<<< nazad

Bertha Dudde, br. 2775, 15 Lipanj 1943

UTJELOVLJENJE… INSTINKTI… PRIPREMNE ETAPE/STADIJI…


Utjelovljenje duše se može dogoditi (tek) kada su se sve supstance, koje su prošle zemaljski put unutar mnogih tvorevina, i na taj su način razvijene/formirane, sjedinile zajedno. Duševna supstanca svakog djela stvaranja mora biti prisutna da bi se utjelovilo… to jest ljudsko tijelo postaje pokrov za dušu koja u sebi sadržava sva djela stvaranja u malome. Raniji beskonačno dug zemaljski napredak je rezultirao u ujedinjenju svih tih supstanci koje onda čekaju njihovo posljednje utjelovljenje. One će biti asimilirane kao duša u ljudskoj izvanjskoj čauri da bi proživjele posljednju etapu razvoja. Ovo utjelovljenje je različitog trajanja uslijed različitog stanja zrelosti supstanci, koje su tijekom njihovih pripremnih etapa već imale izvjesnu količinu slobode iako su djelovale pod prisilom u skladu sa Božjom voljom. Međutim, u posljednjim etapama/stadijima prije utjelovljenja kao ljudsko biće ovo je prisilno stanje bilo postepeno olakšano/olabavljeno tako da su izvjesni instinkti mogli biti umanjeni ili čak povećani. To je naknadno rezultiralo u višem ili nižem stupnju zrelosti što, zauzvrat, odlučuje trajanje posljednjeg utjelovljenja kao ljudsko biće. Čim su se sve substance duše ujedinile kao ljudska duša one streme ka posljednjem utjelovljenju na Zemlji, budući one znaju da je ljudska čaura njihov posljednji fizički pokrov i da oni poslije mogu biti oslobođeni svih zemaljskih ograničenja. Iz tog razloga duša će provesti vrijeme jedino tamo gdje joj je ponuđena mogućnost utjeloviti se. Ona će se razumljivo utjeloviti tamo gdje je priroda ljudi prilagođena njezinom vlastitom stupnju zrelosti, to jest gdje ljudi imaju iste instinkte i karakteristike koji pristaju (ili ‘slažu se’) sa njezinom vlastitom prirodom.

Ovo međutim ne isključuje da se duša različitih sklonosti neće pokušati utjeloviti među ljudima njoj ne-slične prirode kako bi pospješila svoje utjelovljenje. Ali onda se ona, često, tijekom njezina zemaljskog života mora boriti sa nadodanim poteškoćama kako u obzir nije uzeta njezina priroda i ona je nesposona ispuniti očekivane zahtjeve. Unatoč tome, budući duša zna stazu svojeg zemaljskog života unaprijed ona nije spriječena ako ovaj izbor sama napravi, budući na svom raspolaganju ima pomoćna sredstva da bi ostvarila svoju konačnu zrelost u svakom utjelovljenju. Zbog njezinih ranijih mnogih različitih oblika (kroz koje je prolazila dok se uspinjala kroz mineralno, biljno i životinjsko kraljevstvo) ona unutar sebe ima svaku prirodnu sklonost (isto tako ‘spretnost’) na različitim stupnjevima i može ih povećati ili umanjiti po volji. Time ona nije nesposobna i također joj je u skladu sa njezinom voljom dana snaga za to napraviti. Međutim, ako ona stremi malodušno ostat će u istom stanju zrelosti na kojem je bila prije njezina utjelovljenja kao ljudsko biće, u tom slučaju utjelovljenje nije razultiralo u višem razvoju. Iako će prilikom smrti ona odbaciti svoj fizički pokrov, njezine ju pak žudnje i instinkti, koje je trebala prevladati tijekom njezinog zemaljskog života, i dalje povezuju sa materijalnim svijetom. Prema tome ona nije u potpunosti iskoristila svoje zemaljsko utjelovljenje, i kada shvati kako je upropastila pravo da postane dijete Božje te da ga ona više niti ne može ostvariti, onda proživljava neopisivo stanje grizodušja; premda ima i dalje beskonačno mnogo mogućnosti u onostranom pristići do kontemplacije Boga. Ipak jednog dana utjelovljena duša mora položiti račun pred Bogom kako je iskoristila svoje zemaljske prilike i kakav je duhovni napredak ostvarila u trenutku smrti, budući je utjelovljenje kao ljudsko biće milosrđe koje se ne može dovoljno visoko cijeniti; to je dar kojeg ljudsko biće treba posebno cijeniti time što će činiti štogod služi njegovom razvoju budući se on ne može opet vratiti na Zemlju jednom kada ju je napustio.

AMEN

<<< nazad