<<< nazad

Dva pisma koja je kućna pomoćnica Madame Guyon pisala tijekom svojeg zatočeništva…

            [Zatvor u Vincennesu, 1697.]

‘Moj vrlo-dragi brate, ne znam da li ću ikada imati utjehu ponovno te vidjeti. Trebala bi se radovati vidjeti te, ali još više poradi tebe nego poradi sebe same. Što će reći, bila bi radosna, ako bi to bila Božja volja; jer ja nemam nikakvih žudnji i nikakvih utjeha razdvojeno od Njega. Kadgod mi bude dozvoljeno vidjeti te, ja ću govoriti otvoreno u svezi Madame Guyon. Ako sam do sada bila ponešto rezervirana nje što se tiče, mogu spomenuti razloge za to koji će te zadovoljiti.

Svjesna sam, dragi moj brate, dobre naklonosti tvojeg srca; te itekako dobro znam da me ljubiš. Nikada ne mogu zaboraviti tvoju veliku brigu i zabrinutost moje dobrobiti što se tiče, kada smo se trebali rastati jedno od drugoga; i koliko puno si bio zabrinut vidjeti me kako odustajem od pogodnosti koje ima ovaj svijet.

Ali Bog me pozvao, i bila sam obavezna ići. Bila je to volja mojeg nebeskog Oca da trebam biti razdvojena od svega što me veže dolje uz Zemlju. To je bio Bog koji mi je dao snagu da podnesem moljakanja/namamljivanja bratske ljubavi. Da je tvoja kuća, dragi brate, bila napravljena od dragog kamenja, i ako bi ja bila tretirana i čašćena u njoj poput kraljice, ja bi ipak sve napustila da bi slijedila Boga, Koji me pozvao, ne da uživam, nego da patim. Ja sam imala unutarnje baš kao i izvanjske Križeve; ali, nježno i radosno, nastavila sam dalje, slijedeći Boga. Molila sam se u sebi, da mogu biti vjerna Križu.

A sada, dragi moj brate, da sam zastala i pokušala objasniti i raspravljati se sa tobom tada, što bi mi ti bio rekao? Što bi bio napravio? Ti bi bio rekao, da sam bila jako nerazborita, izuzetno budalasta. Sa vrlo dobrim namjerama s tvoje strane, postavio bi mnoštvo primjedbi, i prepriječio moje najveće dobro. Ti bi se ispriječio na putu onog što ja ne mogu a ne smatrati mojom najvećom utjehom, da, mojom bezgraničnom radošću, mojim slatkim počinkom, a to je u svim stvarima vršiti volju Božju. Ja doista mogu reći, da, stojeći u Božjoj volji, te vršeći i trpeći Njegovu volju, ja imam nešto što me snaži, oživljava i hrabri; ja sam hranjena sa hranom koju svijet ne može dati. A, s druge strane, ne vršiti Božju volju, kada je preda mnom prikazana, meni je više užasno od pakla. Da sam, kada sam bila pozvana napustiti moje prijatelje i dom, i nastaviti dalje sa Madame Guyon, ja to odbila učiniti, milost Božja bi mi bila oduzeta i dana drugome. A nakon takve nevjere i takva gubitka, što bi mogla napraviti? Ja nikada ne bi imala počinka ili mirnoće duše, koji se mogu pronaći u Bogu jedino.

Ali ja mogu razgovarati i uvjeravati se sa tobom sada, moj dragi brate, bez straha. Tvoji argumenti i želje mogu sada imati malo učinka u postavljanju prepreke između mene i patnji na koje me Bog poziva. Ima samo malo opasnosti da otiđem iz zatvora u Vincennesu, gdje sam bila zatočena dvaput. Bila sam u zatvoru ovaj posljednji put skoro tri godine. Da li ću ikada biti oslobođena u ovom životu ja to ne znam. Možda neću imati ni jednu drugu utjehu u ovom životu od one koju pronađem u patnji.

