<<< nazad

DUHOVNI SVIJET

792. Duhovni svijet je tema posebnog djela naslovljenog 'Nebo i Pakao', u kojem su opisane mnoge stvari u svezi tog svijeta; a pošto svatko nakon smrti ulazi u taj svijet, bilo je također opisano i tamošnje stanje ljudi. Svatko zna, ili može znati, kako čovjek živi nakon smrti, pošto je on rođen kao čovjek, i stvoren je na sliku Božju, i zato jer to Gospod naučava u Njegovoj Riječi. Ali priroda tog budućeg života je do sada bila nepoznata. Vjerovalo se kako će on onda biti duša, a uobičajena ideja o duši je da se ona sastoji od nečeg poput etera ili zraka; time da je dah, onakav kakvog čovjek iz-dahne kada umre. Vjerovalo se, međutim, kako taj dah zadržava suštinski element njegovog života (vitalnost), ali je lišen vida poput onog u oka, sluha poput onog u uha, i govora poput onog ustiju. Ipak činjenica je da čovjek nakon smrti nije ništa manje čovjek; i on je tako potpuno čovjek da ne zna drugo nego da i dalje živi u prijašnjem svijetu. On vidi, čuje i govori; on šeta, trči i sjedi; on liježe, spava i budi se; on jede i pije; on uživa užitke bračnog života, kao što je to činio u prijašnjem svijetu; ukratko, on je u svakom pogledu čovjek. Stoga je očigledno kako smrt nije uništenje nego nastavak života, i samo prijelaz (prelaženje iz jednog stanja u drugo).

793. Da je čovjek nakon smrti isto onoliko čovjek koliko je bio i prije, iako se tada ne pojavljuje pred očima materijalnog tijela, se može vidjeti po anđelima koje su vidjeli Abraham, Hagar, Gideon, Danijel i neki od proroka; i također na osnovu onih koji su se vidjeli u Gospodnjoj grobnici, i po onima koje je nakon toga mnogo puta vidio Ivan, kao što sâm govori u Otkrovenju. Posebice je to očigledno po samom Gospodu, Koji je dodirom kao i time što je pojeo (ribu) dokazao da je bio Čovjek, a ipak je postao nevidljiv za oči Njegovih učenika. Da li će itko biti toliko budalast da neće prizati kako je On, iako je postao nevidljiv, i dalje isto toliko bio čovjek? Razlog zašto su Ga učenici vidjeli je bio taj što su tada njihove duhovne oči bile otvorene; a kada su ove otvorene, predmeti u duhovnom svijetu se vide onako jasno kao oni u prirodnom svijetu. Razlika između čovjeka u prirodnom svijetu i čovjeka u duhovnom svijetu, je da je potonji odjeven sa supstancijalnim tijelom, ali prijašnji sa materijalnim, u kojem je iznutra njegovo supstancijalno tijelo, a supstancijalni čovjek vidi supstancijalnog čovjeka onako jasno kao što materijalni čovjek vidi materijalnog čovjeka. Supstancijalni čovjek, međutim, ne može vidjeti materijalnog čovjeka, niti materijalni čovjek može vidjeti supstancijalnog čovjeka, zahvaljujući razlici između materije i supstance. Priroda ove razlike se može opisati, ali ne u nekoliko riječi.

794. Na osnovu onog što sam vidio tijekom toliko mnogo godina Ja mogu navesti sljedeće pojedinosti. U duhovnom svijetu, kao i u prirodnom svijetu, postoje zemljišta (predjeli), ravnice i doline, planine i brežuljci, izvori i rijeke; ima nebeskih vrtova, nasada, gajeva i šuma; postoje gradovi, sa palačama i kućama u njima; ima takođe zapisa i knjiga; ima zaposlenja i trgovine; a postoje i zlato, srebro i dragocjeno kamenje. Ukratko, postoje sve stvari bilo koje vrste koje god postoje u prirodnom svijetu; ali stvari u nebu su neizmjerno više savršene. Razlika je ta da sve stvari koje se vide u duhovnom svijetu, poput kuća, nasada, hrane i ostalog, bivaju stvorene u trenuku od strane Gospoda tako da korespondiraju sa unutaršnjim stvarima anđela i duhova, to jest, sa njihovim osjećajima i mislima koje iz ovih nastaju; dok sve stvari koje se vide u prirodnom svijetu izvode svoje postojanje iz sjemena i razvijaju se postepeno.

