<<< nazad

Bertha Dudde, br. 2410, 15 Srpanj 1942

LJUBAV ZA BLIŽNJEGA ODGOVARA IZVORNOM STANJU SUŠTINE...

Aktivna Ljubav za bližnjega više nije prakticirana od ljudi, jer svatko teži jedino vlastitoj dobrobiti (dobru), dakle, presnažno se razvilo samoljublje. Taj stav ljudi je suprotan izvornom uređenju i izvornom određenju, budući je biće proizašlo iz Ljubavi, i njegova  aktivnost bi trebala biti Ljubav-no djelovanje... ono je nastalo iz sve-obuhvaćajuće Božje Ljubavi, i trebalo bi iznova zračiti Ljubav... Ljudska ljubav je međutim mala, i usko ograničena, ukoliko se ona proteže jedino na vlastito tijelo, stoga ona nije usrećujuća, nego jedino zahtijeva... Ona nije davajuća, nego uvijek potražujuća, i ona nikada neće biti jednaka Božanskoj Ljubavi. Izvornom stanju i određenju suštine (suštinskoga, biti) više odgovara aktivna Ljubav za bližnjega, i zbog toga jedino kroz takvu, biće može sebe učiniti slobodnim od samoljublja, i iznova se približiti izvornom stanju. Ona je nesebična i želi jedino usrećiti, te posljedično mora biti Božanskog porijekla, stoga istjecati iz jednog srca koje se osjeća povezanim s Bogom, i kroz to može primati Ljubav-no Božje zračenje. Božanska Ljubav uvijek razdjeljuje, baš kao što je i aktivna Ljubav za bižnjega neprestano razdjeljivanje onoga što čovjek sam posjeduje ili prima. Samoljublje naprotiv, ne daje, nego uzima sve za sebe samoga, ono ne usrećuje, i ni na jedan način se ne treba nazivati Božanskim, nego ono još uvijek dokazuje pripadnost onome koji je odbacio Božansku Ljubav i (pot)pao u ne-Ljubav (nemilosrđe, bezdušnost). Bog je u svojoj pregolemoj Ljubavi stvorio ljude kako bi suštinu iznova premjestio u izvorno stanje, kako bi joj iznova dao ono što je jednom proigrala, budući Njegova Ljubav stalno želi davati, a nesretno stanje ne odgovara Njegovom Ljubav-nom osjećanju. No, suštinsko može iznova primiti Njegovo zračenje Ljubavi, i stoga biti u sretnom stanju, tek onda ako je ono sebe oblikovalo u Ljubav, ako ono samo razdjeljuje Ljubav u potpunoj nesebičnosti (nekoristoljubivosti). Tek onda njegovo osjećanje, njegovo razmišljanje i djelovanje odgovara njegovom izvornom stanju, koje je bilo najdublja i najčišća Ljubav, i stoga je biće bilo nalik Bogu, i moglo je biti Njemu blizu. Ali, ovo stanje treba iznova usrećiti biće, budući je ono konačni cilj sve iz Boga proizašle suštine, a ono može biti postignuto jedino ako se čovjek vježba u Ljubavi, ako on nesebično razdjeljuje bližnjima ono što on sam posjeduje, i što njemu samome izgleda poželjno. Jer, davajuća Ljubav je Božanska, i tako ona mora i davatelja oblikovati u Božansko biće, ona mora srce poticati na sve gorljiviju Ljubav-nu aktivnost, i sve više smanjivati udaljenost od Boga... Čovjek aktivan u Ljubavi treba pronaći sjedinjenje s Bogom kroz svoje djelovanje u Ljubavi, i biti zahvaćen Božanskom Ljubavlju, koja njega sve više prožima, sve dok biće u potpunosti ne postane Ljubav, dok ono opet ne postane ono što je izvorno bilo... iz Božanske Ljubavi proizašlo duhovno, koje stoji u najužoj povezanosti sa Bogom, koje može djelovati i stvarati poput Njega.

AMEN

<<< nazad