<<< nazad

Bertha Dudde, br. 4757, 9 Listopad 1949

TIJELO – DUŠA – DUH - OBJAŠNJENJA

Ljudi ne mogu shvatiti međusoban odnos tijela, duše i duha. I zbog toga im je teško objasniti djelovanje/funkcije duha. Duh se suprotstavlja tijelu (ili ‘djeluje protiv tijela’), dok duša stoji između njih, tako da na određeni način mora odlučiti za tijelo ili za duh, ali se nikad ne može okrenuti i jednome i drugome.

Na početku (svog) utjelovljenja kao čovjek, duša je u potpunosti posvećena tijelu. Ona stoga ima cilj ispuniti sve tjelesne želje, tj. razmišljanje, osjećanje i volja – kao čovjekova duša (ili ‘koji čine čovjekovu dušu’) – su usklađeni/podešeni jedino sa tijelom koje se, kako je i samo još materija, teži također i sjediniti sa materijom. Prema tome, čovjek žudi jedino za materijalnim dobrima, pošto su ona zbroj svega što odgovara/pristaje (ili ‘je po mjeri’) tijelu.

Dakle duh gotovo da ne dolazi do izražaja, duša ne sluša ono što duh zahtjeva od nje. Duh to ne može ispuniti/ostvariti/postići (ili ‘duh ne može postići svoj cilj, lit: duh se ne uspijeva probiti) pošto tijelo i dalje ima prioritet i zahvaća dušu u potpunosti, dominirajući tako njezinim mislima i aspiracijama.

Ali duša također može prepoznati/uvidjeti bezvrijednost zemaljskih stvari. Može tjelesne želje smatrati beznačajnima, može od Zemaljskog života zahtjevati više nego jedino materijalna dobra. Onda duh dolazi na svoje, oglašava se duši, i duša će ga poslušati.

Duša započinje slijediti drugi pravac, ne traži ništa za tijelo, već teži duhovnim dobrima. Prihvaća instrukciju, tj. prihvaća bez kontradikcije ono što joj dostavlja duh. Osjeća se sretna i stoga obraća manje pažnje na tijelo, ili pokušava tijelo učiniti prijemčivim za ono što duh traži od duše: da odustane od zemaljske materije i trguje sa duhovnim dobrima.

Sada je duh pobjednik nad tijelom. Oboje, i duh i tijelo pokušavaju pridobiti dušu za sebe i ako duh uspije prognati tjelesne želje onda je on pobjednik.

Ali što treba razumijeti pod ‘duh’? Duh je Božansko u čovjeku – to je ono što čovjeka čini Božanskim stvorenjem; to je ono što čovjeka ujedinjuje sa Duhom-Ocem od vječnosti. To je svijest u čovjeku, da bude vječno sjedinjen sa Duhom-Ocem od vječnosti. Čim Duh krene u akciju, jedino tada čovjek može sebe prepoznati kao ‘Božje stvorenje’. Prije toga je on kao živo biće bio svjestan samo sebe, koji pokušava uzeti sve što (mu) život pruža.

Ali kada čovjek sebe prepozna onda mu svijet više ništa ne znači: onda on traži uzvišenija dobra… onda su njegove misli usmjerene prema duhovnom carstvu; onda će on tražiti kontakt sa Onim Koji mu je dao život; onda je njegovo razmišljanje ispravno i njegove želje i djela su u skladu sa Božanskom voljom.

Onda Božji Duh u čovjeku djeluje, kome se duša sada predaje, na taj način ju Duh vodi i naučava, tako da tijelo, duša i duh postaju jedno, ostvarujući jedinstvo/uniju sa Bogom, pošto Duh neprestano pritišće/teži/žuri prema Duhu-Ocu, sa Kojim je ujedinjen i ostaje tako u cijeloj vječnosti.

AMEN

<<< nazad