795. Pošto je duhovni svijet takav kakvim sam ga opisao, i pošto sam ja tamo svakodnevno razgovarao sa ljudima iz različitih nacija i narodnosti u svijetu, ne jedino sa ljudima iz Evrope već također sa nekima iz Azije i Afrike, i tako sa ljudima različitih religija, dodat ću kao zaključak ovom djelu kratak opis stanja nekih od njih. Sljedeće činjenice, međutim, treba imati na pameti. U duhovnom svijetu je stanje svakog naroda i narodnosti općenito, baš kao i svih njihovih pojedinačnih članova, u skladu sa njihovim priznavanjem i obožavanjem Boga. Svi koji u srcu priznaju Boga, i nadalje svi koji priznaju Gospoda Isusa Krista kao Boga, Iskupitelja i Spasitelja, su u nebu. Oni koji Ga ne priznaju su ispod neba, gdje bivaju podučavani; oni koji Ga prihvate su podignuti u nebo, a oni koji to odbiju su bačeni dolje u pakao. Među potonjima su oni koji su, poput Socinjana, pristupali Bogu Ocu jedino, ili koji su, poput Arijanaca, negirali Božanstvo Gospodnjeg Ljudskog. Jer Gospod reče:

'Ja Sam put, i istina, i život; nitko ne dolazi Ocu osim kroz Mene';

a Filipu koji je imao želju vidjeti Oca On je rekao kako:

'Onaj koji vidi i poznaje Mene, vidi i poznaje Oca.'  Ivan 14:6, i naknadni stihovi.

 

II. LUTER, MELANCHTHON I CALVIN U DUHOVNOM SVIJETU.

796. Često sam razgovarao sa ova tri lidera, koji su bili reformatori Kršćanske Crkve, i na taj način sam doznao kakva je bila priroda njihovih života od početka pa sve do sadašnjeg vremena.

LUTHER.

Od vremena kada je prvi puta ušao u duhovni svijet on je bio vrlo gorljiv sijač i branitelj svojih vlastitih dogmi; a njegova gorljivost za njima se povećavala kako se povećavao broj onih što su dolazili sa Zemlje koji su ih potvrđivali i koji su im bili naklonjeni. Bila mu je dana kuća kakvu je imao u Eislebenu za vrijeme njegovog života u tijelu; i tamo u njezinoj centralnoj hali, na nešto povišenom mjestu, je postavio određenu vrstu prijestolja, gdje se posjeo. Oni koji su ga došli slušati su bili propušteni kroz vrata koja su uvijek bila otvorena, i njih je organizirao u grupe. Pozicije najbliže sebi je odredio onima koji su najviše bili naklonjeni njegovom mišljenju, a mjesta iza njih onima koji su im manje bili naklonjeni. Nakon toga je govorio bez prestanka, ali bi povremeno dopustio pitanja, tako da kada bi završio neku temu, može nastaviti svoju raspravu sa drugačijeg gledišta.

[2]         Osiguravajući na ovaj način za sebe opću naklonost, zadobio je vještinu uvjeravanja, koja je u duhovnom svijetu tako učinkovita da joj se nitko ne može oduprijeti ili pak pobiti ono što je dokazano. Kako je ova vještina, međutim, u svojoj prirodi bila iste prirode kao i opčaravanje, kojeg su koristili drevni ljudi, njemu je tako bilo striktno zabranjeno govoriti iz uvjeravanja; zato je nakon toga naučavao, kao što je činio i prije, iz njegovog pamćenja i njegovog razumijevanja. Ova vještina uvjeravanja, koja je vrsta opčaravanja, izvire iz ljubavi prema sebi samome; i posljedično tome naposlijetku napada ne samo stvar o kojoj se raspravlja sa oponentom, već čak vrši napad na samu osobu.

