<<< nazad

Bertha Dudde, br. 6101, 7 Prosinca 1954

BUĐENJE BOŽANSKE DUHOVNE ISKRE ….

Svaki čovjek u sebi nosi Božansko, u svakom čovjeku je iskra vječnog Božanstva …. Prema tome svaki čovjek je udio Boga, i vječno nije odvojiv od Boga …. No razlika je da li je čovjek svjestan te povezanosti s Bogom ili on vjeruje da je potpuno neovisno pojedinačno biće, koje nema nikakve veze sa stvaralačkom Silom. A taj nedostatak (te) svjesnosti znak je najdalje udaljenosti (od) Boga, to je znak velike nesavršenosti, znak duhovno niskog stanja duše čovjeka. Jer ona više ne osjeća Božansku snagu Ljubavi …. koja ju međutim prožima, inače čovjek ne bi opstao …. 

U takvom jednom čovjeku drijema Božanska iskra u najdebljem omotaču, a duša ne osjeća ništa od nje, pošto joj ne daje priliku da se izrazi. No Božanska iskra je svjetlo, koje bi moglo prosvijetliti dušu …. Ali ovako je tama u njoj, a tom tamom koriste se duhovne sile koje nikada na dušu ne djeluju na dobar način, jer one dolaze iz tame i samo se trude osnažiti tamu.

I pored toga veza te duše s Bogom ostaje postojati baš putem te Božanske iskre, tako da je čovjeku kao nosaču duše u svako doba moguće da ju probudi …. što se događa onda kad čovjek u sebi budi Ljubav, kad izvađa djela nesebične Ljubavi prema bližnjemu i time uspostavlja vezu s Bogom …. pa čak i ako početno još nesvjesno …. Onda se dakle u čovjeku u život budi i Božansko, te postaje djelotvorno, onda Bog isijava Svoju Ljubav-nu snagu, Božanska iskra u čovjeku pali se i prosvjetljava dušu, te ona ulazi u stadij spoznaje, vidi i čuje ono što prije nije mogla zamjećivati, pošto je u njoj bilo mračno. 

Svaki čovjek u sebi može zapaliti tu Božansku iskru baš putem djelā Ljubavi …. Onda se čovjek nesvjesno okreće k Bogu, a tada on može primiti i Božansko svjetlo Ljubavi sasvim normalnim putem kroz Božanskog duha …. Božansku iskru, koja sa Duhom Ocem od vječnosti uvijek ostaje u vezi …. A kako je svaki čovjek sposoban izvoditi djela Ljubavi, svaki čovjek je i sposoban putem svoga duha stupiti u vezu s Bogom …. no da li je on za to voljan, odlučuje on sam …. Pa zato i duhovna iskra, kao udio Boga, može drijemati sve do kraja života …. čovjek može živjeti s obzirom na tijelo, a opet, duša može biti mrtva, pošto ona u nemoći trune u najdubljoj tami, pošto čovjek ne čini ništa, da bi duhu u sebi dao život.

Pa ipak, veza s Bogom nastavlja postojati, no ne-djelatna je sve dok se čovjek okreće od Njega putem Bogu nasuprotnog ponašanja …. putem ne-Ljubav-nog života, koji vodi do sve veće udaljenosti od Boga. No odsustvo snage i svjetla duše jednom će od strane nje biti doživljeno tako mučno, tako da ona poželi promjenu njenog stanja, no to može potrajati vječnostima, dok se ona sama ne otvori, dok svjesno ne uspostavi vezu s Bogom, koja doduše nikada nije bila prekinuta, no koja tek onda ima utjecaj na dušu kad se sa žudnjom okrene k Bogu. A do toga mora doći u slobodnoj volji, pošto se duhovno nekoć u slobodnoj volji udaljilo od Boga i zato će se u tami nalaziti sve dok ono opet slobodnom voljom ne krene put svjetla …. dok se dobrovoljno ne vrati Bogu …. 

AMEN

<<< nazad