<<< nazad

U Njegovom Prisustvu

E.W. Kenyon

19. Poglavlje

Što stvara najviši tip vjere?

 

Netko tko je pročitao dio ovog rukopisa je rekao: „Što je namjera ove knjige?“

Odgovorio sam pitajući ga: „Što ti misliš da joj je namjera?“

On je rekao: „Da stvori vjeru.“

Ovdje je navedeno nekoliko stvari koje su pokrivene u drugim dijelovima knjige, ali koje želim grupirati zajedno, tako da ih možete inteligentno provjeriti u vlastitom životu i riješiti neke velike probleme sami.

Prva stvar koju je nužno poznavati je cjelovitost Riječi; znati da je Riječ zaista ono što tvrdi da jest- Objava Boga nama.

Trebali bi znati da nam Bog govori; da to nije samo Knjiga prošlosti i budućnosti, nego i Knjiga sadašnjosti; da je to Bogom-udahnuta, Bogom-nastanjena, Bogom-nadahnuta poruka.

Drugo, nužno nam je poznavati stvarnu zbilju našeg Spasenja u Kristu- ne kao doktrinu, ne kao filozofiju, nego kao jedno stvarno otkupljenje od Sotonine vlasti, i da smo Novim Rođenjem preneseni u kraljevstvo Sina Njegove Ljubavi; ili drugim riječima, u samu Božju obitelj. Sotonina prevlast nad nama kao Novim Stvorenjem je završila. Isus je Gospodar i glava ovog novog tijela.

Sotona je pobijeđeni neprijatelj nad kojim kraljujemo kroz Isusovo Ime.

Sotona je izgubio svoju nadmoć nad našim tijelima, nad našim umovima, nad našim financijama, nad životnim okolnostima.

Kada ovo znamo, kao što znamo da su četiri i četiri osam, problem vjere nas više nikad neće mučiti.

Slijedeće (treće), neophodno je poznavati zbilju Novog Stvaranja; znati njegovu zakonsku stranu, da smo u umu Pravde bili stvoreni u Kristu Isusu kada je On bio nanovo stvoren nakon što je postao grijehom namjesto nas.

Moramo to živo poznavati, u trenutku kada smo prihvatili Isusa Krista kao našeg Spasitelja i ispovjedili Njega kao našeg Gospodara Bog nas je nanovo stvorio, napravio zakonsku stvar zbiljom, i danas u našem Duhu imamo samu Božansku Prirodu i Život.

To nije doživljaj.

To nije religija.

To nije pridruživanje Crkvi.

To je stvarno Rođenje u našem Duhu. Mi smo pravi sinovi i kćeri Boga Svemogućeg.

Mi to znamo baš kao što razlikujemo glad i sitost; kao što razlikujemo vrućinu i hladnoću.

Znamo da smo izbavljeni iz Sotonine vlasti, duhovne smrti, u kraljevstvo Života kroz Isusa Krista.

Mi to znamo!

Što će biti posljedica ovog znanja?

Pa, Bog je sam tvoj Otac i ti si Njegovo pravo dijete.

Imaš toliko slobode u Njegovom prijateljstvu koliko je Isus imao na svom zemaljskom putu, i Otac te ljubi čak kao što je ljubio Isusa.

Četvrta činjenica: Mi znamo zbilju naše Pravednosti u Kristu.

Nema teoretiziranja o ovome.  Znamo da su Rim.3:26 stvarnost: Htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove.”

Bog Otac je postao naša Pravednost kada nam je dao Svoju vlastitu prirodu, Vječni Život, u Novom Stvorenju.

Isus je postao naša Pravednost onog trenutka kad smo Ga uzeli za našeg Spasitelja i ispovjedili Ga za svog Gospodara.

Tada je postao naš Jamac, naša Glava, sam naš život.

Ali u toj velikoj objavi, 2.Kor.5:21, Sveti Duh govori kroz Pavla, „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom  učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“

Ne samo da je Isus naša Pravednost, da je Otac naša Pravednost, nego smo postali „Pravednost Božja u Njemu.".

To znači da je naše stajanje pred Prijestoljem zajamčeno od samog Boga i Njegova Sina, Njegovim vlastitim riječima zapisanim u nama, Svetim Duhom, kroz Riječ.

Mi smo ono što On kaže da jesmo.

Ovo znači da možemo stajati u Njegovom prisustvu bez ikakvog osjećaja krivnje, osude ili manje vrijednosti.

