<<< nazad

Bertha Dudde, br. 5198, 27 Kolovoz 1951

ČESTICE DUŠE... TIJEK RAZVOJA NA ZEMLJI I U ONOSTRANOM...

Pod 'materijom' treba shvatiti osuđenu duhovnu supstancu, koja opet u sebi nosi duhovnu supstancu, koja prolazi razvojni tijek prema Božjem Planu Spasenja od vječnosti. Sada, ova duhovna supstanca koja je držana zarobljenom (koja je ograničena) materijom kao izvanjskom ljuskom, na svom razvojnom putu se povezuje sa uvijek istom supstancom, i može biti označena kao duševne čestice koje opet oživljavaju pojedina djela Stvaranja. U svakom djelu Stvaranja, bila to čvrsta materija, biljni ili životinjski svijet, nalaze se dakle takve duševne čestice, koje opet u sebi traže združivanje, kako bi onda izgradile cjelinu u jednoj novoj izvanjskoj formi, koja sve više i više nalikuje formi čovjeka. Beskrajno mnogo vremena prođe prije nego se, nakon prolaska kroz cijelo Stvaranje, pronađu sve duševne čestice, kako bi sada kao ljudska duša iznova mogle dobiti jednu izvanjsku formu, kojoj je postavljen određeni zadatak, kako bi se potpuno oslobodila bilo kakve izvanjske ljuske. Ljudsko tijelo je stoga sada izvanjska ljuska koja okružuje (obuhvaća) dušu, koja sada kao takva ima zadatak da u sebi sklonjeno duhovno dovede do zrelosti. Sazrijevanje se sada događa na način da čovjek u slobodnoj volji, znaku Božanskog podrijetla, nastoji svu duševnu supstancu dovesti u ispravan red od Boga… odnosno, sve osobine bezbrojnih malih dušica dovesti na Bogu ugodnu osnovu, stoga svakom porivu naložiti smjer prema Bogu. Sve Bogu-protivne žudnje moraju biti okrenute u Bogu-stremeće osjećaje, i to je svjesni rad na duši, kojeg čovjek treba obavljati tijekom zemaljskog života. Ovo je praktično razumjeti tako, da mora biti odloženo sve što duši još uvijek prianja iz njezinih prijašnjih utjelovljenja, da stoga životinjski nagoni moraju biti nadvladani, budući svi ti nagoni potiču iz predrazvoja, a duši još jako prianjaju kao obilježja prijašnjeg tijeka razvoja. Sve što su zaostali aspekti, mora biti odloženo, treba li se nastaviti razvoj naviše, a mora se težiti svemu što dopušta prepoznati progresivni razvoj… duhovno-Božanskim osobinama, kao što su poniznost, blagost, strpljivost i milosrdnost, miroljubivost i pravednost… Jer, sve ove osobine proizlaze iz Ljubavi, koja u zemaljskom životu treba biti dovedena do najvišeg razvitka. Tako je dana sasvim jasna smjernica za zadatak čovjeka na Zemlji, to je Božja volja otkrivena čovjeku kroz Njegovu Riječ… Duša, u neku ruku još neuređeno duhovno koje treba biti dovedeno do reda, ipak se sama može odlučiti, jer se nalazi u stadiju slobodne volje. Ona se može dobro urediti, ali na to ne može biti prisiljena. No, čim se ona uredi, ima pristup Duh iz Boga, Koji ne može prodrijeti kroz kaos nagona (poriva, impulsa), i neuređene supstance, ili, ne može sam uređujuće intervenirati, ako nedostaje volja. Red se uspostavlja sada, kada pojedine osobito istaknute osobine, koje karakteriziraju jedno prošlo utjelovljenje, budu preokrenute u suprotno, budući je sve duhovno koje stoji na početku razvoja nesavršeno, a postajanje-savršenim je svrha i cilj utjelovljenja. Tako, karakterne osobine prepoznatljive iz ranijih utjelovljenja, nikada ne mogu stajati u skladu sa Božanskim redom, nego moraju biti promijenjene u suprotno… sve dok još jedino Ljubav, dobrota, poniznost, blagost, pravednost i milosrdnost ne postanu čovjekov karakter i znakovi željenog savršenstva, dok ne postane prepoznatljiv Božanski red, i duša čovjeka sada postigne svoj cilj, te može napustiti svoju tjelesnu, materijalnu izvanjsku formu, kako bi kao duhovno biće sada stremila naviše, ali u posjedu svjetla i snage, koji iznenađujuće brzo unaprjeđuju njen daljnji uspon u onostranom… (27 Kolovoz 1951) Moj Duh je neprestano aktivan, kako bi vas uveo u Istinu, no vi se morate također dopustiti voditi bez otpora, odnosno, vi ne smijete prihvatiti za temeljno znanje neko već postojeće znanje, kojemu sada Moje Objave trebaju naličiti, nego vi najprije morate prihvatiti Moje Objave, te ove onda usporediti sa vašim znanjem. Podudaraju li se, onda će se međusobno nadopunjavati, onda je i ovo prethodno znanje vama priteklo iz duhovnog izvora, i služi istoj svrsi da vas uvede u Istinu…