Nisu mi dopušteni nikakvi materijali za pisanje; niti je to jedna lagana stvar da se zapisane komunikacije donesu unutra ili odnesu izvan moje ćelije. Neočekivano, međutim, nabavila sam nekoliko listova papira; i, koristeći čađu namjesto tinte, i komadić pruta namjesto olovke, bila sam u stanju ovo napisati. Ali to činim u krajnjem riziku i opasnosti. Moja je nada da ćeš primiti što pišem, i da ti to, uz Božanski blagoslov, jednog dana može biti sredstvo utjehe u mojem zatočeništvu; jer čini mi se kako ti imaš stotinu puta više nevolje i brige u svezi toga nego što ja imam. Ja ne mogu zaboraviti trenutak kada sam sebe položila na Njegov oltar, da budem Njegova u radosti i u tuzi; i smatram zatočeništvo kao ugodan dokaz kako On nije odbacio moju žrtvu. U tome što mi je dozvolio da trpim, On mi je učinio veliku uslugu.

Žao mi je onih koji su nam nanijeli bol i progonili nas. Gajim nadu kako će Bog, vremenom, otvoriti oči onih među njima koji su čestiti, ali su djelovali pogrešno zbog lažnih gledišta. Posebice je moja žudnja, da mogu biti vođeni do toga da razumiju i cijene karakter Madame Guyon; dragi kamen, mogla bi je nazvati, čija bllistavost nije bila zatamnjena, nego radije uljepšana, njihovim pokušajima da ju okaljaju. Kako sam bila sa njom dvanaest godina, mislim da poznajem njezin karakter u potpunosti. Ako je blagoslov poznavati je osobno, prava je čast sudjelovati u njezinim patnjama. Budući sam bila neprestanim svjedokom njezine odane pobožnosti, nadam se da sam apsorbirala nešto od njezina duha. Izgledalo mi je da sam vidjela Božansku prirodu kako se očituje u njoj na izvanredan način; a, gdjegod otkrijem tragove i korake Božje, požurim se slijediti ih.

Mi smo sada razdvojeni jedna od druge; ja sam u ovom zatvoru sama, ona je na drugom mjestu; ali mi smo i dalje ujedinjeni u duhu. Zidovi zatvora mogu ograničiti/zarobiti tijelo, ali oni ne mogu spriječiti ujedinjenje duša. To je Kristova Ljubav koja nas ujedinjuje. To je u Kristu, i poradi Krista, da ju ja ljubim, i da mi ljubimo jedna drugu; i moja ljubav neprestano raste.

Ne čudi se, dragi moj brate, što ne ulazim u detalje. Zar nije dovoljno reći, kako je ona bila instrument u rukama Božjim da me dovede do spoznanja Njega Samoga, tog Boga Kojeg ja sada ljubim, i Kojeg ću zauvijek ljubiti? Ona me podučila veliku lekciju samo-odricanja, umiranja za život prirode, i življenja jedino u(dovoljavanju) volji Božjoj. Ja nikada ne mogu zaboraviti marljivost koju je ona koristila, strpljenje koje je prikazala, i svetu Ljubav koja ju je animirala u mojem interesu. Stoga se ne čudi da je ljubim. Da, ja je ljubim budući ona ljubi Boga Kojeg ja ljubim; i to sa ljubavlju koja je stvarna, živa i djelotvorna. I ova Ljubav ima moć ujediniti naša srca na način kojeg nisam u stanju opisati; ali čini mi se, da je to početak onog sjedinjenja kojeg ćemo imati na nebu, gdje će nas Ljubav Božja sjediniti svih u Njemu.

Sa ovim otkrivanjem mojih osjećaja, dragi moj brate, i u nadi da ćeš sada biti umiren po pitanju stvari koje su te do sada mučile, Ja te pozdravljam.’

***

Sljedeće je njezino pismo jednom svećeniku.

‘BOGU JEDINOME SVA SLAVA.’

‘Poštovani Oče, nastojat ću vam objasniti osjećaje mojega srca u što je moguće manje riječi. Da patim to ne niječem; ali zadovoljstvo je reći, da podnosim Križ drage volje. Ja bi radije umrla nego bila ne-drago-voljna pod-nositi ga. Ništa ne bi moglo izraziti moju tugu i jad ako bi za sebe otkrila kako sam nestrpljiva. Blagoslivljam Gospoda da mi je dao druge osjećaje. Osjećam da sam ne samo pokorna Bogu, već da sam Mu sasvim predana. Najnježnije ja ljubim Njegovu svetu volju; i neću prestati ljubiti ju i obožavati, ma kakva god bila Njegova određivanja spram mene. I prema tome sebe smatram sretnom u tome što sam zatočenik poradi Gospoda.

