<<< nazad

Kraljevstvo Božje je... (2) kao kada čovjek baci sjeme u zemlju...

'I govoraše im: "Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili ustajao (iz sna), noću i danju, sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon punu mjeru zrnja na klasu. A kada je plod dozrio, smjesta se on laća srpa jer eto žetve."         Marko 4:26-29

 

Ekipica moja, dragi braćo i sestre, pozdravljam vas i blagoslivljam u pre-svetom imenu Isusa Krista! :)

Evo, kao malu pripomoć po putu za one od vas koji su se potaknuti učenjem ‘Dijete Isus u Egiptu’ zaputili čitati Božju Riječ u svrhu stjecanja Istina od tamo i naknadnog života u skladu sa njima u svrhu mijenjanja vlastite iskvarene volje (prirode), obradit ćemo drugu poredbu u ovoj seriji o tome ‘kako Gospod uspostavlja Svoje Kraljevstvo u čovjeku’, tj. ‘na koji način u čovjekovu dušu ulazi Kraljevstvo Nebesko’ (s druge strane rečeno, ‘kako čovjek ulazi u Kraljevstvo Nebesko’), ili još ‘kako Gospod stvara ili obnavlja čovjeka’, a prvu u nizu onih koje obrađuju odnos čovjeka spram, kao i sam proces primanja tj. posađivanja u njegovu dušu, ‘sjemena’ Istine Božanske Riječi (vidi 13-o poglavlje Evanđelja po Mateju)

Kao i u prvom učenju, uzet ćemo kao predložak duhovno-praktična tumačenja ove Poredbe kako su je, u skladu sa Svetom Naukom o Korespondencijama (vidi: http://www.akademijavjecnogproljeca.org/ucenja_rijec_koresp.html ) kako ju je sa neba ponovno primio (budući je u Crkvi ona potpuno bila izgubljena!) Emanuel Swedenborg, protumačili nadahnuti Pastori te Crkve, najprije pokojni John Clowes (kao i prošli puta, moj će komentar, tamo gdje to budem potaknut napraviti, biti u plavim zagradama :) ), koji duhovno unutarnje značenje ove poredbe, koje se kako smo već više puta naglasili tiče jedino naše vlastite duše, izlaže ovako:

"Kraljevstvo je Božje…

Kraljevstvo Božje je vladavina Božanske Ljubavi i mudrosti u umovima i životima anđela i ljudi; jer gdjegod takva vladavina prevladava, tamo Svemogući vlada kao u Njegovom vlastitom kraljevstvu, i, posljedično tome, tamo je Kraljevstvo Božje. Ovo Kraljevstvo je uspoređeno sa čovjekom koji baca sjeme u zemlju, budući je ‘sjeme’, o kojem se ovdje govori, Riječ Božja; a ‘tlo’ u koju je sjeme bačeno je ljudsko razumijevanje; i kada je Božja Riječ primljena i uzvišena u ljudskom razumijevanju, ona uvodi i uspostavlja, po stupnjevima, u ljudskom umu i životu vladavinu Božanske Ljubavi i Mudrosti, koja je, kako smo već rekli, Kraljevstvo Božje.

[Dok ovo prevodim mi pada na pamet sljedeće: Svaki koji i dalje napamet recitira Molitvu Gospodnju, i tamo stih: ‘Dođi Kraljevstvo Tvoje’, bi trebao zastati i zapitati sebe što i koliko on doista čini da to Kraljevstvo Kristove Ljubavi i Mudrosti uistinu uđe u Njegovu dušu, a ono ulazi, kako sad već polako znamo i kako će ova poredba jasno ukazati, tako što on 1. Najprije nauči Istine iz Riječi Božje(ovaj bi dio mnogi preskočili, ali bez toga ne ide!), 2. Onda ih razumije pravilno(= ovo je jako važno, jer ako je čovjek u lažnoj doktrini, i otud u ne-razumijevanju, opet ništa od Kraljevstva Božjeg u njemu), i na kraju 3. Živi striktno po onome što je naučio i razumio; sve to on mora raditi KAO sam od sebe, ali u svjesnosti kako je sve to djelovanje Gospodnje u njegovoj duši, tj. on mora svjesno surađivati sa djelovanjem Gospodnjim u Njegovom životu, koje se kada je preporod u pitanju zove ‘djelovanje Duha Svetoga’]

Spavao on ili ustajao (iz sna)…

‘Spavao ili ustajao (nakon spavanja)’, u skladu sa prirodnom idejom, naznačava prirodni san, i prirodno buđenje iz sna; ali, sukladno duhovnoj ideji, koja je ideja ovdje naumljena biti sugerirana, ‘spavanje’ podrazumijeva stanje prirodnog osjećaja/sklonosti i razmišljanja, dok se ‘ustajanjem (iz sna)’ razumije stanje duhovnog osjećaja/sklonosti ili razmišljanja. Jer prirodni osjećaj/sklonost i misao, kada ih se poredi s duhovnim, su poput sna, ili stanja čovjeka u snu, poredbeno sa buđenjem iz sna, ili sa stanjem čovjeka koji je probuđen; i otud, Apostol, pozivajući čovjeka na stanje pokajanja i vjere, što je duhovno stanje uma, koristi ovaj snažan i učinkovit figurativan jezik, ‘Probudi se ti što spavaš, i ustani iz mrtvih, i Krist će ti dati svjetlo’ (Efežanima 5:14). Isus Krist, prema tome, pomoću ovih gore izražaja, naučava kako je, u procesu preporoda, duhovni san nužan za dušu dok ona ne postane Kraljevstvo Božje, kao što je prirodan san nužan za tijelo; u drugim riječima, On nas podučava, kako u procesu preporoda postoji redovna promjena stanja, koja je takve prirode da osoba koja se preporađa ne može uvijek ostati u stanju duhovnog osjećaja/sklonosti i misli, nego mora sići, u intervalima, u prirodni osjećaj/sklonost, kako je cilj preporoda da međusobno ujedini unutarnjeg čovjeka sa izvanjskim, i izvanjskog čovjeka sa unutarnjim, što je cilj koji se, sukladno ideji iznad, ne može ostvariti nego pomoću uzastopnih ‘spavanja’ i ‘ustajanja iz sna’, sve dok na kraju unutarnji čovjek nije uzvišen do prevlasti nad izvanjskim, ili, što dođe na isto, dok duhovni osjećaj/sklonost i misao ne zadobiju potpuno premoć i kontrolu nad prirodnim osjećajem/sklonošću i mišlju.’

