<<< nazad

Bertha Dudde, br. 1873, 3 Travanj 1941

VJERA U NASTAVAK ŽIVOTA... UTJECAJ KROZ LJUBAV BLIŽNJEGA…

Najveća zabluda čovjeka je sebe držati propadljivim (prolaznim), budući da ga ovo gledište određuje na potpuno pogrešan način života. Mora biti uzeto u obzir da je zemaljski život tek sredstvo do cilja, dok ljudi koji tako pogrešno misle, vide zemaljski život kao cilj. Oni nastoje iz zemaljskog života izvući sve što on nudi, ali propuštaju njegovu istinsku svrhu. Tko svoj zemaljski život smatra okončanim fizičkom smrću on se, razumljivo, neće založiti za preobrazbu svojega bića, budući on to drži nesvrhovitim i besmislenim. I tako stvarni čovjekov zadatak ostaje neispunjen. No, takvog čovjeka nevjernika dovesti do vjere u nastavak života poslije smrti, težak je zadatak, i može biti od uspjeha jedino onda, ako se njega uspije potaknuti na promišljanje, a onda on može biti misaono pod utjecajem svjetlosnih bića. Ali, tamo Ljubav jednog čovjeka često donosi čudesne rezultate, zaista, Ljubav je jedino sredstvo da se promijeni obmanuto razmišljanje. Rastavi li se od ovoga svijeta jedan čovjek, koji je u predanoj Ljubavi bio aktivan prema jednom nevjerniku, onda ga misli ovoga slijede preko groba... On nastoji i dalje održati povezanost s njime, nastojeći sebi živo predočiti preminulog… on onda ima volju da potvrdi nastavak života, iako on to još ne može iznutra, no onda se njemu mnogo lakše mogu posredovati misaoni prijenosi; on se isprva poigrava s njima, no polako ih prihvaća, i naposljetku se više nije u stanju odvojiti od njih, jer on čezne za sjedinjenjem s ljubljenim pokojnikom. Nerijetko će upravo takvi nevjernici na Zemlji biti u Ljubavi njegovani (o njima će se skrbiti u Ljubavi), budući svjetlosna bića često dovode zajedno takve osobe, koje su uzajamno jako bliske u Ljubavi, kako bi kroz ove odlučujuće djelovali na njihovu vjeru. Ako je jedan čovjek sposoban Ljubiti, odnosno, ako on jednom bližnjemu može pružiti duboku Ljubav, onda ni njegovo duševno stanje nije beznadno, kroz ovu Ljubav njegovo razmišljanje može biti preusmjereno na sasvim drugačije staze, jer dok god čovjek živi na Zemlji, on ima bezbrojne mogućnosti  da stigne do spoznaje. No, prvo i najvažnije je vjera u nastavak života duše poslije smrti. Misli na zagrobni život moraju odrediti cijeli njegov način života, a to pretpostavlja duboku vjeru, koju čovjek može steći kroz Ljubavnu podršku jednog bližnjega, ako to nije drugačije moguće. Onostrana bića će poduprijeti sve napore, jer se ona sa strpljenjem i Ljubavlju bore za to da obmanutog čovjeka uvedu u spoznaju.

AMEN

<<< nazad