<<< nazad

Bertha Dudde, br. 7413, 21 Rujan 1959

STADIJ SAMOSVJESNOSTI...

Vi ljudi ste svjesni vašeg ja… A to je znak da ste vi biće sa inteligencijom, odnosno, da ste vi sposobni razmišljati, i samim tim ste bića koja su proizašla iz Boga, koja su bila stvorena kao Njegova slika (vjerna slika, slika i prilika), i koja su zato također bila svjesna sebe samih. No, između tog vremena i vremena u kojem vi sada hodate Zemljom, leži beskrajno dugo vrijeme, u kojem ste vi bili lišeni vaše samo-svjesnosti, vrijeme, u kojem ste vi doduše, kao nešto suštinsko, oživljavali djela Stvaranja, no ovo suštinsko nije bilo svjesno sebe samoga, budući je uvijek prolazilo kroz ova djela Stvaranja samo kao djelić jednog nekad samosvjesnog bića. Tek nakon što su se svi djelići iznova sakupili, biće se utjelovilo kao čovjek, a onda i iznova stupilo u stadij samosvjesnosti, u kojem ono sada ima i jedan zadatak za ispuniti. Kao čovjek, dakle, biće sada nosi i određenu odgovornost za svoj razvoj, budući je razumski u stanju prepoznati prednosti i nedostatke načina života, tako da ono može procijeniti kako njegov način života utječe na istinsko ja čovjeka… dušu. Dok god biće nije bilo svjesno samog sebe, ono nije nosilo nikakvu odgovornost, i stajalo je pod zakonom prisile… ono je vršilo ono što mu je bilo dodijeljeno Božjom voljom. Ono je djelovalo po instinktu, odnosno, bilo je vođeno duhovnim inteligencijama, koje su (na) duhovno u djelima Stvaranja tako utjecale, da je ono vršilo aktivnost koja je bila njegovo određenje. Drugačije je to sada, u stadiju kao čovjek, gdje ono samo može odlučivati nad sobom, gdje ono razmišlja i djeluje, gdje ono kao samosvjesno biće ima punu slobodu u razmišljanju, htijenju i postupanju… A ono sada treba svjesno razmišljati i htjeti i postupati prema Božjoj volji, ono više nije određeno od Božje volje, već njegova vlastita volja treba određivati, a uvijek pod znakom samosvjesnosti, budući čovjek sebe samoga osjeća odlučujućim, on je svjestan samog sebe… On više nije pod vanjskim utjecajem, nego on sam usmjerava svoju volju prema svom nahođenju, i on također zna da on sam mora odgovarati za to kako ju on usmjerava. I to razlikuje čovjeka od životinje, koja je također daleko napredovala u svom razvoju, no sve do posljednjeg utjelovljenja kao čovjek, uvijek ostaje biće koje stoji pod zakonom prisile i ne može slobodno odlučivati o sebi samome, ma koliko inteligentno ono izgledalo. Ono još nije vratilo svoju samosvjesnost, i prema tome, još nije doseglo posljednji stupanj utjelovljenja. No, ono će također dostići posljednji stupanj, jer sve duhovno jednom uzima na sebe svoj zemaljski tok života, kada se utjelovljuje kao čovjek i također je svjesno sebe. No, to da je čovjek samosvjesno biće, njemu također onda mora omogućiti zaključiti da njegov Stvoritelj i Oblikovatelj, njegov Bog od vječnosti, ne može biti ne-Bitni Duh (Duh bez Bića), nego da je On također, kao najsavršenije Biće, sposoban razmišljati, i ima slobodnu volju, inače iz Njega ne bi mogla proizaći takva stvorenja, koja pokazuju ove znakove Božanstvenosti. (21 Rujan 1959) Jer, od čovjeka… stvorenoga… može se također zaključiti na Stvoritelja. Najviše biće mora biti Samosvjesno, jednako kao što je čovjek samosvjestan, samo u najvišem savršenstvu, budući je čovjek neosporno jedno još nesavršeno biće. No, on ima samosvjesnost unatoč svoj nesavršenosti, i tek to čovjeka čini Božanskim bićem, koje je stvoreno jednako Njemu, i opet treba doći do jednakog savršenstva u kojem je jednom proizašlo iz Boga. „Samosvjesnost“ je najveće čudo u djelu Stvaranja „čovjek“… Ljudi bi jednom trebali shvatiti da bi oni vodili mrtav život, kada oni ne bi posjedovali ovu samosvjesnost, koja svakom pojedinom čovjeku prije svega daje osobni pečat: da sebe same prepozna kao biće, koje je sposobno razmišljati, i sada može nad sobom samim odlučivati u slobodnoj volji, jer čovjek također može i promišljati nad sobom samim, i sam se može uklopiti u okvir Stvaranja, u svjesnosti sebe… u svjesnosti da sam može odrediti što njegovo „ja“ želi… Samosvjesnost je očigledan znak Božanstvenosti, budući je ona znak pripadnosti istovjetnom Biću, Koje ga je pozvalo u život… čak i ako je biće kao čovjek tek iskrivljena slika onoga što je Bog jednom stvorio… ali, on je dobio samosvjesnost, te otuda i može sebe samoga opet oblikovati u izvorno biće, koje je on bio na početku. Ono može u stadiju kao čovjek… u stadiju samosvjesnosti… sve što ono želi, čak i ako mu je mogućnost sprovedbe ponekad umanjena kroz Božju volju, no ono je sposobno planirati i razmišljati, uvijek polazeći od sebe samoga, uvijek osjećajući sebe u središnjoj točki svih događanja, budući ono zna da je ono tu, i ovu svjesnost također više ne gubi. Zato će ono jednom i biti pozvano na odgovornost, kako se ono samo u zemaljskom životu postavilo prema ovoj velikoj milosti, da zna da je ono samosvjesno biće, koje je bilo oblikovano od Stvoritelja, da može samoga sebe spoznati, i samo od sebe uspostaviti ispravni odnos prema svome Stvoritelju… Sposobnost razmišljanja pripada samosvjesnosti, i tek može proizvesti prave plodove, no uvijek mora biti aktivna slobodna volja, koja također pripada Božanskom stvorenju… A ova slobodna volja mora ispravno iskoristiti sve Božanske darove, onda će i biće tijekom zemaljskog života kao čovjek poduzeti put, koji nepovratno vodi preobrazbi (promjeni nazad), i ono će se vratiti u Očevu kuću u svem savršenstvu, tako kako je jednom odatle izašlo…

AMEN

<<< nazad