[3]       Ovo je bilo stanje Lutherovog života sve do vremena Posljednjeg Suda, koji se zbio u duhovnom svijetu u godini 1757. Sljedeće godine je bio premješten iz njegove prve kuće u drugu, i istovremeno je bio doveden u drugo stanje. Čuvši kako sam ja, dok sam živio u prirodom svijetu, razgovarao sa onima koji su bili u duhovnom svijetu, on me posjetio zajedno sa nekolicinom drugih. Nakon što mi je postavio nekoliko pitanja na koja je primio moje odgovore, percipirao je kako je sada kraj prijašnje Ckrve i početak Nove Crkve kao što je predskazao Danijel, i Sam Gospod u Evanđelistima. On je također percipirao kako je ta Nova Crkva ono što u Otkrovenju naznačava ‘Novi Jeruzalem’, kao i ‘vječno Evanđelje’ kojeg je ‘anđeo koji je letio sred nebesa propovijedao onima koji su boravili na Zemlji’, Apokalipsa 14:6. Bio je vrlo srdit, te je započeo psovati; no vidio je kako je novo nebo (bilo uspostavljeno) koje je bilo formirano i formira se od onih koji priznaju Gospoda jedinog kao Boga neba i zemlje, u skladu sa Njegovim riječima u Mateju 28:18; on je također primjetio kako je broj onih koji su ga dnevno posjećivali bio sve manji. Njegovo bješnjenje je, prema tome, prestalo, i on se sa mnom želio pobliže upoznati, te je započeo prisnije pričati sa mnom. Nakon što je bio uvjeren kako je svoju glavnu dogmu o opravdavanju jedino sa vjerom izveo ne iz Riječi već iz svoje vlastite inteligencije, dozvolio je sebi biti podučen u svezi Gospoda, dobročinstva, istinske vjere, slobodne volje, i nadalje, u svezi Iskupljenja, i to iz Riječi jedino.

[4]         Nakon što je bio uvjeren, on je naposlijetku počeo biti naklonjen, a zatim je sebe sve više i više potvrdio u istinama na kojima je Nova Crkva uspostavljena. U to vrijeme je sa mnom bio svakodnevno; i kako bi jednu za drugom naučio te istine, on bi se smijao na svoja ranija gledišta kako su bila u potpunoj suprotnosti sa Riječju. I čuo sam ga govoriti: ‘Ne čudi se da sam se uhvatio jedino vjere kao sredstva opravdavanja, te da sam lišio dobročinstvo njegove duhovne suštine i oduzeo od ljudi slobodnu volju u duhovnim stvarima, uz naučavanje mnogih drugih dogmi koje su zavisile jedino o vjeri, jednom kada je primljena, poput toliko puno karika na lancu. Jer moj cilj je bio prekinuti sa Rimokatolicima, a taj cilj nisam mogao postići na drugi način. Stoga se ne čudim da sam pogriješio; ali se čudim da glupost samo jednog čovjeka može učiniti toliko puno drugih glupima, i da oni nisu vidjeli proturječnosti u Svetim Pismima, iako su ove jasno vidljive.’ Ovdje je on ovlaš pogledao na neke pisce dogmatiste koji su stajali pored njega, a koji su u njegovo vlastito doba bili naširoko poznati te vjerni sljedbenici njegove vlastite doktrine.

[5]         Bio sam obaviješten od strane anđela koji su vršili ispitivanje kako je ovaj vodeći Crkvenjak bio obraćen prije mnogih drugih koji su sebe potvrdili u opravdavanju jedino vjerom; pošto je on u svojoj mladosti, prije nego je započeo Reformaciju, bio pod snažnim utjecajem doktrine koja je naglašavala preuzvišenost dobročinstva. To je bio razlog zašto je, i u njegovim zapisima i u njegovim propovijedima, on tako izvrsno naučavao dobročinstvo. I zato je doktrina o opravdavajućoj vjeri bila usađena u njegovom vanjskom prirodnom čovjeku, ali nije bila ukorijenjena u njegovom unutarnjem duhovnom čovjeku. Drugačije je sa onima koji su, u njihovoj mladosti, sebe potvrdili protiv duhovnog karaktera dobročinstva; a to se događa kada uspostavljaju opravdanje putem vjere jedino koristeći argumente njoj u korist.

