad te tri skupine. Njih se moglo vidjeti u blistavom bijelom svjetlu koje je, dok se rolalo prema dolje, sa sobom donijelo vijenac cvijeća i postavilo ga na glavu novog duha. Zatim se iz svjetla začuo glas, govoreći, ‘Dana ti je ova počasna kruna pošto si od svoje rane mladosti meditirao o nebu i paklu.’

<<< nazad