(Ovo mi se čini praktično izuzetno važno mjesto, pogotovo za ljude koji su na početku preporoda, a koji su skloni sebe i ono što proživljavaju uspoređivati sa onim dušama koje su već dobrano poodkmakle na tom putu, i kod kojih posljedično ova stanja promjene nisu toliko vidljiva i izražena; normalno je dakle i nužno da čovjek oscilira u svojim stanjima na ovom putu, da se tako reći iz duhovnih visina gdje se osjeća mirno i blaženo, u jasnoj spoznaji Istina i silnoj volji da djeluje u skladu sa spoznatim Istinama, spusti opet u svoju još nepreporođenu prirodu i tamo opet iskušava njezine nedostatke, znači nemir, nezadovoljstvo, te jedno stanje lišeno jasnih percepcija kao i jednu ne-voljnost u činjenju spoznatog Dobra; na taj se način promjena uvodi postepeno, tj. niža se čovjekova priroda tako postepeno pročišćava i pokorava, što je cilj preporoda)

Razlog zašto se predmet duhovnog sna malo razmatra i razumije izgleda da je ovaj, da većina Kršćana razdvajaju njihovu religiju od posla i obaveza običnog života, dok tako ne rastave duhovnog ili unutarnjeg čovjeka od prirodnog ili vanjskog, čovjeka, nesvjesni kako je Božji dizajn, i cilj religije, sjediniti zajedno ova dva čovjeka, uvodeći duhovni, ili religijski princip iz unutarnjeg uma, da vodi i usmjerava sve misli, riječi i djela izvanjskoga. Oni pretpostavljaju, prema tome, da prije nego čovjek može biti uistinu religiozan, on mora prekinuti sve njegove obaveze u svijetu, i sebe posvetiti potpuno životu pobožnosti i kontemplacije. Oni bi tako uvijek bili budni, sukladno duhovnoj ideji, i nikada spavali; drugim riječima, oni bi uvijek bili u duhovnom stanju, a nikada u prirodnom stanju. Ali Isus Krist, u ovoj poučnoj poredbi, podučava suprotnu lekciju podučavajući nas kako je duhovni san nužan, baš kao i duhovno buđenje, ili, govoreći bez slike, kako je za čovjeka nužno, povremeno, spustiti se iz njegovih visokih kontemplacija i pobožnih meditacija, i obavljati obične obaveze i poslove života, tako da može živjeti život primjena i korisnih službi među njegovim bližnjima, baš kao i život pobožnosti i posvećenosti njegovu Bogu, ovo je cilj svih Zapovijedi i odredbi Božjih, da sjedini duhovni i prirodni život, i stoga nebo i zemlju, zajedno u čovjeku, tako da Bog može vladati, i voditi, i blagosloviti čovjeka, u svakom principu i stupnju njegova života, od prvog do posljednjeg, od najunutarnijeg do krajnjeg. Priroda, prema tome, ne smije biti uništena od strane milosti, nego radije kontrolirana, poboljšana i blagoslovljena; stoga prirodni osjećaji, prirodne misli, i prirodni užici, ne smiju biti uništeni, nego podređeni, tako da budu učinjeni instrumentalnima, na njihovom mjestu i stupnju, u promicanju veće službe i sreće Njegovih stvorenja. Ova pažnja, prema tome, duhovnim obavezama na jednoj strani, i prirodnima na drugoj, i sjedinjenje obadvoje, je što je Isus Krist prije svega želio naglasiti, kada opisuje čovjeka u poredbi koji naizmjenično spava i ustaje (iz sna).

(Također krasno uočeno, jer osobno znam kako i među nama ima onih koji misle kako su duhovno i prirodno u njihovu životu razdvojeni međusobno, tj. koji još ne razumiju kako duhovno u ovom svijetu, znači dok smo u tijelu, jeste u prirodnom, i kako duhovno treba produhoviti i oplemeniti ono naše do tada nepokorno i Bogu-protivno prirodno i tjelesno; recimo, čovjek neće prestati jesti kada postaje i postane duhovan, nego će produhoviti svoja usta, pa se neće prežderavati i nalokavati kao do tada, niti će tamo trpati apsolutno sve što mu oku izgleda primamljivo; isto tako, on neće prestati govoriti, nego će prestati psovati i klevetati i ogovarati kao što je činio do tada; isto tako, on neće prestati izlaziti iz kuće van, ali više neće izlaziti u diskače i u zadimljene kafiće, nego će se sa ljudima nalaziti i družiti u nekom od ‘normalnih’ okruženja, u prirodi recimo; isto tako, on neće prestati održavati seksualne odnose, no oni će biti ograničeni samo na jednog partnera, u braku, i poželjno što dalje od ispraznog bludničenja a što bliže tome da se upražnjavaju jedino kada se stvara ljudski plod, itd. itd.; svrha je preporoda dakle, izvrnuti red stvari koji je postojao prije početka preporoda, a prije početka preporoda čovjekov prirodni čovjek ili tijelo, vlada nad duhovnim višim, ili unutarnjim čovjekom, dok je Božanski red da prirodni čovjek mora biti ‘sluga’ i posluživati duhovnom čovjeku, tj. biti mu podređen dok je ovaj, viši, podređen Isusu Kristu)

noću i danju…

‘Noć i dan’, o kojima govori ova poredba, se trebaju razumjeti, u skladu sa duhovnom idejom, kako se odnose prema duši, ili duhu, čovjekovu, a ne njegovu tijelu; i sukladno ovoj ideji, ‘noć’ pod-razumijeva prirodni čovjekov život, prije nego postane duhovan, i također svako stanje tame kroz koje on mora proći u procesu preporoda, dok prirodni život nije potpuno podređen duhovnome. ‘Dan’, opet, prema istoj ideji, pod-razumijeva prvo zorenje duhovnog života u čovjeku, ili prvo očitovanje Božanske Ljubavi i Mudrosti u njegovom unutarnjem čovjeku, za svjetlo i utjehu. Jer kao što je prirodni dan jedan učinak izlaska i pojavljivanja prirodnog sunca, da bi dao blagoslove prirodnog svjetla i topline Božjem stvaranju, na isti način je duhovni dan rezultat izlaska i očitovanja duhovnog sunca, ili Sunca Pravednosti, da podari duhovno svjetlo i toplinu, koji su svjetlo mudrosti i utjeha Ljubavi, svim onim sretnim bićima koja otvore njihove oči i njihova srca za primanje ovih blaženih i vječnih principa.

sjeme klija i raste…

‘Sjeme’, kako je bilo rečeno iznad, naznačava Riječ Božju, ili, što dođe na isto, Vječnu Istinu, a ‘klijanjem ovog sjemena’ se pod-razumijeva, njezino primanje i djelovanje u čovjekovom razumijevanju; a njegovim ‘rastom’ treba dalje razumjeti, njegovo primanje i djelovanje u čovjekovoj volji. A sa obadva izražaja ujedinjena, onda, je naumljeno biti opisano primanje i djelovanje Vječne Istine u svakom principu čovjekova uma i života, budući volja i razumijevanje u stvari sačinjavaju cijelog čovjeka, utoliko što, ako je Vječna Istina primljena u obadva ova principa, i dozvoli joj se da tamo djeluje, ona nikada ne zakaže zaposjednuti svaku drugu sposobnost, sve dok ne učini čovjeka blaženom formom i slikom njezine vlastite čistoće i sile u svim njegovim osjećajima, mislima, riječima, i djelima. Nije dovoljno, prema tome, da Božansko Sjeme Riječi Božje proklija u razumijevanju čovjeka, i tamo sebe očituje u obliku nebeskog znanja ili nauke; nego ono mora također izrasti u volji, i tamo očitovati sebe u duhu i sili nebeske Ljubavi i dobročinstva, inače ono uzima samo djelomično u posjed ljudske sposobnosti, i nikada ne može formirati čovjeka potpuno na svoju sliku i naličje.To je, prema tome, bio razlog zašto su dva različita izražaja ‘klijanje’ i ‘rast’ ovdje primjenjena od strane Božanskog Govornika.

