<<< nazad

Bertha Dudde, br. 3230, 23 na 24 Kolovoza 1944

SLUŽENJE ILI BORBA... RAZLIČITI CILJEVI/NAMJENE PATNJE

U fazi slobodne volje stvorenje (= čovjek) ne bi trebalo strepiti od Božjeg protivnika, samo kada bi živjelo u ljubavi. Tada ga je svladalo, jer Božji protivnik je potpuno nemoćan protiv ljubavi. Dakle, čovjek bi se mogao riješiti kušnji i napasti, jer one nemaju utjecaja na njega jedino ako je aktivan u ljubavi. A ovo ovisi o čovjekovoj slobodnoj volji, i zbog toga se čovjek u životu mora sâm opredjeliti, za život koji je neprestana borba ili za život služenja u ljubavi.

Bog providi srce svakog pojedinca i On čini/dozvoljava da mu se dogodi ono što mu je potrebno, kao i što dozvoljava da ‘gladuje’ onaj koji ne treba Njegovu pomoć, Njegovu utjehu i Njegovu podršku, jer je iznutra protiv Njega, ne djelujući dakle u ljubavi koja bi svjedočila o njegovoj volji usmjerenoj ka Bogu.

Ljubav i Bog su jedno/isto, i time je čovjek u ljubavi spojen sa Bogom čime je nesumnjivo moćniji od Božjeg protivnika. Ako je čovjek voljan aktivirati se u pružanju ljubavi bližnjemu, neće ga spopadati napasti ovoga svijeta; iste je na izvjestan način već prevladao, što opet ne isključuje podnošenje patnje, jer patnja ne služi samo privođenju Bogu čovjeka koji je još Bogu nasuprotne volje, nego isto tako treba pročistiti i čovjeka koji stremi Bogu.

Međutim, u te dvije faze patnja se doživljava različito. Prva se tome opire jer se ne želi prepustiti sili koja ga ograničava u životnim užicima/nasladama/slastima .... On još traži svijet (-ske užitke) i svaku patnju doživljava kao poniženje i kao nedostatak životnih užitaka i time kao prisilu koju ne želi uvažiti/prihvatiti. I eventualno je potrebno dosta patnje dok se ne preda, a takva jedna borba djelo je protivnika koji još uvijek uz pomoć svijeta i njegovih užitaka pokušava zadobiti čovjeka, mameći ga istima kako bi mu pojačao čežnju/žudnju za svijetom i time ga okrenuo od Boga.

Ali ako je čovjek aktivan u ljubavi, tada mu patnja samo koristi pri usavršavanju, pri sazrijevanju du­še, tada Božji protivnik ima slabu moć nad njim, tada se on okreće od svijeta, i putem patnje sve se intimnije povezuje s Bogom. Ta razlika mora biti shvaćena kad se razmišlja o različitosti patnje, kojom su pogođeni dobri i loši ljudi .... Ljudi koji su još skroz okrenuti od Boga, i oni koji očigledno patnju više ne trebaju kako bi Boga pronašli .... Tako da patnja ima različite ciljeve, ali krajnja svrha joj je potpuno povezivanje s Bogom.

Najveća opasnost za čovjeka je privrženost svijetu i njegov nedostatak ljubavi, jer tada se on još uvijek nalazi u vlasti onoga koji ga želi upropastiti. A tada su mu potrebne oštre odgojne mjere kako bi se obratio. Tek kad se privrženost svijetu smanji, u njemu se može upaliti ljubav, i tek tada patnja može poprimiti druge oblike, kojih međutim (on) ne ostaje skroz pošteđen sve dok nije potpuno pročišćen (literalno: očišćen od šljake). Zato je činiti djela ljubavi prema bližnjemu odlučujuće/presudno za stupanj čovjekovog razvoja, presudno je za dubinu patnje, jer gdje se djeluje u ljubavi i gdje je dakle Bog i Sâm prisutan, tamo će i patnju biti lakše podnijeti, jer čovjek je time u stanju primiti zračenje Božje ljubavi tako da ga patnja toliko ne pritišće. On se više ne mora boriti, već samo istrpjeti i izdržati do pomoći Božje, koja će ga osloboditi sve patnje, samo kad za to dođe vrijeme.

Čovjek mora ili služiti ili se boriti, i to u zavisnosti od svoje volje i u zavisnosti od svoje ljubavne sposobnosti .... Služenje će mu lakše padati, dok će mu borba zahtjevati puno snage ne želi li podleći sili koja pokušava sve kako bi mu dušu uvukla u mrak, i koja ima utjecaj na čovjeka sve dok ovaj živi bez ljubavi, jer je time još jako udaljen od Boga. Tek ljubav ga oslobađa od te sile, tek ga ljubav čini jakim, jer čovjek koji voli se nalazi u uniji sa Bogom i od Njega dobiva snagu za prevazilaženje Božjeg protivnika.

AMEN

<<< nazad