             Razgovarao sam sa Izbornikom Saksonije sa kojim je Luther bio povezan u svijetu. On mi je rekao kako je često prekoravao Luthera, posebice zbog toga što je razdvojio dobročinstvo od vjere, i zbog toga što potonje a ne prijašnje proglasio spasavajućim: iako Sveto Pismo sjedinjuje zajedno ova dva univerzalna sredstva spasenja, dok Pavle čak postavlja dobročinstvo iznad vjere. Jer on kaže kako postoje tri (stvari), vjera, nada i dobročinstvo, i da je najveće od njih dobročinstvo, 1 Korinćani 13:13. Ali on je nadodao kako je Luther obično odgovorio da nije mogao učiniti drugačije, zbog Rimokatolika. Taj Princ je među blaženima.

MELANCHTHON.

797. Bilo mi je omogućeno doznati mnoge stvari u svezi prirode njegove sudbine, i kada je najprije ušao u duhovni svijet i poslije toga, ne samo od anđela već također i od njega samoga; jer razgovarao sam sa njime nekoliko puta, iako ne tako često niti tako prisno kao sa Luterom. To je bilo zbog toga što mi nije mogao pristupiti kao i Luter, pošto je bio vrlo zaokupljen opravdanjem jedino putem vjere, čak do isključivanja dobročinstva: dok sam ja pak bio okružen sa anđeoskim duhovima koji su u dobročinstvu, a oni su spriječili njegov prilazak.

[2]         Čuo sam da mu je odmah pri ulasku u duhovan svijet bila osigurana kuća slična onoj koju je imao dok je živio u svijetu. To se događa u slučaju većine osoba prilikom njihovog prvog dolaska, tako da oni ne znaju drugo nego da se i dalje nalaze u prirodnom svijetu, i da je vrijeme koje je prošlo od njihove smrti bilo samo kao san. Tako su sve stvari u njegovoj sobi bile slične onima koje je imao ranije; stol, pisaći stol sa ladicama i biblioteka. Čim je, dakle, ušao u duhovan svijet, nalik čovjeku koji se upravo probudio iz sna tamo, posjeo se za stol i nastavio pisati, njegova tema je tada bila opravdavanje jedino uz pomoć vjere. To se nastavilo u trajanju od nekoliko dna, ali on nije spomenuo dobročinstvo. Kada su to anđeli percipirali, bio je zapitan od strane njihovih glasnika zašto nije također pisao o dobročinstvu. On je odgovorio kako u dobročinstvu nije bilo ničeg od Crkve; jer ako bi dobročinstvo bilo primljeno kao suštinska sastavnica Crkve, čovjek bi sebi pripisao zaslugu opravdavanja, tome posljedično spasenja, i tako bi lišio vjeru njezine duhovne suštine.

[3]         Anđeli su u početku združeni sa svakim novopridošlim; a kada su oni anđeli koji su bili iznad Melanchthonove glave percipirali što je rekao, i kada su oni koji su bili sa njime kada je izašao iz kuće to čuli, odmaknuli su se od njega.

