<<< nazad

Bertha Dudde, br. 3214, 7 Kolovoz 1944

ZNAK DUHOVNOG RAZVOJA NAVIŠE...

Znak duhovnog razvoja naviše je to da se čovjek više ne zadovoljava užicima koje mu pruža svijet, nego on teži višem, da mu ni svjetovno znanje nije dovoljno, nego on promišlja o stvarima koje nadilaze svjetovno znanje. On želi primiti razjašnjenje nad svim što se nalazi izvan zemaljskog, jer ga zemaljsko više ne zadovoljava, i tako on teži… U istoj mjeri on sada promišlja o sebi samome, on prakticira strogu kritiku na sebi i svojim mislima i postupcima, on nastoji sebe oblikovati do savršenstva. A na takvog će čovjeka i Božja Riječ djelovati, ona pada na dobro tlo, čovjek ju prihvaća, on ju razmatra, i on nastoji prema njoj živjeti. Jer, čim se on počne odvajati od svijeta i njegovih užitaka, čim on teži višem znanju, Riječ Božja će mu biti ponuđena na za njega najučinkovitiji način. A on ju poštuje i nastoji prema tome živjeti. I tako započinje polagana promjena njegovog bića, počinje duhovni razvoj naviše, duša počinje sazrijevati, i čovjek ispunjava svoj zemaljski zadatak. Dakle, neizbježno mora prethoditi odustajanje od svijeta i njegovih užitaka, prije nego se u čovjeku probudi poriv za vrjednijim životom, prije nego se on duhovno aktivira kroz ozbiljno promišljanje i težnju prema Bogu. Jer oboje istovremeno je nemoguće. Čovjek koji još pripada svijetu, sa pola uha sluša učenje koje mu prenosi čovjek višeg znanja, jer ga svijet nadglasava, i dok god ga svijet mami i privlači, čovjek ne nalazi zadovoljstvo u duhovnim stvarima, on nije žedan znanja niti čezne za Istinom, on nema nikakav poriv za usavršavanjem svojega bića, on obraća pažnju jedino na svijet i svoje tijelo stavlja potpuno u službu ovome. I otuda, on ne obraća pažnju na Božansku Riječ, ona je njemu prazni zvuk, ona zvuči jedino njegovom uhu, ali ne prodire nimalo u srce i ne čini da njegova volja postane aktivna, da radi na sebi samome, on nije svjestan svoje nesavršenosti, nego u svojoj oholosti sebe drži stvorenjem koje je snažno i moćno, no nikada neće biti sposoban podnijeti (položiti) znak ove snage i moći. Njegovo duhovno stremljenje se uspostavlja tek kada je on svjestan svoje nedostatnosti, a to opet pretpostavlja  promišljanje i strogu samokritiku. No, čovjek koji ljubi svijet i njegove drangulije (beznačajnosti, bezvrijednosti, igračke, koještarije, gluposti), još uvijek je daleko od provođenja unutarnjeg samopromatranja, nego je njegov život jurnjava i hajka (potjera, lov) za zemaljskim dobrima, i on sve nastoji dobiti izvana, na svoje unutarnje biće se međutim ne obazire, i zato ne spoznaje sebe samoga niti nužnost promjene sebe samoga, svojega bića (prirode) i svoje volje. On ostaje na istoj duhovnoj razini tako dugo dok on sam ne pruži ruku, dok se on sam ne potrudi voditi život u skladu s Božjom voljom. No onda se on odvaja od svijeta, i on traži vezu sa duhovnim kraljevstvom… Što je čovjek više u svojemu duhovnom razvoju, to gorljivije on radi na sebi samome. Jer, cilj je približavanje Bogu, a to pretpostavlja suobličavanje sa Bićem vječnog Božanstva, stoga samo-oblikovanje u Ljubav. Bogu-stremeći čovjek prepoznaje svoju nedostatnost, svoju veliku udaljenost od Boga, i on zato sebe nastoji promijeniti. No on ima uspjeha jedino onda kada on ne misli samo na sebe, nego pokušava utjecati i na bližnjeg da on poduzme rad na sebi samome. Jer, on sebe oblikuje u Ljubav, ako se on s Ljubavlju aktivira na svome bližnjemu, ako on njemu pomaže savjetom i djelom, tamo gdje je on preslab. Čim čovjek vodi jedino svoj vlastiti život, čim on nastoji uzdignuti jedino svoj vlastiti duševni život, u njemu je još uvijek presnažno samoljublje, a ono ga ne unapređuje. I zato duhovno djelovanje također mora privući veliki krug, jer čim čovjek ozbiljno teži svome savršenstvu, on želi i komunicirati, ono što je njemu vrijedno stremljenja on želi podijeliti i onima koje on ljubi. I tako će on raditi za Božje kraljevstvo, iako se on službeno ne smatra Božjim slugom… On će komunicirati, odnosno, izražavati svoje duhovno razmišljanje, i on će nastojati priključiti i bližnje, on će ih time privući u isto nastojanje, on će sam dati primjer kroz Ljubav-no djelovanje i potaknuti na Ljubav-no djelovanje, on će biti predstavnik Kristovog Učenja, Božanske Riječi, čim on ljude potiče na Ljubav-no djelovanje. I tako on sam sazrijeva kroz svoju brigu za bližnje, on sebe oblikuje u Ljubav, i on će imati uspjeha, jer će on znati, znanje će njega usrećivati, i iznova ga poticati na razdjeljivanje, čim on želi raditi s njim. Duhovni rad pretpostavlja znanje, i duhovni rad obavlja čovjek koji svoje bližnje nastoji voditi putem Ljubavi. Jer on njima također mora predstaviti blagoslov Ljubavi, on mora njima razjasniti za što Ljubav njemu pomaže, on ih mora podučiti a ovo može samo kad on sam zna. To je tijek razvoja naviše, da kroz Ljubav-nu aktivnost čovjek sebe dovede do sposobnosti da prihvati znanje, da on ovo znanje upotrijebi tako da ga nastoji prenijeti bližnjima, i da on kroz to iznova uzraste, dakle da može zabilježiti napredak u duhovnom razvoju. No, čovjek nikada ne smije brinuti samo za sebe, jer on onda ne prakticira Ljubav prema bližnjemu. On je onda samo razumski aktivan, odnosno, trudi se sazrjeti, ali mu nedostaje aktivnost srca, i otuda duša ne može sazrjeti, jer jedino kroz nesebičnu Ljubav prema bližnjemu ona dolazi do visine.

AMEN

<<< nazad