sam ne zna kako…

Riječi koje slijede odmah poslije, ‘sam ne zna kako’, nas uče kako je za čovjeka nemoguće shvatiti nekoliko pojedinačnih koraka i stadija u procesu njegova preporoda, ili u rastu i plodnosti Božanskog Sjemena vječnog života u njegovim vlastitim grudima, jer postoji razlog za vjerovati, kako su oni poput kose na njegovoj glavi, koja ne može biti izbrojena. Isus Krist podučava istu lekciju na drugom mjestu, gdje, kada govori o Božanskom Djelovanju, kaže: ‘Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne možeš reći odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." (Ivan 3:8). Dovoljno je prema tome, za čovjeka znati, da ako prihvati Vječnu Istinu u njegovo razumijevanje, i njeguje je u njegovoj volji, ili Ljubavi, tako što će odbacivati iz njegova srca i života stvari koje su njoj protivne, Božansko će Sjeme, onda, klijati i rasti, i, unatoč njegovom neznanju u svezi detalja njegova rasta, će konačno postati to Stablo Života o kojem je zapisano: 'Pobjedniku ću dati jesti od stabla života koje je u raju Božjem."  (Otkrovenje 2:7)

zemlja sama od sebe donosi plod

‘Zemljom’ je naznačena Crkva, ili čovjek pripadnik Crkve, koji prima sjeme Vječne Istine, donosi njezine plodove, kako Zemlja prima sjemenje biljaka i povrća, i donosi njihove plodove. A pod ‘zemlja donosi plod’ se treba razumjeti, da pripadnici Crkve njeguju sjeme vječnog života u njihovim razumijevanjima, sve dok ono ne djeluje na njihove volje, i tamo proizvodi blaženi plod Ljubavi i dobročinstva, Ljubavi spram Boga, i dobročinstva spram čovjeka, iz čega su nadalje izvedeni plodovi primjene i dobre službe, očitovani u vjernom obavljanju nekoliko obaveza, službi i zaposlenja, u koje je svaki pripadnik Crkve pozvan a poradi općeg dobra. A pod ‘zemlja donosi plod sama od sebe’ treba nadalje biti shvaćeno, ne da ona to čini neovisno od Božanske Pomoći, ili pomoću ikakve njezine vlastite sile, jer pripadnici Crkve koji su ovdje predstavljeni sa Zemljom, su neprestano svjesni Istine onog što ih je Isus podučavao, kada je rekao, ‘Bez Mene ne možete učiniti ništa’ (Ivan 15:5); nego da, pod potpunim priznavanjem njezine neprekidne ovisnosti o njezinom Božanskom Gospodu za Njegovu milosrdnu milost i asistenciju, ipak ona vidi nužnost da sebe upregne, kao od sebe same, da omogući spasavajući učinak toj milosti i asistenciji. Tako ona vidi nužnost otkrivanja i borbe protiv njezinih prirodnih zala, kao od sebe same, ali i dalje pod uvjerenjem, da ona to može učiniti uspješno dok gleda u njezina Gospoda Isusa Krista Koji Iskupljuje. Na isti način ona nudi svoje dnevne zamolbe, kao od sebe same, i vrši njezina djela Ljubavi spram bližnjega, kao od sebe same, ipak, u svemu priznaje iz njezina srca, ‘da je to Bog Koji djeluje u njoj i da želi i da vrši Njegove zapovijedi.’ Pripadnici Crkve, prema tome, ne drže njihove ruke obješenima u ispraznom očekivanju da će ih Bog pokrenuti pomoću Njegove neposredne, neodoljive operacije, da pokore zlo, i da čine dobro, jer oni su itekako svjesni da bi u takvom slučaju oni bili samo mašine, a ne oni slobodni i voljni agenti kojim ih Bog naumljava učiniti. Već oni sebe naprežu, kao da je sila naprezanja bila potpuno njihova vlastita, i ovim sredstvima oni postižu, konačno, savršenu slobodu, i, istovremeno, najapsolutniju slobodu, dok misle o svemu, i čine sve, kao da su ostavljeni sami sebi, a ipak su duboko svjesni kako je sva njihova sila razmišljanja i djelovanja od Boga, a ništa od njih samih.

(Ovo je potonje objašnjenje prije svega dano zbog onih vjernika koji su u lažnom uvjerenju kako Bog njih preporađa ili nanovo stvara bez ikakve njihove suradnje, tj. kako je sve to jedan trenutan čin milosti nakon čega su oni nanovo rođeni, a pri kojem oni nemaju nikakvog su-djelovanja; ovo lažno i obmanjujuće učenje je temeljno učenje svih Protestantskih i Evanđeoskih crkava u kojima nema ama baš nikakvog znanja o preporodu čovjekove duše)

najprije stabljiku, onda klas i napokon punu mjeru zrnja na klasu.

Proizvod Vječne Istine, ili Riječi Božje, u umu i životu pobožnog primatelja, je figurativno opisan pomoću proizvodnje zrna žita, koja se principjelno sastoji od ova tri različita dijela, ‘stabljike/vlati’, ‘klasa’, i ‘pune mjere zrnja na klasu’. Pod ‘Stabljikom/vlati’ se, prema tome, treba naznačiti, prvo očitovanje Božanske Istine u čovjekovom pamćenju, gdje se ona pojavljuje u obliku nauke, ili znanja, i pohranjena je za buduću upotrebu, ili za proizvodnju klasa, koji inače ne može biti proizveden. U skladu sa istim duhovnim gledištem, pod klasom se treba razumjeti primanje iste Božanske Istine u razumijevanju čovjeka, i njezino djelovanje tamo, čiji se učinak događa kadgod čovjek iz njegova srca započne ljubiti Istinu i uživati u njoj, tako da ju uzdiže iznad svih drugih stvari, i da ju postavi tako da ona kontrolira sve njegove osjećaje, misli, riječi, i djela. A pod punom mjerom zrnja na klasu, sukladno istoj ideji, treba razumjeti, rađanje i očitovanje nebeske Ljubavi i dobročinstva u volji, koja je Ljubav spram Boga, i Ljubav spram bližnjega, zajedno sa djelovanjem te Ljubavi. Stoga, ova tri prirodna izraza, ‘stabljika/vlat’, ‘klas’, i ‘puna mjera zrnja na klasu’, u njihovom duhovnom značenju, uključuju sva stanja čovjekovog preporoda, od prvog sijanja Vječne Istine u njegovo pamćenje i razumijevanje, do njezina konačnog proizvoda u volji, ili Ljubavi, sve dok ne promijeni njezino ime i prirodu, i sebe očituje u blaženoj sili i punom djelovanju anđeoske Ljubavi i dobročinstva, stoga anđeoske Ljubavi i blaženstva. U ovom posljednjem stanju se ona naziva ‘puna mjera zrnja na klasu’, budući je sada ispunjena sa Božjim Životom, što će reći, sa Božanskom Ljubavlju i Mudrošću, stoga sa svom puninom.

(Istina sama po sebi ili u sebi nema života, i postaje živuća tek kada se ‘nastani’ u našoj volji i sprovede u životu, gdje onda postaje Dobro; tek tada ona ispunjava svoju pravu svrhu, i na čovjeka vrši preporađajući učinak)

A kada je plod dozrio, smjesta se on laća srpa

Konačno je nadodano, da kada je plod dozrio, ‘on uzima srp, budući je žetva došla.’ Već smo vidjeli, što je duhovno naznačeno donošenjem ploda, ili (kako bi možda moglo biti bolje izrečeno), dozrijevanjem.