             Nekoliko tjedana nakon toga, stvari koje je koristio u njegovoj sobi su počele tamniti, i nestajati, sve dok naposlijetku ništa nije preostalo osim stola, papira i mastionice; i štoviše, zidovi njegove kuće su izgledali ugrubo premazani sa žbukom, a pod prekriven sa žutom glinom, a on sam se činio više vulgarnije obučen. Kada se čudio tim stvarima i pitao one oko njega za razlog tome, bilo mu je rečeno da je to zbog toga što je otklonio dobročinstvo iz Crkve, iako je dobročinstvo bilo samo njezino srce. Ali budući da je on to često nijekao, i nastavio pisati o vjeri kao jedinoj suštinskoj sastavnici Crkve i sredstvu spasenja, i odmicati dobročinstvo još dalje, odjednom se našao u podzemnoj radionici, gdje su se nalazili drugi poput njega. Kada je htio otići, bio je zadržan, i obaviješten da ni jedna druga sudbina ne čeka one koji iz Crkve izbace dobročinstvo i dobra djela. Međutim, budući da je on bio jedan od reformatora Crkve, bio je oslobođen na zapovijed Gospoda i poslat nazad do svoje prijašnje sobe, gdje je ostao jedino njegov stol, papir i mastionica. Ali kako je on i dalje nastavio, zahvaljujući svojem potvrđenom mišljenju, mrljati svoje stranice sa istom greškom, bilo je nemoguće spriječiti da bude naizmjenično poslan dolje među njegove zatvorene prijatelje i opet vraćen nazad. Kada je bio poslat nazad, pojavio se obučen u krzneno odijelo, pošto je vjera bez dobročinstva hladna.

[4]         Melanchthon mi je osobno rekao kako je u stražnjem dijelu kuće bila soba pored njegove koja je sadržavala tri stola, za kojima su sjedili osobe poput njega samoga, koji su također bili odbacili dobročinstvo; i da se tamo ponekad pojavljivao četvrti stol, nad kojim bi se vidjele čudna stvorenja različitih oblika; ali ova nisu uznemiravala njihov rad. On je dodao kako je ušao u razgovor sa njima, i kako je s njihove strane svakodnevno dobijao potvrdu za svoja mišljenja. Nakon nekog vremena, međutim, kako je bio zahvaćen sa strahom, počeo je pisati nešto o dobročinstvu; ali što je zapisao jednog dana, on to drugog dana nije vidio. To se događa svakome tamo kada na papir zapiše nešto iz svog vanjskog čovjeka jedino a ne istovremeno iz svoga unutarnjeg čovjeka, time pod prisilom a ne iz slobode; to jednostavno samo od sebe nestane.

[5]         Ali nakon što je novo nebo bilo upostavljeno od strane Gospoda, Melanchthon je, od svjetla koje je proizlazilo iz tog neba, započeo misliti kako postoji mogućnost da je griješio; i, stoga je, zabrinut za svoju buduću sudbinu, postao svjestan kako su neke unutarnje ideje o dobročinstvu bile utisnute u njega. U tom stanju se on posavjetovao sa Riječju, i onda su njegove oči bile otvorene, i zatim je vidio kako je prepuna ljubavi spram Boga i ljubavi spram bližnjega; i tako, kako Gospod kaže, da o te dvije Zapovijedi vise i Zakon i Proroci, to jest, cijela Riječ. Onda je bio premješten u drugu kuću više prema jugozapadu, gdje je razgovarao sa mnom, govoreći kako njegov zapis u svezi dobročinstva nije nestao kao prije, iako se sljedećeg dana pojavio prilično zatamnjen.

[6]         Također sam bio iznenađen primjetiti da je hodajući pravio zvuk poput kolone ljudi koji na nogama imaju željezne cipele a hodaju po kamenom pločniku. Kao dodatak tome bi spomenuo da kada je bilo koji novopridošlica iz svijeta ušao u njegovu sobu vidjeti ga i razgovarati sa njime, on bi sazvao jednog od duhova čudotvoraca koji su njihovom obmanjujćom vještinom bili sposobni proizvesti raznorazne vrste dekoracija. Oni su ukrasili njegovu sobu sa ornamentima i cvjetnim tapiserijama, i također sa bibliotekom koja se pojavila u centru. Ali čim su njegovi posjetioci otišli, dekoracije bi nestale, i ranija žbuka i praznoća bi se povratile. Ovo se, međutim, događalo tijekom njegova prijašnjeg stanja.

CALVIN.

