<<< nazad

Bertha Dudde, br. 7261, 20 Siječnja 1959

(RADNE) OBAVEZE .... VAŽNA JEDINO DJELA 'LJUBAVI' ...

Vječnu vrijednost ima samo ono što je učinjeno u slobodnoj volji, kad se dakle radi o djelima koja trebaju biti smatrana djelima Ljubavi. Čovjek ne treba pitati za plaću ili nadoknadu ako čini djelo Ljubavi prema bližnjemu, isto tako ne treba ispunjavati samo obavezu i vjerovati da će takva jedna usluga biti isto cijenjena kao ono djelo koje se čini iz slobodne volje i koje nadilazi čisto ispunjavanje obaveze …. Pred Bogom važi samo ono što se čini iz Ljubavi, i prava Ljubav uvijek je nesebična i bez proračuna.

Znači takva djela imaju vječnu vrijednost, jer se odražavaju na vječnost, duši donose zrelost koja određuje njen stupanj blaženosti te tako određuju sudbinu duše nakon smrti tijela. No zemaljski život čovjeka najčešće je ispunjen zahtjevima ili radnim obavezama, čime oni vjeruju kako time ispunjavaju svrhu svog zemaljskog postojanja, no nisu svjesni toga da na Zemlji nije do vrste njihovog zaposlenja nego do stupnja Ljubavi u kojem se čini sve što ispunjava ljudski život. 

Doduše, u to spada i jedna doza samoljublja, da bi se moglo podmiriti potrebe tijela pošto čovjek ima obaveze prema tijelu, pa mu je od strane Vječne Ljubavi dozvoljena jedna mjera samoljublja. I pored toga, jedino samoljublje ne smije određivati sve akcije čovjeka, nego vječnu vrijednost ima samo onaj rad koji je izveden skroz bez proračuna, gdje je pokretač bila samo ona Ljubav koja daje i usrećuje, a ona zbog toga i postiže neprolazne duhovne vrijednosti koje čine bogatstvo duše kad ova napusti Zemlju.

Svaka aktivnost koja se izvodi kao obaveza može doduše biti i od blagoslova ako se čini rado i nesebično, zbog čega bi temelj svakog posla trebao biti Ljubav, ako želimo da to ima blagodatan učinak na čovjekovu dušu i na njegovu sudbinu u vječnosti. Jer, što se čini za Zemlju to i prolazi sa smrću tijela, koje je bilo jedini korisnik one aktivnosti koja je bila određena od strane samoljublja. Stoga nije nevažno kako se čovjek postavlja u odnosu na svoju zemaljsku aktivnost ….

On može ispunjavati svoju “obavezu” bez da je zadobio blagoslov za svoju dušu; no isto tako, svaku radnu obavezu može ispunjavati s unutarnjom radošću i Ljubavlju, time svjesno služiti svome bližnjemu i to činiti rado i radosno …. tad to nije samo “radna obaveza”, nego istovremeno i djelo Ljubavi, jer poticaj dolazi iz njegove slobodne volje, a jedino slobodna volja odlučuje je li samoljublje potisnuto i dolazi li do izražaja bezinteresna Ljubav. Svaki posao čovjeka na Zemlji može ispuniti svoju svrhu služenja, samo ako se ne radi svjesno po nalogu Božjeg protivnika, tj. kad je skroz jasno prepoznatljivo štetno djelovanje ….

U tom slučaju, blagoslov nikada ne može počivati na izvršitelju koji se predaje takvoj jednoj aktivnosti, koja je očigledno potaknuta Božjim protivnikom. I ta će aktivnost doduše imati vječnu vrijednost, no na negativan način …. a ona će se odraziti na dušu čovjeka, i duša će beskrajno dugo vrijeme morati patiti, jer su čovjeka na predavanje toj aktivnosti pokretali samo sebični razlozi, i on za to mora odgovarati. 

No svaki čovjek u sebi mora osjetiti nagon za izvođenjem bezinteresnih djela Ljubavi. Ako mu to nije moguće u okviru ispunjavanja njegove obaveze, onda to može činiti dodatno, i to će se odraziti posebno blagodatno, te će mu uskoro biti dozvoljeno ispunjenje obaveze u služenju, jer samo čovjekova volja odlučuje njegov pravac, a onome koji želi pravo, od strane Boga će i biti pružene prilike da ispravno koristi volju: “služenjem u Ljubavi” ….

AMEN

<<< nazad