<<< nazad

Bertha Dudde, br. 5092, 23 Ožujak 1951

Veliki Petak

KRISTOVA PATNJA…


Kristova patnja na križu se čak ni približno ne može učiniti razumljivom ljudima na Zemlji, pošto u njihovom nesavršenom stanju oni ne mogu shvatiti što za savršeno ljudsko biće znači pasti žrtvom grijeha, jer ljudska je opakost/nepravednost efektivno trijumfirala nad Njime Koji im nije nanio nikakvu štetu. Pakleni su skotovi učinili da prosvjetljena duša Isusa, čovjeka, drhti, pa ipak ona se nije branila…  Ona je sve izdržala; unatoč tome je bila pogođena užasom zbog toliko prljavštine i zla od ljudi. Ona je neopisivo patila, čak puno više od tijela, zbog onog što je trebala pretrpjeti. Duša je bila okružena tamom i njezino svjetlo nije bilo sposobno podnijeti tamu; isto tako, ona nije bježala pošto je htjela ispiti čašu do dna kako bi iskupila čovječanstvo. Dala je svoje svjetlo, jer inače se ono što je ljubav Isusa, čovjeka, htjela da joj se dogodi kako bi Bogu ponudila žrtvu za grijehe čovječanstva, ne bi moglo dogoditi. Zbog toga je ona dozvolila svojem svjetlu da postane neučinkovito i sebe je našla sred tame koja ju je užasno mučila i plašila te povećavala njezinu patnju tisućerostruko, jer patnja duše nadilazi fizičku bol, što može biti shvaćeno jedino od strane savršenog ljudskog bića.

Isus je, međutim, bio savršen kao što je Njegov Otac na nebu savršen… a ipak ona se i dalje nalazila na Zemlji posred grijeha… Njegovo kraljevstvo je bilo kraljevstvo svjetla, Zemlja je bila Sotonino kraljevstvo, i u ovom kraljevstvu je svjetlosna duša dopustila sebi da bude zlostavljana. I najčišće i najjarkije Biće Koje je ikad živjelo na Zemlji je bilo užasnuto. Ona je sebi morala dopustiti da bude dodirnuta rukama prema kojima je osjećala odvratnost, budući su se one pružale iz pakla i ščepale ju, ona je morala čuti škodljive riječi; bila je efektivno odvojena od svojeg svijeta i potpuno na nemilost tami, što je zasigurno bila njezina vlastita volja od vječnosti kako bi ostvarila djelo Spasenja, pa ipak to nije bilo manje grozno, jer bilo je to biće užasnuto i mučeno do točke iscrpljenosti…  

Zato je Isus uzviknuo: ‘Moj Bože, Moj Bože, zašto si Me ostavio…’ (Matej 27:46) U tom trenutku ona se više nije sijećala svoje misije, ona je jedino osjećala odvojenost od Boga, od svjetla, za Kojim je žudjela i Kojeg je zazivala u svojoj nevolji… To je bila najokrutnija stvar ikad doživljena od strane čovjeka na Zemlji, pošto On nije samo trebao otrpjeti tjelesnu patnju već također jer je duša patila još puno znatnije, što čovječanstvo ne može razumjeti. Iz ovog razloga ni jedno ljudsko biće, bez obzira koliko bi trebalo patiti, neće biti sposobno doseći stupanj kojeg je čovjek Isus morao izdržati, Koji je već znao za to puno ranije i Njegova je ljudska priroda molila: ‘Oče, ako je Tvoja volja, uzmi ovu čašu od Mene: ali Ne Moja, već neka bude Tvoja volja…’ (Matej 26:39)

To je također bila volja Njegove duše, koja je sebe bila potpuno podredila Bogu, da bi ostvarila djelo Spasenja i ona je prihvatila svoju sudbinu, jer njezina je ljubav spram grešne ljudske rase bila neizmjerna, ali isto tako krivnja grijeha je bila toliko ogromna  da su se jedino najviši stupanj boli i patnje mogli računati kao žrtva okajanja, koje je prema tome bilo izvršeno od strane Isusa ljudskog bića. Ipak dubina patnje je bila neizmjerna kao i Njegova ljubav, koja Ga je nagnala uzeti svu patnju tijela i duše na Sebe kako bi iskupio čovječanstvo od vječne smrti.

AMEN

<<< nazad