Pod ‘srpom’ se, sukladno duhovnoj ideji, treba razumjeti, sila Božanske Istine u njezinom djelovanju istraživanja i razdvajanja svih stvari u Crkvi, i u članovima Crkve. Jer kada je Božanska Istina bila posijana, i dala je njezine prve prave plodove, bilo u Crkvi općenito, ili u pripadnicima Crkve pojedinačno, ona onda prisvaja drugu službu, predstavljenu ovdje sa ‘srpom’, istraživanja i razdvajanja svih stvari i principa koji su protivni njezinoj vlastitoj prirodi. Stoga, u Crkvi, općenito, zlo je razdvojeno od dobra, dok je dobro uzdignuto u Nebo, a zlo je bačeno dolje u pakao; i tako također u pripadniku Crkve pojedinačno, jedno se vječno razdvajanje događa između principa dobra, i principa zla, prijašnje je bilo uzdignuto do vječnog sjedinjenja sa Bogom, dok je potonje otklonjeno i pridruženo sa njima sličnima u kraljevstvu tame.

jer eto žetve."

Završne riječi poredbe, ‘jer eto žetve’, odnose se na razdvajanje na koje je gore bila skrenuta pažnja, a predstavljeno sa ‘srpom’, što je razdvajanje koje se uvijek odvija kadgod Crkva općenito, ili pripadnik Crkve pojedinačno, postigne puno stanje nebeskog dobra, ili puno stanje Ljubavi i dobročinstva, predstavljene sa ‘punom mjerom zrnja na klasu’, jer, kadgod se ovo dogodi, onda blažene sile dobra i istine zadobijaju prevlast, tako da prevladaju i vječno razdvoje od sebe protivne paklene sile od onog što je zlo i neistinito. U reprezentativnoj Crkvi, prema tome, je ovo stanje bilo određeno da se čuva svetim (= to je dakle stanje ‘sedmog dana’), što je svečanost koja je bila nazvana ‘blagdanom žetve’ (Izlazak 23:16), i sačinjavala je prinošenje usrdnog zahvaljivanja Svemogućem za Njegove neizrecive milosti u ostvarivanju takvog stanja. Duhovna žetva se također učestalo spominje od strane Isusa, kao gdje On kaže:

"Žetva je doista bogata, a radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu Svoju."  Matej 9:37, 38; i na drugom mjestu:

'Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu.'  Ivan 4:35

['Tri puta na godinu ćeš Meni u čast održavati svetkovinu' (Izlazak 23:14). Da to predstavlja trajno obožavanje Gospoda i zahvalu naračun oslobađanja od stanja prokletstva/osude je očigledno iz značenja 'održavanja svetkovine' kao obožavanja Gospoda iz radosna uma naračun oslobađanja od stanja prokletstva/osude (vidi br. 7093); i iz značenja 'tri puta na godinu' kao potpunog stanja čak sve do kraja; jer 'tri' predstavlja što je potpuno od početka do kraja (br. 2788, 4495, 7715, 9198), a 'godina' predstavlja cijeli period (br. 2906, 7839, 8070), ovdje prema tome puno i potpuno oslobađanje. Jer sa 'svetkovinom beskvasnih stvari' (Hr. Biblija daje 'kruha' što je krivi prijevod, budući u njih nije jedino kruh bio beskvasan već i kolačići, stoga, ovdje se hebrejska riječ מצה matstsah mats-tsaw ne odnosi samo na kruh) je predstavljeno pročišćavanje od neistina; sa 'svetkovinom žetve' usađivanje Istine u Dobro; a 'žetvom berbe' usađivanje Dobra otud izvedenog, time potpuno oslobađanje od stanja prokletstva/osude; jer kada je čovjek bio oslobođen od neistina, i nakon toga doveden u dobro posredstvom Istina, i konačno kada je on u Dobru, on je onda u nebu sa Gospodon, i posljedično je onda potpuno oslobođen.

[2] Uzastopni koraci oslobađanja od stanja prokletstva/osude su postavljeni u pojedinačne situacije/okolnosti poput uzastopnih koraka preporoda, budući je preporod oslobađanje od pakla i uvođenje u nebo od strane Gospoda; jer čovjek koji se preporađa je najprije pročišćen od neistina, onda su Istine vjere usađene u njega u Dobra Ljubavi spram bližnjega/dobročinstvo, i konačno je samo Dobro usađeno, i kada je to učinjeno čovjek je bio preporođen, i on je onda u nebu sa Gospodom. Zbog čega je sa 'tri svetkovine na godinu' također bilo predstavljeno obožavanje Gospoda i zahvalnost naračun preporoda. Kako su ove svetkovine bile ustanovljene za neprekidno prisjećanje na ove stvari, prema tome je rečeno 'trajno' obožavanje i zahvaljivanje, jer glavne stvari od obožavanja trebaju trajati zauvijek. Stvari koje će zauvijek trajati su one koje nisu jedino upisane u pamćenje, nego također u sam život, i za njih se onda kaže kako univerzalno vladaju u čovjeku (br. 5949, 6159, 6571, 8835-8838, 8865). E.Swedenborg 'Nebeske Tajne – 9286']

POUKA:

Iz ove poredbe smo naučili, na prvom mjestu, da se Kraljevstvo Božje jedino može otvoriti i formirati u čovjeku pomoću sijanja Vječne Istine Božje naj-svetije Riječi. Mi učimo, također, kako ova Istina ne može isklijati i roditi svoje plodove, nego kroz niz varirajućih stanja na strani čovjeka, u skladu sa kojima je on ponekad u prirodnom stanju života, a ponekad u duhovnom stanju, stoga ponekad spava, ponekad ustaje iz sna, ili hoda, dok je ponekad noć, a ponekad dan. Naučili smo, također, kako nebesko sjeme raste u svim ovim stanjima, premda je čovjek u potpunom neznanju i u svezi načina i mjere njegova rasta. Mi učimo, opet, da je ovaj rast ostvaren (sve) dok čovjek su-rađuje sa njime, i da u ovom su-rađivanju on mora djelovati slobodno kao sam od sebe, ipak u potpunoj zavisnosti o Božanskoj Pomoći i Snazi. Stoga on mora odbaciti zlo, i činiti dobro, i vršiti sve njegove duhovne i prirodne obaveze u savršenoj slobodi, kao da je ostavljen sam sebi, ali ipak u potpunoj svjesnosti i priznavanju kako je sva njegova sila da odbaci zlo, i čini dobro, od Boga, a ne ni najmanje od njega samoga. Konačno, naučili smo, da su proizvodi nebeskog sjemena u čovjekovom umu trostruki; najprije, u pamćenju, gdje se ono pojavljuje u obliku nauke/znanja; drugo u razumijevanju, gdje je ono uzvišeno kao nebeska sila da bi vodila i kontrolirala osjećaje, misli, riječi, i djela; i konačno, u volji, gdje djeluje u stvaranju neprijetvorne Ljubavi spram Boga, i dobročinstva spram bližnjega. Kada je vječna Istina postigla ovo stanje rasta, ona onda djeluje još dalje, kroz nebeski duh Ljubavi u volji, u ostvarivanju vječnog razdvajanja između principa Dobra i zla, tako da su prijašnji uzdignuti u nebo, a potonji bačeni dolje u bezdan. Odlučimo, prema tome, kroz Božansku Milost, tako u našim umovima i životima njegovati Božansko Sjeme Božje naj-svetije Riječi, da ono može u nama postići njezino najviše stanje rasta i plodnosti, i izbavljajući nas od sveg zla, može konačno ispuniti sa svim nebeskim milostima i vrlinama, i tako otvoriti u nama svoje vlastito kraljevstvo, u kojem mi možemo zauvijek pjevati anđeosku pjesmu: ‘Slava Bogu na visinama, a na Zemlji mir svim ljudima dobre volje.’  Amen