I tako nastavljam: Uzlazni razvoj u onostranom kraljevstvu se razlikuje kod pojedinačnih duša. Na neki način, kod svake duše postoje različite sklonosti (talenti), različite sposobnosti koje su dostupne jednako prema gore, kao i prema dolje, koje moraju biti izgrađene ili pobijeđene, a to je uvijek posljedica spoznaje, budući prethodno duša ne može namaknuti volju za promjenom, dok god ona nije prepoznala svoje stanje. Zato jedna mala zraka svjetla nju mora već dotaknuti, da bi ona mogla doći do ove spoznaje… zbog čega je zagovor za onostrane duše tako neizmjerno važan, kako bi im prišla jedna zraka spoznaje, odakle oni tek sada postaju aktivni i streme uvis. Jedna duša, koja je već na Zemlji postigla jedan stupanj spoznaje, čiji je rad na duši stoga započeo već na Zemlji, u duhovnom je kraljevstvu okružena tolikim mnogim svjetlosnim bićima, da ona stalno nalazi podršku, i brzo stiže do više zrelosti. Stoga je posebno važno da duša još na Zemlji dođe do spoznaje, tako da ona zna za njen zemaljski zadatak, i za njeno vlastito, još nedostatno stanje. Jer, spoznaja je veliki korak ka savršenstvu, i u onostranom kraljevstvu omogućava brže savladavanje područja, dok duša bez spoznaje često boravi dolje nezamislivo dugo vremena, budući ona neizbježno mora najprije posjedovati znanje, a isprva ga dugo odbija, sve dok nije spremna biti podučena. A ovo stanje neznanja je krajnje mučno i jedino može biti popravljeno Ljubav-nim zagovorom. Čak i uz te duše stoje svjetlosna bića, no u njihovoj blizini borave neprepoznata, i zbog toga ni ne mogu uspješno djelovati, jer duši mora biti ostavljena slobodna volja. Ipak, unatoč prepoznavanju vlastitih nedostataka, unatoč prepoznavanju pogrešaka, slabosti i žudnji, duša se ne može razvijati naviše bez pomoći. A ova pomoć je Isus Krist, kako na Zemlji, tako i u duhovnom kraljevstvu… Ako je On zazvan za pomoć, u ozbiljnoj volji da se podigne naviše, onda se također sa sigurnošću može očekivati uspjeh… On pomaže tamo gdje vlastita snaga nije dovoljna, On ne samo da oprašta grijehe onima koji Ga zamole za oprost, On je također, kao Pobjednik, Darivatelj snage u borbi… Bez Njegove snage se ne može ni jedno biće uzdići iz ponora, budući je nesavršeno biće, i ostaje slabo, baš kao rezultat svoje nesavršenosti. Jedino veza sa Isusom Kristom njemu prenosi snagu i čini njegovu borbu za savršenstvo lakšom i uspješnijom. Tko na Zemlji ne dođe do Isusa Krista, mora požuriti k Njemu u onostranom, inače on vječno ostaje dolje. I opet ovo treba razumjeti tako da svaka duša mora doći do Ljubavi… Jer, Isus Krist je utjelovljena Ljubav. Ljubav je, dakle, izbavljujuća snaga, Ljubav također priznaje Isusa Krista, Ljubav mora biti prakticirana na Zemlji, kako bi osigurala krilati uspon u onostranom. Ona međutim, i u onostranom mora biti pokretačka snaga, inače duša nikada ne može izboriti viši stupanj zrelosti. I stoga je Ljubav jedino sredstvo da se oslobodi svih slabosti i mana, jer tko ima Ljubav, on prepoznaje sebe, i svjesno teži ka savršenstvu, budući čezne za Onim, Koji je Sam Ljubav, i Koji mu stalno pomaže, budući Ljubav goni na Ljubav, a sjedinjenje u Ljubavi je vječno blaženstvo.

AMEN