798. U svezi Calvina sam čuo sljedeće:

1. Kada je tek ušao u duhovni svijet vjerovao je kako se još nalazi u svijetu u kojem je bio rođen; i premda je od anđela koji su mu najprije bili pridruženi čuo kako se nalazio u njihovom svijetu, a ne u prijašnjem, rekao je: ‘Ali ja imam isto tijelo, iste ruke, i slična čula.’ Anđeli su ga, međutim, podučili da je on sada bio u supstancijalnom tijelu, a da se ranije nije nalazio jedino u tom tijelu, već također u materijalnom tijelu koje je bilo odbačeno, dok je supstancijalno tijelo ostalo, vrlinom kojeg je čovjek čovjek. On je to najprije razumio; ali je sljedećeg dana ponovno zapao u njegovo prijašnje vjerovanje, kako se i dalje nalazio u svijetu u kojem je bio rođen. To je bilo zbog toga jer je bio senzualan čovjek, i nije vjerovao ništa osim onog što je dobio od predmeta predstavljenih tjelesnim osjetilima. Tako se zbilo da je sve dogme svoje vjere uobličio iz svoje vlastite inteligencije, a ne iz Riječi. Kadgod je citirao iz Riječi on je to činio kako bi zadobio privolu ljudi.

[2]         2. Nakon ovog prvog perioda, napustivši anđele, lutao je okolo i istraživao gdje su bili oni koji su u ranija vremena vjerovali u predodređenje. Bilo mu je rečeno kako su oni živjeli u udaljenom predjelu, zatvorenom i prekrivenom; i da k njima nije postojao otvoren prilaz osim kroz podzemni stražnji prolaz; ali da se Gottschalkovi učenici i dalje slobodno šeću okolo, i ponekad susreću na mjestu koje se na duhovnom jeziku naziva, Pyris. Kako je imao čežnju družiti se sa njima bio je odveden do njihovog mjesta okupljanja, gdje su se upravo nalazili neki od njih, i kada je došao među njih bio je u užitku svoga srca i sa njima je formirao intimno prijateljstvo.

[3]         3. Nakon što su Gottschalkovi sljedbenici bili poslati da se pridruže njihovoj braći u kavernama, život mu je postao mučan. On je prema tome svugdje tražio više sebi-slične kvartove, i naposlijetku je bio primljen u određenu zajednicu koja se sastojala od priprostih ljudi među kojima je također bilo puno njih koji su bili religiozni. Kada je, međutim, otkrio da oni nisu znali ništa o predodređenju, i da su bili nesposobni razumjeti ga, povukao se do udaljenog mjesta zajednice i jedno duže vrijeme je izbjegavao pažnju, bez da je ikad otvorio svoja usta o bilo kojem predmetu u svezi sa Crkvom. To je tako bilo osigurano da bi mogao odbaciti svoju pogrešku u svezi predodređenja, i da bi se u jedno društvo mogli formirati oni koji su, nakon Koncila u Dortu, prionuli uz to gnjusno krivovjerje. Ovi su svi u svoje vrijeme bili poslani pridružiti se religioznim istomišljenicima u kavernama.

[4]         4. Napokon je istraga bila sprovedena među modernim vjernicima u predodređenje u svezi Calvinova prebivališta. Nakon potrage je bio pronađen na rubovima te zajednice koja se sastojala jedino od priprostih ljudi. On je bio pozvan van i odveden do određenog guvernera koji je bio opsjednut sa ovom beskorisnom doktrinom. Taj čovjek ga je, prema tome, primio u svoju kuću i držao ga pod svojom zaštitom sve dok novo nebo nije bilo upostavljeno od strane Gospoda. Taj guverner, njegov zaštitnik, je onda bio izbačen zajedno sa svom njegovom pratnjom; a Calvin je nakon toga sebe smjestio u kuću koja je bila na vrlo lošem glasu gdje je ostao jedno određeno vrijeme.