* *

Sljedeći je pak komentar, isto tako u skladu sa svetom Naukom o Korespondencijama, dao, i to na jedan još više detaljan i praktično primjenjiv način, pokojni Pastor Crkve Novog Jeruzalema, Edvard Craig Mitchell, koji je glavnu temu ove poredbe oslovio: 'Tajno Božansko Djelovanje'.

Kraljevstvo Božje...

Kraljevstvo Božje je ono stanje čovjekova uma, u kojem Gospod vlada, pomoću Njegova Dobra i Istine, Njegove Ljubavi i Mudrosti. Gdjegod ovo stanje postoji, tamo je uspostavljeno Kraljevstvo Božje. 'Kraljevstvo Božje je unutra u vama (Luka 17:21).' Kraljevstvo Božje je formirano u čovjeku, usađivanjem u njegov um Istina Gospodnje Riječi.

Sjeme...

Sjeme je Istina. I svako sjeme Istine nosi unutar sebe vitalnost dobra. Ova vitalnost uzrokuje da sjeme istine proklija, i izraste u nešto živuće, gdje su uvjeti za rast prisutni. Nebo je usađeno u sve ljude koji primaju Istinu i Dobro; to jest koji primaju Istinu u dobru zemlju, u prirodnu volju naklonjenu ljubiti Istinu. Zemljište reprezentira čovjekov vlastiti um, čije je stanje sukladno stanju njegove vladajuće Ljubavi. Sjeme raste, budući je, kao posuda, ono sposobno primiti i iskoristiti utječući život od Gospoda. Tako je i sa ljudskim umom: sukladno stanju uma, kao posude, svaki čovjek prima jedan ili drugi stupanj i kvalitetu ljudskog života.

(Ovi uvjeti koji se spominju kao nužni za rast sjemena Istine su lako razumljivi ako svrnemo naše oko na ono što se događa u prirodi, dakle, sjeme koje smo posadili u zemlju će početi rasti, tj. pokazivati znakove života, tek kada se prirodnom sunčevu svjetlu, koje predstavlja istinu/mudrost/razumijevanje, pridruži sunčeva toplina, koja predstavlja dobro/Ljubav/volju, što će reći, u proljeće, do tada, sjeme Istine može biti u zemlji čovjekova pamćenja i razumijevanja, ali ono tako reći 'spava' budući vitalnost u njemu, znači životni princip koji je od dobra, nije bila aktivirana toplinom Kristove Ljubavi; po ovome se vidi kakav je unutarnji život kod onih koji razdvajaju vjeru, koja je Istina Mudrosti, od dobročinstva, koje je Dobro Ljubavi)

Sijač ...

Sijač je, ovdje, sam čovjek. U nekim poredbama, 'sijač' predstavlja Gospoda (vidi Matej 13:3 nadalje), budući se Gospodnji dio rada tamo obrađuje; ali u ovoj poredbi, čovjekov se rad dovodi u kontrast sa Gospodnjim dijelom. Čovjekov je dio pripremiti tlo, posijati sjeme, i ubrati žetvu. A Gospodnji je dio dati tajni rast sjemenu, baš kao i osigurati uvjete, i održati čovjeka u ovom radu. Ne može se reći niti da Gospod spava, niti da ne zna kako sjeme raste.

Sijanje, rast...

Sijanje sjemena u tlo ovdje predstavlja čovjekov rad učenja Istina, iz Riječi Gospodnje, i njihova usađivanja u njegov um. Klijanje sjemena je primanje i djelovanje Istine u čovjekovom razumijevanju; a rast je njezino primanje i djelovanje u njegovoj volji.

Tajni rad preporađanja

Preporađanje čovjeka je postignuto dok je on nesvjestan o njegovu djelovanju i napretku. 'Vjetar puše gdje hoće, i ti mu čuješ zvuk, ali ne možeš reći odakle dolazi, ili gdje ide; tako je sa svakime tko je rođen od Duha (Ivan 3:8).' To jest, djelovanje Gospodnjeg Duha je poznato po njegovim rezultatima, ali koraci napretka ne ulaze u čovjekovu svjesnost.

Spavanje i ustajanje (iz sna)... noć i dan...

Spavanje i ustajanje (iz sna), i noć i dan, predstavljaju izvjesna stanja uma. Kada je čovjek u jasnom svjetlu Istine, a njegov je um uzdignut da vidi/percipira na tom svjetlu, to je dan, ili svjetlo dana, u njegovom umu i životu. Ali kada Istine njemu nisu jasne, nego radije zamračene, i on je mentalno u mraku, onda je noć, u njegovom mentalnom doživljaju. Kada je njegov um aktivan na svjetlu duhovne Istine, za njega se kaže kako je budan, i da je ustao (iz sna), i da ide vršiti primjene. Ali kada on propadne u samo senzualne, prirodne misli i osjećaje, i izgubi iz vidika velike duhovne principe, za njega se kaže kako je zaspao. Stoga, ukratko, spavati je biti u prirodno-usmjerenom stanju uma, a ustati (iz sna), ili biti budan, je biti u duhovno-usmjerenom stanju.

(Tek kada se zna ova priroda stvari, onda riječi našeg voljenog Oca iz Ivana 9:4 postaju sasvim jasne: "Dok je dan, treba da radimo djela Onoga Koji Me posla. Dolazi noć, kad nitko ne može raditi.')

Naizmjeničnost/promjena...

E sad, u kursu čovjekova života, on varira između ova dva stanja, u većoj ili manjoj mjeri. Nekada je njegov um otvoren za duhovno svjetlo, i duhovne stvari izgledaju jasne i izvjesne. Ovo su vremena kada se Istina percipira. I ova stanja moraju biti popraćena od strane stanja činjenja Istine, u praktičnim stvarima, kada čovjek mora sići dolje u svakodnevne obične životne situacije, i sprovoditi njegove principe. Kako prakticira Istinu, on postaje prikladan da bi primio više Istine.

I tako njegov život varira između sezona uznešenja i poduke, i sezona spuštanja dolje i utjelovljavanja poduke u njegovu dnevnom životu. Čovjek ne bi uvijek mogao biti u stanju uznešenja u svjetlo, budući njemu trebaju sezone primjene, u svakom stadiju napretka. Primjenom (s)poznate Istine, on dovodi njegovo srce i život do mjere Istine koju poznaje. I, nakon što je napredovao korak, novi mu korak omogućava napraviti daljnji napredak u svjetlo Istine.