Ovo znači da je problem molitve riješen. Više ne dolazimo u Njegovo prisustvo mucavi zbog osude ili ispunjeni strahom zbog neznanja.

Znamo da smo u Kristu.

Znamo da nas je On napravio onim što jesmo.

To nije problem osjećaja ili problem vjere.

To ne zahtijeva vjeru nimalo više nego je Isus zahtijevao vjeru da dođe u prisustvo Svog Oca.

Isus jest - i mi jesmo.

Peto, nužno je da poznajemo stvarnost Prisustva.

Od svih moćnih istina u vezi Otkupljenja, ovo je vrhunac: da Bog osobno, nakon što nas je nanovo stvorio, učinio nas Svojim vlastitima, zaista čini naša tijela Svojim domom.

Više ne prebiva u zemaljski napravljenoj Svetinji nad Svetinjama. Naša tijela su postala Njegovi hramovi.

1.Kor.6:19-20: Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha  Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer  kupljeni ste otkupninom. Proslavite dakle Boga u tijelu svojem!”

To meni nije izgledalo moguće. Kakav mi se pogled otvorio na to što smo mi u Kristu!

Kada netko postane Bogom-iznutra vođen, kada on uzme zdravo za gotovo  da je “veći On koji je u nama nego onaj koji je u svijetu”, on izlazi vani i suočava se sa životnim problemima kao osvajač.

To je gotovo nepoznata praksa u crkvi za čovjeka i ženu- da kažu u svakoj krizi svog života: “Ja sam osvajač; više sam od pobjednika, jer Stvaratelj prebiva u meni. On me može prenijeti preko svega. On me može učiniti uspjehom. Ne mogu podbaciti.”

Kakav učinak će ovo znanje, stavljeno u dnevnu praksu, imati na molitveni život?

Rim.8:26 tada mogu biti stvarnost: “Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što  da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim  uzdasima.”

Zaista, to će riješiti problem molitve.

Ako Sveti Duh izražava Očeve želje kroz tvoje usne, te će želje biti ispunjene i zajamčene.

Slijedeće (šesto) što je nužno za nas da znamo je zbilja našeg zajedništva s Ocem.

To je upravo centralni razlog za Otkupljenje.

1.Kor.1:9 “Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo  Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.”

Zajedništvo znači dijeljenje, ravnopravno nošenje tereta, sudjelovanje u pobjedama; a On nas je pozvao da dijelimo sa Njegovim Sinom.

U 1.Iv.1:3-4 i 7 On nam kaže da možemo imati zajedništvo jedni  s drugima: “A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom.” Imamo radost hodanja u svjetlu jer On je u svjetlu.

Najveća čast koju nam je ikada podario je da budemo zajedničari s Njime, sa Njegovim Sinom i sa Svetim Duhom u provođenju Njegovog sna za Spasenje ljudske vrste. Veza bez zajedništva je bljutava, bezokusna stvar.

Zajedništvo je sama majka vjere, roditelj radosti, izvor pobjede; a On nas je pozvao ponaosob u zajedništvo sa Njegovim Sinom.

Ako imaš zajedništvo s Njim i ako hodaš u svjetlu kao što je On u svjetlu, molitva postaje jedna od najslađih povlastica, jedan od najvećih posjeda koji nam je dopao u naslijeđe u Kristu.

Opet (sedmo), nužno nam je poznavati vlast i autoritet Isusovog Imena; ne kao dio vjerovanja ili doktrine, nego poznavati to kao stvarnu zbilju; baš kao kad bi ti neki bogati čovjek dao pravo da koristiš njegovo ime- bezgraničnu snagu prava zastupništva.

Što bi to tebi značilo? I kakve bi posljedice bile da ti je on u tom legalnom dokumentu rekao: “Ispuni svaku svoju potrebu, ponašaj se kao da je ovo bogatstvo  tvoje vlastito!”?

Otac nam je dao pravnu moć da koristimo Isusovo Ime i to Ime ima vlast na nebu i na zemlji. Ono nas čini apsolutnim vladarima nad Sotonskim silama.

“U Moje će Ime izganjati zloduhe, na nemoćnike će ruke polagati, i bit će  im dobro; Što god zaištete u Oca, dat će vam u Moje Ime.”

To nije problem vjere nego problem poznavanja svojih zakonskih prava u Kristu, i tada zauzimanja svog mjesta kao sin ili kćer i stvarno vođenje igre s Njim.

 (uz dopuštenje izdavačke kuće https://kenyons.org/)

<<< nazad