<<< nazad

Bertha Dudde, br. 3422, 30 Siječanj 1945

PATNJA... SREDSTVO MILOSTI...

Vrijeme Kraja puno milosti nije kao takvo prepoznato od strane ljudi, jer oni ne znaju o blagoslovu patnje, oni ne znaju da je patnja također milost, kroz koju duša koja se nalazi daleko od Boga još može biti spašena, i za vječnost ne može doći do cilja, ako ne umanji udaljenost od Boga kroz Ljubavno djelovanje. A Ljubavno djelovanje može biti posljedica velike patnje... Bog ljudima daje priliku da prakticiraju Ljubav, budući patnja uzima oblike tako da bližnji bude potaknut na Ljubavno djelovanje, ukoliko on nije potpuno otvrdnuo. Ono što čovjek ne bi činio sam od sebe za vrijeme sređenih prilika, on ipak može napraviti iz unutarnjeg poticaja suočen s ogromnom nevoljom... On može uzeti na sebe bližnjega i pomoćno ga podržati, u njemu može biti zapaljen plamičak Ljubavi za bližnjega, i onda je njegova duša izvukla najveću korist iz zemaljske nevolje. Bog stalno smjera voditi duše do još više zrelosti ili ih staviti u stanje, da se razloži njihov duševni ovoj, tako da pred Kraj dana oni mogu barem u stanju raspoznavanja ući u onostrano kraljevstvo, ili se iz vlastitog poticaja priključiti maloj zajednici, koja će ustrajati do Kraja u vjeri u Isusa Krista, Božanskog Otkupitelja...

Ako čovjek dođe do ovog cilja kroz patnju, onda je za njega patnja posljednji spas, ona je milost koja mu je još dodijeljena neposredno pred Kraj. Budući bez patnje on ustrajava u stanju odvojenosti od Boga, jer Ljubav nije u njemu aktivna. Sredstva koja Bog koristi da pomogne dušama ljudi, moraju neposredno pred Kraj biti posebno oštra, ako ne trebaju ostati bez učinka. A ljudi u njihovoj duhovnoj sljepoći vide jedino oštrinu tih sredstava, no ne i njihov blagoslov. Ali, ako su oni kroz Ljubavno djelovanje premješteni u svijetlo stanje, ako su oni ušli u redove boraca za Krista, onda oni puni zahvalnosti gledaju unazad na dane njihove tjelesne nevolje, oni prepoznaju svrhu i blagoslov patnje, a također i Božju Ljubav, koja je uvijek zainteresirana za sazrijevanje nesavršenih duša. Vrijeme do Kraja više nije dugo, no ljudi su tako nisko u njihovom duhovnom razvoju, da oni trebaju znatno duže vremena da to nadoknade... Posljedično, oni moraju proći kroz školu u kojoj mogu brže sazrjeti, ako oni izdrže svaki ispit života, ako oni iskoriste svaku priliku. Oni moraju izdržati (pro)čišćenje vatrom, ovoj njihove duše mora biti razložen kroz patnju i Ljubav, onda je moguće da se oni u tom kratkom vremenu još tako usavrše, da oni na Kraju pripadnu onima koji se bore za Isusa Krista. A onda je zajamčeno njihovo vječno blaženstvo. A, što prije čovjek iz slobodne volje vrši Ljubav, na što ga treba potaknuti patnja bližnjih, to lakše podnošljiva će mu izgledati potonja, budući je kroz patnju postignuta stvarna svrha; što prije se čovjek poslužio milošću, to prije mu je ova također mogla biti uklonjena. Milosti vremena Kraja će biti ispravno prepoznate tek u duhovnom kraljevstvu, budući čovjek kao takav nema na Zemlji pregled, on ne prepoznaje veliku duhovnu nevolju, on ne zna u kakvoj se opasnosti on nalazi ako podbaci, i koji enormni koncept je morati proživjeti jedan ponovljeni razvojni period. Ova spoznaja će mu biti dana tek u duhovnom kraljevstvu, a onda će on biti zahvalan za svaku pomoć koja mu je bila dodijeljena o obliku patnje na Zemlji... Tek onda će on prepoznati koju mjeru milosti je Bog odobrio ljudima na Zemlji, i da bez patnje ne bi nikada bilo moguće postići cilj. Ali, dok god on živi na Zemlji, ponuđena mu je prilika za viši razvoj njegove duše, a tako dugo su mu na raspolaganju i milosti. A patnja je jedna od najvećih milosti, budući je ona najučinkovitije sredstvo za naučiti ljude Ljubavnoj aktivnosti. I zato Bog primjenjuje ovo sredstvo prije nego dođe Kraj, kako bi još duša pridobio za Njegovo kraljevstvo, kako bi im pomogao da oni ne budu zauvijek izgubljeni.

AMEN

<<< nazad