Stoga, svaka Istina, znana i prakticirana, razvija njezino korespondentno dobro; a svako dobro razvijeno, vodi do daljnje Istine. Stoga, variranjem između ustajanja iz sna i spavanja, čovjek je podučen, korak po korak, i također mu je omogućeno da u-konači (ultimate) njegove principe, da ih fiksira i potvrdi u njegovom praktičnom dnevnom životu.

Nesvjesne promjene...

Ako čovjek samo vidi Istinu, on postane jedino teoretičar; a ako ne vidi Istinu, on postaje senzualan čovjek. Preporod se nastavlja u čovjeku, dok on čini dobro, sukladno Istini koju poznaje. I ovo prakticiranje istine radi promjenu u čovjeku, nesvjesno njemu samome. On doživljava promjenu, kada se ona pojavi; ali on ne prepoznanje njezinu operaciju, u njezinom dolasku.

Jer Gospod iznutra vodi čovjeka pomoću Ljubavi, i utječe u njegovu ljubav, u njegovu volju. I, iz volje, Gospod vrši utjecaj na čovjekovo razumijevanje. Što je više čovjek voljan ljubiti Dobro, to je on više raspoređen vidjeti, i razmotriti, Istinu. I čovjek nema ništa dalje od opće senzacije onog što utječe u njegovu ljubav, sa njezinim osjećajima. Ali on ima očiglednu senzaciju onog što utječe u njegovo razumijevanje, budući to uzima jasan/određen oblik u njegovoj misli.

(Obratite dobru pažnju na podebljano iznad, dakle, tek prakticiranje Istine, znači prisiljavanje naše Bogu-protivne volje sebe mijenjati u skladu sa spoznatom Istinom, može dovesti do promjene u našem životu, dok samo poznavanje ili razumijevanje Istine to ne može napraviti)

Tajnovitost je nužna...

Mi možemo vidjeti da čovjek može primiti Dobro u njegovu volju potajno, budući Gospod mora voditi čovjeka da ponovno izgradi cijeli njegov karakter. Prirodni je čovjek u jednom poremećenom mentalnom stanju; i on smatra njegova vlastita zla kao dobra i ugodna. Ali Gospod žudi izvesti čovjeka iz ovog nereda, u jedno u-red-no stanje, u kojem će on mrziti zlo i ljubiti Dobro.

Ali čovjek se neće dobrovoljno sebi suprotstaviti, na nalaganje Gospoda, budući bi se on tako osjećao prisiljenim od strane druge osobe. Ali Gospod dozvoljava da se čovjeku čini da on vodi sebe samoga, i da on stvara promjene u njegovu karakteru sam od sebe. Onda se čovjek osjeća slobodnim, budući, u njegovoj izvanjskoj misli, on misli kako on sebe prisiljava, a ne da je prisiljen od strane drugoga.

Tako, Gospod potajno usađuje u čovjeka, onoliko koliko je to moguće, naklonost da ljubi Dobro, i da traži promjenu karaktera. I tako čovjek napreduje, i kultivira dobre osjećaje i istinite misli, bez da točno vidi ili da zna kako su ove stvari ostvarene.

Ilustracije...

Nije nužno za farmera znati kako sjeme raste. Ako on čini njegov dio, pripremajući tlo, sadeći sjeme, i ako se brine za uvjete rasta, u onoj mjeri u kojoj oni ulaze u njegovo znanje i sposobnost, i pobiranja, i brine za žetvu, on može jesti kruha, kao rezultat rasta sjemena.

I tako, ako će čovjek naučiti Istinu, i učiniti sve što je u njegovoj moći da bi se pobrinuo za rast Istine u njegovu umu, ako se brine za nužne uvjete rasta, onoliko koliko je to unutar njegovih sposobnosti, on će osigurati praktičan rezultat rasta Istine u njegovu umu i životu, čak kada ne zna na koji točno način Gospod čini da posađene Istine klijaju i rastu do njihove žetve praktičnog Dobra.

Tako, u našem fizičkom životu, mi jedemo našu hranu, i hrana trpi razna djelovanja, dok nije probavljena, asimilirana, i pretvorena u krv. Ali mi nemamo očiglednu percepciju ili senzaciju onog što se događa unutar naših tijela, tijekom tih djelovanja. Ipak mi živimo, i osiguravamo rezultate ovih djelovanja, bez poznavanja njihovih metoda i stadija napretka.

Tako, u duhovnom životu, Gospod sprovodi mnoga naša mentalna djelovanja, bez našeg znanja. Ko što farmer sadi sjeme, i spava i ustaje iz sna, noću i danju, a sjeme klija, i raste, a on ne zna kako; tako mi učimo Istinu, i činimo naš posao, sada u duhovnom stanju uma, a sad u prirodnom stanju; a ipak jedan se unutarnji rast nastavlja, nepercipiran od strane nas, a ipak rukovođen/operiran od strane našeg uvijek budnog Gospoda Ljubavi.

         Anđeli čuvari...

Gospod vodi i podučava čovjeka, posredstvom anđela i duhova. Ali čovjek ne vidi ove poslužujuće duhove, i, općenito, nema osjećaj njihovog prisustva oko njega, niti svoje intimne asocijacije sa njima.

Zakon je Božanske Providnosti da čovjek ne smije, po ikakvoj senzaciji u sebi samome, vidjeti kako Dobro i Istina utječu u njega, od Gospoda, niti kako zlo i neistina utječu u njega iz paklova. Niti on smije vidjeti kako Božanska Providnost potajno djeluje, unutar njega, u korist Dobra, a protiv zla; jer, ako bi on vidio ove stvari, on se ne bi osjećao slobodnim, i ne bi bio sposoban djelovati slobodno, kao od sebe samoga, u skladu sa njegovim razumom.

Dovoljno je ako on zna i priznaje ove stvari, kao duhovne principe ljudskog života, naučavane u doktrinama Crkve, iz Riječi Gospodnje. Njemu ne bi bilo pomoćno, spo-znati ove stvari pomoću izvanjskog osjetila, jer bi, onda, on tako djelovao da spriječava njihov dobar utjecaj.

         Ilustracija...

Možemo lako zamisliti kako bi bilo, sa nama, ako mi ne bi samo jeli našu hranu, nego bi također nadzirali/upravljali svim procesima koje hrana prolazi, od jedenja do distribucije njezinih kemijskih elemenata do njihovih prikladnih lokacija u našim tijelima. I bilo bi za nas korespondentno teško morati nadzirati sve unutarnje operacije Božanske Providnosti, putem kojih je naša mentalna hrana sprovođena kroz duhovno probavljanje, asimilaciju i distribuciju kroz različita polja, stupnjeve i odjeljenja naših umova.

         Vidljivo u rezultatima...

No, dok se djelovanja Gospoda unutar naših umova ne vide jasno, što se tiče njihovih metoda i koraka napretka, ipak njihov završeni rad je vrlo jasno očitovan. Kada dođe žetva, mi nju vidimo i znamo. Kada je čovjek preporođen, onda on zna činjenicu kako ga je Gospod vodio kroz mnoge korake postepenog rasta. I, on se, onda, ne protivi vođenju Gospoda.

         Ilustracija...

