<<< nazad

Bertha Dudde, br. 3266, 23 Rujan 1944

DUHOVNI PREPOROD... MILOST…

Čin milosti duhovnog preporoda je dokaz ispravno korištene slobodne volje… Jer, nije Božja volja ta koja ostvaruje ovaj duhovni preporod, inače zasigurno nijedan čovjek ne bi ostao u tami duha, jer Bog Ljubi svako Svoje stvorenje, i ova Ljubav se nikada ne hladi. Ali, duhovni preporod je znak napretka, on je stepenica prema savršenstvu, a on može biti ostvaren jedino u slobodnoj volji. Duhovni preporod je ipak čin milosti, odnosno, njega je postigla Božanska milost, budući je bez milosti čovjek nesposoban napredovati i jedan jedini korak na putu usavršavanja. Stoga je slobodna volja čovjeka ispravno procijenila i iskoristila Božansku milost njoj na raspolaganju, ona ju je pustila djelovati na sebi, slobodna volja ju je žudila i prihvatila, a učinak Božanske milosti je duhovni preporod. Preporođen u duhu, stoga može biti jedino onaj koji je svjesno svoju volju okrenuo Bogu, koji Njemu stremi, i s Njim stupa u vezu kroz iskrenu (prisnu, duboku) molitvu, i koji se stoga otvara za primanje Njegovog dara milosti… Njegove Riječi, i sa Riječju, Njegove snage... I tako je buđenje duha u čovjeku čin milosti… očitovanje Božanske Ljubavi, koja se sada čovjeku otkriva (objavljuje) kroz Njegov Duh. Bez volje čovjeka, ne dolazi do buđenja duha, osim ako je duša vezana snažnom moći Sotone, koja ju svladava protiv njene volje… Onda Bog može slomiti moć Sotone, i osloboditi duh u čovjeku bez njegove svjesne potpore, budući je u jednom takvom opsjednutom stanju on lišen svoje slobodne volje. Usprkos svemu, duša onda već ima jednu određenu zrelost, i više nije Bogu-protivna, stoga čim čovjek može iznova raspolagati svojom slobodnom voljom, on se također okreće Bogu. Onda se Božja milost još očiglednije očituje jer, istovremeno sa buđenjem duha, povezano je iscjeljenje od bolesti, koje uvijek mora biti smatrano darom Božje milosti. Ali, ako se dogodio duhovni preporod, onda volja čovjeka mora biti stalno aktivna, čovjek treba stalno moliti za dostavu milosti, on se mora uvijek otvarati ovoj milosti i koristiti ju, budući buđenje duha zapravo znači stalno primanje onoga što Božja Ljubav upućuje čovjeku za postizanje savršenstva… A sve ovo je milost… no uvijek od čovjeka treba biti primljena tek onda, kada joj se on otvori u potpuno slobodnoj volji. Slobodna volja traži (zahtjeva) milost, slobodna volja ju prima, milost iznova budi duh u život, a aktivnost duha je iznova prijenos darova milosti… Jer, sve Božansko, kada je postalo dostupno čovjeku, je milost, jer čovjek u svom niskom stanju zrelosti nije dostojan doći u kontakt sa Božanskim darom. Ali Božja Ljubav gleda preko nedostojnosti čovjeka, i daruje mu Božanski dar, čim je čovjek voljan prihvatiti ga. Volja je izražena kroz molitvu i kroz Ljubavno djelovanje, budući je ovo posljednje neposredna veza s Bogom, koja čovjeku pojačano donosi milost.

(23 Rujan 1944) Ako je čovjek duhovno preporođen, onda je Božja milost postala učinkovita na njemu, a onda čovjek i ostaje u Njegovoj milosti, budući ga sada Duh usmjerava i vodi, te potiče na stalnu Ljubavnu aktivnost, zbog čega mu stalno pritječe Božja milost. I zato duhovno preporođen čovjek više ne može pasti, on se više ne može udaljiti od Boga, budući to sprječava Božja milost, Božja Ljubav, Koja čovjeka čuva i stalno zbrinjava. Čovjek zaista ne zaslužuje izobilje milosti koja mu stoji na raspolaganju, budući on, dok god boravi na Zemlji, nije tako dobar i savršen da ju može s pravom zahtijevati, ali on to može postati ako koristi milost, budući je ona pomoćno sredstvo koje čovjeku stoji na raspolaganju kako bi postao savršen. Sve što doprinosi tome da se čovjek razvije naviše, može biti nazvano milošću. A tako je i patnja milost, koja ispravnim iskorištavanjem može donijeti beskrajni blagoslov, i duši osigurati duhovni napredak. Čovjek čiji je duh probuđen u život, mora također uzeti na sebe i patnju, koji je stoga duhovno preporođen, budući ga patnja treba učiniti zrelim, treba ga pročistiti, budući nijedna duša, čak ni ona od duhovno preporođenoga, nije već tako jasna i čista, da više ne treba nikakav proces pročišćavanja. Pa stoga i patnju treba promatrati kao milost, kao i sve ono što i duhovno-probuđenom pomaže u razvoju naviše. Jer, postizanje najviše moguće zrelosti na Zemlji treba biti cilj onoga koji je preporođen. Ipak, bez Božje milosti on ne može postići cilj, ali sa Njegovom milosti može sve. Bog mu međutim ostavlja slobodnim koju mjeru milosti on želi sebi steći, koju mjeru milosti on traži i želi primiti otvaranjem sebe. Ali, duhovno preporođeni neće nikada popustiti u molitvi za potporu milosti, i zato će on stalno težiti k Bogu, i biti dohvaćen od Njegove Ljubavi, koja ga sada više baš nikada ne pušta pasti, nego njegovoj duši neprekidno pomaže naviše.

AMEN

<<< nazad