<<< nazad

BerthaDudde, br. 1874b, 4 Travanj 1941

BESMRTNOST DUŠE…

Ustrojstvo svakog ljudskog bića zahtijeva uvijek iste sastavnice, tijelo, dušu i duh. Tijelo…vanjski omotač… izvršava funkcije koje odredi duša. Tako je tijelo samo organ, kroz koji će volja duše biti dovedena do izvršenja. Sa trenutkom smrti, duša više ne treba nijedan organ da joj kao na Zemlji…dakle u vidljivom djelu stvaranja… služi, jer ona mijenja svoje boravište i prelazi u predjele gdje ništa ne treba biti učinjeno vidljivim prema vani. Postalo je neupotrebljivo tijelo, koje je bilo samo sredstvo za zemaljsko putovanje, gdje se duša morala oblikovati u nositelja Božanskog Duha. Duh, treća sastavnica živog bića, iako drijema u svakom čovjeku, ipak ulazi u aktivnost jedino kada mu volja duše poklanja više pažnje nego tijelu, stoga kada duša više ne pridaje toliku važnost zemaljskim zahtjevima, kao zahtjevima koje postavlja Duh, koji uvijek znače zapostavljanje zemaljskih potreba. Jer tijelo, duša i Duh,premda pripadaju zajedno, ipak mogu slijediti zasebne ciljeve. Duša može svoju volju više okrenuti zahtjevima tijela, no ona ove također može ostaviti neuvaženima, i svoju volju učiniti iskoristivom samo Duhu u sebi, i upravo taj smjer njene volje određuje njen život u onostranom, odnosno stanje u kojem duša prebiva poslije zemaljskog života, koje joj može donijeti sreću ili patnju. Stoga je zemaljski život, funkcija tijela, tek jedan prijelazni stadij u kojem se nalazi duša. Duša ga potiče na cjelokupno funkcioniranje na Zemlji, ali nju nikako ne treba zamišljati kao mrtvu (iščezlu, ugašenu) kada tijelo više ne može obavljati svoju funkciju… Duša je međutim napustila tijelo, jer sada uzima boravište u predjelima gdje ona više nema potrebe za izvanjskim omotačem. No također, smatrati dušu dokončanom, bilo bi potpuno pogrešno shvaćanje njenog bića (suštine)… Jer, duša je nešto što ne može nestati. Ona ipak, zbog tjelesne smrti čovjeka, više ne može određivati tijelo u njegovim funkcijama, također zbog nedostatka zrelosti,odnosno kada je nedovoljno pažnje poklanjala Duhu u sebi, ona može pasti u stanje neaktivnosti; ali nikada ne može „više ne biti“… Jer ona je nešto duhovno, što je vječno, dok se tijelo sastoji od zemaljske supstance (tvari), od materije, i stoga je podložno stalnoj promijeni, ali na kraju se rastvara u svoje izvorne sastavnice, čim je duša napustila tijelo.

AMEN

<<< nazad