[5]         5. Kako je tada imao slobodu kretanja i lutanja uokolo i također pristupanja mjestu gdje sam se nalazio, bilo mi je dozvoljeno razgovarati sa njime. Najprije sam govorio o novom nebu, koje je sada bilo formirano od onih koji su priznavali Gospoda jedino kao Boga neba i zemlje, u skladu sa Njegovim riječima u Mateju 28:18. Rekao sam kako ti vjeruju:

‘Da su On i Otac jedno.’ Ivan 10:30;

‘I da je On u Ocu i Otac u Njemu; i da tko vidi (poznaje) Njega, vidi i poznaje Oca.’  Ivan 14:6-11.

i da stoga postoji jedan Bog u Crkvi i na nebu.

[6] Čuvši što sam rekao on je najprije šutio, kao i obično; ali nakon nekih pola sata je prekinuo tišinu i rekao: ‘Zar Krist nije bio čovjek, sin Marijin, koja je bila udata za Josipa? Kako, dakle, čovjek može biti obožavan kao Bog?’ Ja sam odgovorio: ‘Zar Isus naš Iskupitelj i Spasitelj, nije Bog i Čovjek?’ Na to je on odgovorio: ‘On jeste Bog i Čovjek; pa ipak Božanstvo ne pripada Njemu, nego Ocu.’ Zapitao sam: ‘Gdje je, onda, Krist?’ Odgovorio je: ‘On je u najnižim dijelovima neba. To je On dokazao Svojim poniženjem pred Ocem, i time što je dozvolio da Ga raspnu.’ On je tome nadodao neke podrugujuće primjedbe u svezi obožavanja Krista, koje su onda navrle u njegovo pamćenje iz svijeta, ukratko, da je obožavanje Krista čisto idolopoklonstvo; i bio bi iskoristio bogohulne riječi da to opiše da mu anđeli koji su bili sa mnom nisu zatvorili usne.

[7]         U mojoj vatrenoj želji da ga preobratim, rekao sam kako Gospod naš Spasitelj nije samo Bog i Čovjek, već također da je u Njemu Bog Čovjek, i Čovjek je Bog. To sam dokazao Pavlovim riječima:

‘Da u Njemu tjelesno prebiva punina Božanstva.’  Kološanima 2:9.

i onime što je Ivan rekao:

‘Kako je On Bog istiniti, i život vječni.’  1 Ivanova 5:20.

i također Gospodnjim vlastitim riječima:

‘Kako je volja Očeva, da svatko tko vjeruje u Sina, ima život vječni; i da tkogod ne vjeruje (u Sina), neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje u njemu.’  Ivan 3:36; 6:40.

I nadalje onim što je izjavljeno u Atanasijevom Vjerovanju, gdje se tvrdi da u Kristu Bog i Čovjek nisu dvoje, već jedno, i da su oni u jednoj osobi, poput duše i tijela u čovjeku.

[8]         Čuvši ovo odgovorio je: ‘Sve što si naveo iz Riječi je prazan zvuk. Riječ je knjiga svih krivovjerja; ona je poput vjetrokaza na kućama i brodova koji se okreću okolo kako vjetar puše. Predodređenje jedino odlučuje sve stvari u religiji. U ovoj doktrini one imaju svoje boravište, i to je šator religijskog skupa; a vjera koja ostvaruje opravdavanje i spasenje je svetište i hram u njemu. Ni jedan čovjek nema slobodnu volju u duhovnim stvarima, a spasenje je u potpunosti slobodan dar. Prema tome, argumenti protiv tih temeljnih načela, i time protiv predodređenja, dosežu moje uši i s moje strane su percipirani samo kao podrigivanja stomaka ili krčanja u crijevima. Često mi je, stoga, sinulo kako su hram gdje se bilo koja druga doktrina naučava, i skup tamo okupljen, nalik zvjerinjaku gdje se u čoporu skupljaju ovce i vukovi, gdje su vukovima postavljene brnjice civilnih zakona pravde, da ne bi napali ovce. Pod ovcama mislim na predodređene, i također smatram kako moljenje i propovijedanje tamo naliči štucanju. Ovdje iznosim moju vlastitu vjeru kako slijedi: ‘Postoji Bog, i On je svemoguć. Za nikoga nema spasenja osim za one koji su odabrani i predodređeni od strane Boga Oca; a svatko drugi je izručen njegovoj vlastitoj sudbini, to jest, njegovoj vlastitoj kobi.’’