Dakle, dok farmer ne može proizvesti rast sjemena, i ne zna točno kako sjeme raste, ipak ima puno toga što on može znati i učiniti. On može proučavati nauku i vještinu sađenja. On može naučiti razlikovati dobro sjeme od lošeg sjemena, jednu vrstu sjemena od drugog. On može pripremiti zemlju, i obrađivati ju; čupati korove i sakupljati kamenje, i održavati u-red-nima ograde. I tako, ako on ne ubere dobru žetvu, može biti puno stvari koje su bile pogreška sijača.

I duhovno, ima mnogo stvari koje mi možemo napraviti, i u korištenju naših vlastitih sposobnosti, kao sami od sebe, i u pripremanju naših umova da prime Božansku Istinu, i neprestane utjecaje Gospoda, kroz Njegove anđele čuvare, koji djeluju da bi proizveli rast u Istini, u našim umovima. I naši neuspjesi da primimo rezultate takvog rasta su naša vlastita pogreška, u onoj mjeri u kojoj smo ostavili naš dio posla neobavljenim.

Dovoljno je za čovjeka da zna kako napraviti njegov dio, i napraviti ga; to jest, vršiti Zapovijedi Gospodnje, odbacujući zlo i čineći dobro. Korisno je i donosi užitak steći veliko intelektualno znanje o duhovnim stvarima; jer 'Znanje je sila'. Ali sila nije od nikakve koristi ako nije primjenjena. I tako, svo naše intelektualno znanje nije od praktične koristi, osim u njegovoj stvarnoj primjeni odbacivanja zla i činjenja Dobra.

         Su-radnja...

Mi ne smijemo očekivati od Gospoda da dođe k nama, te da nas, sa neodoljivim utjecajem, ispuni sa Dobrom, i izbaci naša zla. Onoliko koliko smo voljni primjeniti naše Dobro i Istinu, u našem dnevnom životu, naš će Gospod učiniti da oni rastu unutar nas: t.j., On će uvećati našu Ljubav za Dobro i Istinu, i našu sposobnost da primamo Dobro i Istinu od Njega. Kako nastavljamo, kao sami od sebe, učiti i prakticirati Istinu, On će nastaviti unutar nas, potajno, ali zasigurno, sprovoditi Njegove prekrasne rad-nje.

         Zemlja donosi plod...

Ipak, praktično čovjeku izgleda kako on, sam od sebe, čini sve što je učinjeno. 'Jer zemlja donosi plod sama od sebe.' Ovo je privid. No nije stvarna činjenica, čak doslovno. Jer zemlja ne djeluje, nego se nad njom vrši djelovanje. Toplina, svjetlo, atmosfera, elektricitet, i druge stvari, djeluju nad zemljom, sukladno njezinom stanju. Tako, prirodni um čovjekov, koji je predstavljen sa zemljom, izgleda kao da sam od sebe stvara; a ipak on to ne čini; nego se nad njime djeluje, od strane različitih utjecaja od Gospoda.

Vitalnost nije u zemlji, nego u sjemenu. Tako, čovjekov um ne donosi plod sam od sebe. Vitalna energija nije u čovjeku, nego u sjemenu Istine, od Gospoda. Ali čovjekov um, poput zemljišta, mora imati nužne uvjete spremne.

         Postepeni rast...

Sjeme klija, i raste, 'najprije stabljika, onda klas; nakon toga, puna mjera zrnja na klasu.' Čovjek najprije prima Istinu kao jednu ideju, klicu/izdanak, ili malu travku. On misli kako je ideja njegova vlastita. Onda je on primio Istinu kao tek nauku, ili znanje, položeno u njegovu pamćenju. Nakon toga, on vidi Istinu kao princip; i ona je onda Istina vjere, u koju on vjeruje. Ali njegova prirodna misao, još nije u skladu sa Istinom. Zrno se počinje formirati u klasu; ali još nije spremno za primjenu. Nakon toga, čovjek vidi Istinu u njezinu praktičnom aspektu, kao nešto dobro, što on može činiti. Onda je to Istina života, puna mjera zrna na klasu, spremna za praktičnu primjenu. I kada je primjenjena, ona postane dobro života, u djelima dobročinstva, ili Ljubavi spram bližnjega.

Tako, čovjekov um raste, i Istina raste, sa njime, i unutar njega. Istina najprije ulazi u njegovo pamćenje; onda u njegovu volju. I ovaj rast se nastavlja, kako čovjek vrši Zapovijedi u njegovu prirodnom životu, iz principa poslušnosti Istini Gospodnjoj.

Različitosti primanja...

Čovjek prima Istinu različito, budući su ljudi, sami, različiti. Skroz kroz cijeli čovjekov život, ako se on preporađa, on prima sve više i više Istine. A način na koji svaki čovjek prima novu Istinu je sukladno stanju njegova uma. U svim ljudima, dobro je usađeno posredstvom Istine. U božanstvenim ljudima, koje karakterizira Ljubav spram Dobra, i koji su visoko preporođeni, dobro je usađeno posredstvom Istina; ali Istine ne staju u pamćenju, da se o njima razmišlja, niti u razumijevanju, da bi se o njima logički mislilo; nego one smjesta prelaze u volju, srce, koje je u stanju da ih prima, i da ih smjesta primjeni u životu, u praktičnom dobru.

(Ovako se ja odnosim cijelo vrijeme prema Istinama, dakle, čitam izvjesni tekst iz Svetog Pisma, ili iz novih Objava, i onda 'skeniram' svaku takvu praktičnu Istinu, nju onda zabilježim u srcu, a na papiru sa flomasterom u boji, odlažem tekst, i onda prvo mentalno tu istinu 'prošetam' kroz svoj sadašnji život, uočavajući pri tome, dakle u meditaciji, gdje i kako i koliko moram napraviti poboljšanja tj. promjene u skladu sa tom Istinom, tj. što ne radim u skladu sa voljom Gospodnjom koju mi ta Istina donosi i jasno razjašnjava; tek kada sam istu sproveo u praksi, tj. primjenio ili asimilirao u svoj život, onda nastavljam dalje sa čitanjem i meditiranjem; na ovaj način ja napredujem onako kako svi možete na van vidjeti po 'žetvi' :) = Izaija 32:17; Jakovljeva 3:18; ja prema tome ne razmišljam o tome 'da li je to što je Bertha Dudde primila Istina ili ne', već ja to odmah provjerim u životu, i onda po plodovima, koji su veličanstveni, znam u srcu da je to najčišća od svih Istina :) ; Ivan 7:17!!!)

Ali kod duhovnog čovjeka, kojeg karakterizira Ljubav spram Istine, radije nego Ljubav spram Dobra, Istine prelaze u razumijevanje, gdje su podređene logičnom razmišljanju (= hoće reći kako ih on tamo analizira), i postepeno su prihvaćene kao principi vjere. Tako je savjest (engl. con-science = nauka sa čovjekom) izgrađena, u duhovnom čovjeku, iz koje se on bori spram zla i neistina.

No božanstveni čovjek, koji sve prima kao praktično dobro, nije vođen naukom, poput prirodnog čovjeka, niti savješću poput duhovnog. On nije vođen tek sa poznatim standardom u svezi onog što je pravo, nego od strane Ljubavi spram prava, užitkom u Dobru, iz kojeg je on u percepciji Dobra i Istine, koja se povećava kako se njegova Ljubav povećava.

(Ovo upravo rečeno u svezi percepcije Dobra i Istine, koja uglavnom svim ljudima nedostaje jer ne žive po Čistoj Istini i stoga nisu u Istinskom Kristovom Dobru, iz kojeg je ta percepcija jedino moguća, je kod Swedenborga cijela jedna nauka)

Srp...