Istina je, da čujem uzdahe/jadikovke i plač vanjske prirode; ali neka samo prigovara. Ta unutarnja priroda, koja svoj život ima od vjere, na nju ne obraća pažnju. Tako je snažno moje srce u Gospodu, da sam prestala sebe opterećivati u svezi ikojeg novog križa. Izgleda kao da sam postala priučena i otvrdla na iskušenje. Ima li išta što se ne osjećam spremna trpjeti? Ja ljubim Križ sa istinskom Ljubavlju, budući u njemu vidim Boga, i on me još više upoznaje sa Njime (ili ‘još me više približava Njemu’; ili ‘čini me još više svjesnim Njegova prisustva’).

Sada sam razdvojena od svoje voljene gospodarice, Madame Guyon. Ako će biti volja Božja da je više neću vidjeti na Zemlji, ja nemam sumnje da ću je vidjeti na nebu. Moć ljudi ne (do)seže do tamo. Čak i u ovom životu to što smo razdvojeni u tijelu ne uzrokuje razdvajanje u duhu. Ja ju ljubim budući da sam postala (ili ‘kako jesam’) jedno sa njom u Kristu (I love her as being made one with her in Christ); U Njemu i ZA Njega. Tako blisko smo mi sjedinjeni, premda razdvojeni u tijelu, da, kada se molim Bogu, meni se čini kako je ona uvijek prisutna sa mnom. Budući je jedno sa Kristom, ne znam kako bi se mogla razdvojiti od nje bez da sebe razdvojim od Spasitelja. Naše sjedinjenje, prema tome, neće nikada biti prekinuto; niti na Zemlji niti na nebu. To je sjedinjenje Križa na Zemlji, i sjedinjenje posjedovanja Boga u vječnosti. Ovo je nada koja krijepi moju dušu.

Mislim, Poštovani Oče, da vi ne bi smatrali kako se presnažno izražavam s obzirom na moju ljubav spram Madame Guyon, ako bi znali kakav je ona blagoslov bila za mene. Bog ju je učinio instrumentom otkrivanja Sebe mojemu srcu. I ja sam doživjela njezin savjet i pomoć u svoj naknadnoj borbi, koja je bila nužna u nijekanju i podređivanju života prirode, i njezina dovođenja do pokornosti. Pod njezinim podukama i molitvama, Kristova Ljubav je rasla tako snažnom unutar mene, da je izgledalo kako je zapisana i uklesana, tako reći, u moje srce, slovima dubokim koja nikada ne blijede. I što više ljubim Boga, to otkrivam za sebe kako sam više blisko povezana/spojena sa njom. Tko će nas, onda, razdvojiti? Niti progonstva niti zatvori, niti ljudi niti vragovi, niti išta drugo, nas neće razdvojiti od Ljubavi Kristove; i što će nas, onda, razdvojiti jednu od druge? To je uvijek u slatkom i divnom srcu Isusovu, gdje počiva moj život, da ja nju pronalazim. Spasitelju! Podižem moje srce i ruke ka Tebi, i uzvraćam ti hvale što si me sjedinio sa onom koja Te ljubi tako nježno i čisto.

Iznova ponavljam, kako, u mom zatočeništvu, priroda teško trpi; ali ipak ja ne bi htjela biti bez patnje. U najvećoj iskrenosti tvrdim, kako imam potajni strah od toga da budem bez patnje. Križ, u smislu trpljenja poradi Krista, je meni drag. Ja sam se sa njime zaručila sa jednom nezamislivom silom i žestinom, i biti ću mu vjerna dok god sam živa. U posvećivanju koje sam učinila Bogu, nisam rezervirala ništa. I tijelo i duh su potpuno Njegovi. Neka čini sa mnom štogod Mu se dopada. Ja nemam nikakve žudnje, nikakve svrhe, nikakve vlastite volje, razdvojene od volje Božje. Neprestana molitva mojega srce jeste, BUDI VOLJA TVOJA.’

<<< nazad