[9]         Kada sam ovo čuo odgovorio sam u velikoj ojađenosti: ‘Ti bogohuliš. Odlazi, zli duše! Zar ne znaš, pošto si sada u duhovnom svijetu, da postoji nebo, i da postoji pakao? Predodređenje, prema tome, implicira da su neki određeni za nebo a neki za pakao. Jedina ideja o Bogu onda koju možeš formirati je ona o tiraninu, koji svoje miljenike prihvaća u svoj grad a druge izručuje mučenju. Sram neka te bude!’

[10]       Nakon toga sam mu iz dogmatske knjige Evanđelista, koja se naziva Formula Concordiae, čitao što je zapisano o pogrešnoj doktrini Kalvinista u svezi obožavanja Gospoda, i po pitanju predodređenja. U svezi obožavanja Gospoda je zapisano sljedeće:

‘Osuđujuće je idolopoklonstvo ako su poverenje i vjera srca postavljeni u Krista, ne jedino što se tiče Njegovog Božanske već također što se tiče Njegove Ljudske prirode, i ako se slava upućuje obadvjema;’

a u svezi predodređenja:

‘Krist nije umro za sve ljude, već jedino za odabrane. Bog je stvorio veliki broj ljudi za vječno prokletstvo, i nije voljan da se oni obrate i žive. Odabrani i preporođeni ne mogu izgubiti vjeru i Svetog Duha, premda počinili ogromna zlodjela i grijehe svake vrste. Oni koji nisu odabrani su nužno osuđeni, i ne mogu postići spasenje, pa makar bili kršteni i tisuću puta, i išli svakog dana na Pričest, i pored toga, vodili svete i neporočne živote u najidealnijem mogućem obliku.’    Iz Lajpcišgog izdanja, objavljenog u godini 1756, str. 837, 838.

Nakon čitanja, sam ga zapitao da li su gledišta zabilježena u toj knjizi bila u skladu sa njegovom doktrinom ili ne. On je odgovorio kako jesu, ali nije pamtio da li su baš te doslovne riječi izašle ispod njegovog pera, iako ih je on izgovorio.

[11]       Kada su ovo čuli, sve su se sluge Gospodnje odmakle od njega; a on se užurbano povukao duž ceste koja je vodila prema kaverni gdje žive oni koji su sebe potvrdili u odvratnoj doktrini o predodređenju. Ja sam nakon toga razgovarao sa nekima od onih koji su tamo bili zatočeni, i istražio sam kakvi su bili uvjeti njihova života. Oni rekoše kako su bili prisiljeni raditi za hranu, kako su svi međusobno bili neprijatelji, kako je svaki tražio priliku kako će ozlijediti drugoga, te je to i činio kada bi se ukazala i najmanja prilika, i da je to bila radost njihova života. Više u svezi predodređenja i onih koji u njega vjeruju se može vidjeti u br. 485-488.

799. Razgovarao sam sa mnogim drugim duhovima, sa sljedbenicima ovo troje lidera baš kao i sa krivovjernicima. Bilo mi je omogućeno izvesti zaključak kako oni od njih koji su živjeli u životu dobročinstva, a posebice oni koji su voljeli istinu pošto je istina, dobrovoljno sebe podvrgnu poduci u duhovnom svijetu i prime doktrine Nove Crkve. U drugu ruku, oni koji su sebe potvrdili u neistinama religije, i također oni koji su živjeli opakim životom, odbijaju biti podučeni. Oni se postepeno povuku od novog neba i pridruže se sebi sličnima u paklu, gdje sebe tvrdoglavo potvrđuju sve više i više protiv obožavanja Gospoda, sve dok više ne mogu podnijeti čuti Isusovo ime. Obrnuto je slučaj na nebu; jer tamo svi jednoglasno priznaju Gospoda kao Boga neba.

E.Swedenborg 'Istinska Kršćanska Religija – 792-799'

<<< nazad