'A kada je plod dozrio, smjesta se on laća srpa jer eto žetve." Srp, kao oštar nož, koji razdvaja zrno žita od strma, reprezentira Istinu, posebice slovo Božje Riječi, u njezinom kapacitetu da siječe, razdvaja, suštinski važne od nevažnih stvari, i da razlikuje Dobro od zla.

Žito se siječe za korištenje. I razdvajanje zrna od ljuske ('mlaćenje') slijedi sječu. Tako, u našim umovima, naoružani Istinama slova Božanske Riječi, posebice Deset Zapovijedi, mi siječemo, razdvajamo, Istine od privida; i, pomoću racionalne misli, mi mentalno 'mlatimo' praktično dobro, za dnevnu upotrebu.

Žetva...

Kao što je žetva dobro za koje farmer radi, od pripreme zemljišta, i kroz sađenje, čupanje korova, itd.; tako je u Providnosti Gospodnjoj, krajnji cilj praktično dobro života, kroz sve operacije i vođenja Gospoda. I kao što se farmer, u svakom stadiju posla, raduje vidjeti kako stvari napreduju, na pravilan način, spram žetve, tako se Gospod i Njegovi anđeli raduju vidjeti naše umove postizavati, na svakom stadiju napretka, dobro i u-red-no stanje, pripravljajući se za žetvu koja dolazi.

Na taj način se mi radujemo vidjeti našu djecu kako napreduju na jedan u-red-an način, spram preporoda. Pri svakom koraku, mi se radujemo vidjeti zemljište spremno za sjeme Istine, i kako vodi sjeme naprijed ka zrelosti i žetvi. Isto tako, naš Gospod i Njegovi anđeli nas gledaju, i raduju se vidjeti nas kako odbacujemo zlo i činimo Dobro. Oni uživaju u svakom dobrom impulsu naše Ljubavi, svakoj istinitoj misli, i svakom korisnom djelu. Oni čine sve što mogu, da bi nas uveli u mudrost, i odvratili nas od gluposti.

Čineći naš dio...

Ali mi moramo napraviti naš dio, saditi sjeme, ili učiti Istinu, i sakupljati dozrijelo žito u žetvi praktičnog dobra, u dnevnom životu Ljubavi i korisnosti. I mi moramo praviti kruh, i jesti ga. Mi moramo činiti dobro našim vlastitim, ili ga ne fiksiramo u našu ljudskost. Ima jako puno toga što mi ne možemo napraviti, i što naš Gospod čini za nas, u tajnim utorima našeg srca. A za ove stvari se moramo uzdati, kao što se farmer uzda za rast posađenog sjemena. 'Tajne stvari pripadaju našem Gospodu, našem Bogu; ali one stvari koje su otkrivene pripadaju nama, i našoj djeci, zauvijek, tako da možemo vršiti sve riječi ovog zakona (Ponovljeni Zakon 29:29).' Ali ima puno toga što mi možemo napraviti; i za to smo mi odgovorni. Mi možemo odbacivati/izbjegavati zla, u našim osjećajima, našim mislima, i našem ponašanju.

(Ovaj dio se radi tako da u ogledalu Deset Zapovijedi, protumačenih ne samo u značenju Slova već i u onim više unutarnjim i najunutarnijem značenju, uočimo naše zlo i onda da ga izbjegavamo, tj. aktivno NE-ČINIMO jer je grijeh u očima Božjim)

         Duhovna i prirodna stanja...

Ovdje se pojavljuje jedna praktična stvar: mi se ne trebamo previše brinuti jer nismo uvijek u dubokom i duhovnom stanju uma. To nije naumljeno tako. Ovo je radikalna pogreška pustinjaka, koji se želi izdignuti iznad svijeta, tako što bježi od njega. Ali Gospod je naumio za nas da naučimo Istinu, i da Istinu primjenimo u praksi, u svijetu. On je naumio za nas noć i dan, da spavamo i da ustajemo iz sna; to jest, da variramo između prirodnih i duhovnih stanja, tako da možemo naučiti Istinu, u našim više uzvišenim stanjima, i prakticirati Ju u našim prirodnim stanjima.  

Ali, dok mi ne možemo biti uvijek u duhovnom stanju, nego često moramo biti u prirodnim stanjima, mi nikada ne smijemo biti u opakim prirodnim stanjima. Stvarna opasnost ne dolazi iz svijeta izvan nas, nego iz svijeta unutar nas. Stoga, mi prepoznajemo veliku praktičnu važnost toga da jednostavno naučimo ići dalje, u dobrom prirodnom životu, vršeći Zapovijedi, bez brige, bez prikaza, i bez straha; ne stremeći ambiciozno napraviti neku veliku stvar, nego biti zadovoljan činiti proste, jednostavne stvari u povučenom i korisnom životu; znajući to, u svim tim stvarima, Gospod prinosi žetvi svaku Istinu koju mi vršimo u našem praktičnom životu.

Ohrabrenje...

I ovo za nas treba biti jedna ohrabrujuća misao, budući mi možemo napraviti sve ove stvari. Od nas se ne zahtjeva imati veliki intelektet, ili učenost, ili bogatstvo, ili socijalni status, ili ljepotu, ili krasnu odjećću, ili ikakve druge isključivo prirodne uvjete; nego se od svih nas zahtjeva da vršimo Zapovijedi, odbacujemo zlo, i činimo dobro. I kada to radimo, naš Gospod nam daje jedan unutarnji rast koji će, u svijetu koji će doći, učiniti sva naša stanja i okruženja u skladu sa našim karakterom, i, otud, sa svim našim nesebičnim čežnjama i aspiracijama.

Svijet je ništa do škola, a svijet koji će doći je stvaran život. Samo nekoliko izvanjskih stvari je nužno za uistinu sretan život na Zemlji. I nikakvo obilje izvanjskih stvari neće proizvesti sreću, u umu koji nije zadobio elemente preporođenog duhovnog života.

         Naša djeca...

Poredba sugerira našu obavezu spram naše djece, da ih odgajamo za duhovni svijet, a ne samo za prirodni svijet; da ih podučavamo pravu Istinu; i da im postavimo dobar primjer; da pripremimo njihove umove za Gospodnji rad preporoda; prisjećajući se toga, dok je rast sjemena tajan, tako je podbačaj da raste tajan. Mi ne smijemo zaključiti da, budući ne možemo vidjeti što se događa u našem vlastitom umu, ili u umu djeteta, da se prema tome tamo mora sve dobro odvijati. Može biti da se sve jako loše događa. Može biti da sjemenje zla potajno raste ispod površine. Ispod mirne vanjštine, može biti da se nalaze vrlo loši uvjeti. To zavisi o tome da li smo dobro pripremili zemljište, posadili dobro i pravilno-odabrano sjeme, sklanjali kamenje i korove, držali nužne ograde dobro očuvane; i, u svim drugim stvarima, učinili naš dio, mudro i kvalitetno. 'Ako znate ove stvari, blaženi ste ako ih vršite.' (Ivan 13:17)

            U Ljubavi Isusa Krista ...

                            Lorens :)

(Blato – 11 Ožujak-5 Travanj, 2011)

<<< nazad